Kada bi ovako ovlaš upitali nekog, da nabroji par zemalja za koje može sa sigurnošću pretpostaviti da su rezolucijom u svojim parlamentima priznale i osudile turski genocid nad Armencima logično je da odgovor bude ovaj:
To je sigurno među prvima uradila BIH, kao prvo, tamo je turska tiranija bila baš gadna puna 4 stoljeća, a drugo i sami su se suočili s genocidom, prvo u WWII kad su žrtve genocida bili Srbi. Židovi i Romi a potom sa Srebrenicom i Grabovicom. Sigurno su oni to izglasali.
Potom , past će ti na pamet i Srbija. Nacija koja svoj nacionalizam temelji na Kosovskom polju i antiturskoj emociji. Zemlja Ćelekule sigurno je morala izglasati rezoluciju o osudi turskog genocida nad Armencima.
Potom tu će ti po istoj logici doći i Crna Gora, ustanička protuturska nacija, Perecija, Makedonija, Albanija, ali i Mađarska i naravno Rumunjska. Sve zemlje koje imaju povijest patnje pod Osmanlijama.
Kad tamo niti jedna od njih.
Genocid nad Armencima odnosi se na masovna ubistva i deportacije Armenaca koje su se dogodile u Osmanskom Carstvu tokom Prvog svetskog rata, između 1915. i 1923. godine. Priznavanje ovog genocida varira među zemljama, a politički i diplomatski faktori često igraju značajnu ulogu u tim odlukama.
Evo liste zemalja koje su, do listopada 2023. godine, priznale genocid nad Armencima:
- Argentina
- Austrija
- Belgija
- Bolivija
- Brazil
- Bugarska
- Čile
- Kanada
- Cipar
- Češka
- Danska
- Francuska
- Njemačka
- Grčka
- Italija
- Litva
- Liban
- Nizozemska
- Paragvaj
- Poljska
- Portugal
- Rusija
- Slovačka
- Sirija
- Švedska
- Švicarska
- Urugvaj
- Venezuela
- Sjedinjene Američke Države – više od 30 saveznih država i savezna vlada
Pored ovih zemalja, nekoliko međunarodnih organizacija, uključujući Evropski parlament, Evropsku asocijaciju za ljudska prava i neke religijske institucije, takođe su priznale genocid nad Armencima.
Ove zemlje i organizacije koriste termin “genocid” da bi opisale događaje iz 1915-1923, iako Turska i neke druge zemlje i dalje to ne priznaju.
Turska ima drugačiji pogled na ove događaje, često ih nazivajući rezultatima rata i sukoba, umesto ciljanih akata genocida. Diplomatija i politički odnosi između zemalja često igraju značajnu ulogu u procesu priznavanja genocida.
Dakle od zemalja koje nisu priznale ovaj genocid, a koje su u prošlosti bile u direktnim ratovima s Osmanlijama ili pod njihovom okupacijom, te znaju što je proživio armenski narod kao najveća žrtva općeg genocida koje je osmanski nacizam provodio, samo su sljedeće zemlje usudile se prkositi Turskoj:
Bugarska, Grčka, Poljska, Rusija, Cipar grčki dio, Austrija.
Zemlje koje možemo nazvati bijednicama, jer drhte od ovog priznanja su:
Hrvatska, Mađarska, BIH, Srbija, Crna Gora, Makedonija, Albanija, Rumunjska.
Srbi i Hrvati kao direktne mete osmanskog genocida, konstitutivni su narodi Hrvatske, BIH, Srbije. Ta dva naroda zaslužuju da budu na pijedestalu svjetske sramote. Hrvatska je tu čak gora. Ona će teskt Rezolucije o Srebrenici podržati bez iti jedne riječi “Ali” iako je njen narod u BIH prvi pretrpio zločin genocida (Grabovica) koji je Haaški sud preskočio a zločince amnestirao. Osim tog oni isti koji se bore za tu rezoluciju ključni su akteri postratnog pokušaja brisanja BH Hrvata sa svojih vjekovnih ognjišta. Mislimo upravo na Lagumdžiju i Komšića.
Braći Armencima se ispričavamo što smo, nažalost, dio tog naroda.
Svatko ima neko breme. Naše je eto, da smo iste krvi kao i Mate Granić i Milka Plenković.