Published On: Thu, Jan 31st, 2013

Šutnja straha

Šutnja je zlato. Stara, mislim turska poslovica dugo je vladala dobrim dijelom svijeta. I našim svijetom. Nije, ako ćemo pravo, nikad ni prestala vladati. Usne okovane strahom, smrzle od jeze, nisu izustile istine stotinama godina turske diktature. Oko 98% nepismenih, koji usto i šute, idealan su poligon za provođenje surove strahovlade i svakovrsnog nasilja. Govorenje je, inače, opasno za diktature. Zato se u diktaturama šuti. Ne govori se o puno toga. Zapravo, govori se, ali se prije ili poslije ušuti. Šutnja daje neslućene mogućnosti diktaturi. Srećom, nađe se nekada poneki čovjek tek što progovori, pa govori i govori. Ima ljudi bolesnih od istinobolje. Mora istinu kazati, pa da ga pržiš na gradelama. Kažu, da nema usta, s druge bi strane progovorio. I ušutkati ga ne možeš.
 
 
___________piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
Ako ga ubiješ, deset će od njegove smrti propričati. Priča taj čovjek o enormnim novčanim iznosima pokradenim od mene i od vas, piše o državnim ubojstvima i zataškanim zločinima, piše o ljudima odvedenim od kuća i ubijenim u parkovima i podrumima, priča dok ubojice škrguću zubima i, poput pasa krvosljednika, njuše mu trag i čekaju trenutak kad će se vratiti njihova zlatna vremena i kad će ga, bez bojazni od kazne, moći mučiti i ubiti. Strah drži onu gerijatriju iz Kruga 99 i ne da im da pitaju kako je njihov glasnogovornik, profesor Sulejman Ređić umro Bogu iza nogu, od gušenja u plitkom potočiću odjeven i obuven za šetnju ili predavanje na fakultetu, 20-ak km od mjesta na kojem je zadnji put viđen, bez tragova nasilja, a s modricama na ekstremitetima, zašto je njegova obitelj odbijala govoriti s novinarima dok su ga još tražili…
Kad mene budu tražili, molim da novinari razglase kako sam odjeven, koje su mi navike, nabroje, da me ljudi nađu i pokopaju. A ta čemerna starčad iz Kruga 99 šuti, pojela im maca jezik, kao da je pred njima još barem 50 godina života a ne još tek napola otvoren grob. Da se razumijemo, nikad se ni u čemu nisam složio s profom Redžićem. Ali imam više zajedničkog s njim nego, recimo, s profesorom Miodragom Živanovićem kojega poznajem osobno. Zašto? Zato što je profesor Redžić govorio što misli. Ne moram se ja složiti s nekim i ne mora taj biti u pravu da bi mogao govoriti. Cijenim ga zato što je, za razliku od praha oko njega, govorio. I radio svoj posao. I radio ga dobro. Ovo zadnje će, mislim, postati bitno za daljnji tijek istrage o njegovoj smrti. Hrabar jedan čovjek piše i govori o tome. E, da, nije ga više lako ni ubiti, bio hrabar ili ne… Ali, briga njega. On će govoriti i pisati, istinobolja je takva bolest.
 
Priča mi dakle, novinar Senad Avdić, hrabar čovjek kao što ja nisam (bojim se svega, od vrckasta muška do opajdanska ženska, od vrane bijele do ljute džukele), kako je država, to jest vlast, to jest policija, uhvatila opasnog kriminalca. I to na granici Bosne i Hercegovine, ni manje ni više nego baš u Konjicu. Ili u Jablanici. Ne smijete znati gdje, jer bi to naudilo istrazi. Ne, nisu uhitili ubojicu Joze Leutara ili kakvog ratnog zločinca, uhvatili su opasnog dilera. I to, nećete vjerovati, duhanom. I to onim najvisokotarifnijim i najfinijim, sitno rezanim, s listom raštike pod poklopcem (to dileri stavljaju na robu da zadrži vlažnost).
Opasni kriminalac je hitno predan državnom Tužiteljstvu. Radilo se, prema policijskim izvorima, o više pakiranja inkriminiranog duhana. Državno Tužiteljstvo je zadržalo slučaj i „krupnu ribu“, nije to spustilo na županijsku razinu. Nema šale s državom. Inkriminirani je uhvaćen u prodaji žućkaste supstance koja je asocirala na opojnu biljku nicotiana tabacum, te je osumnjičeno-okrivljeni promptno odveden u državno Tužiteljstvo gdje će biti procesuiran. Taj veliki uspjeh državnih tijela gonjenja bit će uvršten u statistiku uspješnog rada policije i državnog Tužiteljstva. Mi, šutljiva većina, raspolagat ćemo podacima o stotinama riješenih slučajeva kao što je ovaj. I nastavit će se šutjeti i ne pitati Tužiteljstvo što je s nestalim milijunima koji su, nebitni za ovu priču, spušteni na županijske razine, u donje ladice ormara u kojima se skladište prijave svirepih ubojstava i milijunskih prijevara i krađa.
 
Piše: Veselin Gatalo