Gospodine, čime ste se bavili prije nego što ste postali političar – pita vrli pitac neki.
A upitan odgovori: „Bavio sam se reguliranjem temperature reproduktivnih resursa i sredstava“. Je li, a kakav je to posao – upita pitac vrli. „Pa, kako da kažem… Hladio sam j…“. Odgovor adekvatan.
Mogli bi ga dati većinom političari iznjedreni nakon onog nam posljednjeg rata. Željko Komšić je, kaže, radio nešto ali se ne može sjetiti kakva su mu zaduženja bila. Milorad Dodik je prije politike bio čovjek domaćin. Doduše, i sada je, i dalje misli na to kako osigurati materijalno i logistički svoje najbliže.
Bakir Izetbegović je nastradao jer ga je otac dugo držao u trezoru banke pa mu rječnik baš nije bogat kao kod drugih, ali ima Sebiju pa nije strašno.
Dragan Čović ima dobru neverbalnu komunikaciju, četvrtastu bradu i ozbiljan izgled, pazi na rječnik pa i ne treba puno zboriti.
Mile me je, moram priznati, neki dan impresionirao svojim znanjem engleskog. Nije mu neki izgovor, nije ni naglasak, ali se vidi da se trudio naučiti nekoliko riječi kojima je najavio najavu već tradicionalnog referenduma o odcjepljenju Republike Srpske. Ne dopuštaju Srpskoj da donese zakon koji je već na snazi u Federaciji. Pazi da ne bi. A zapravo je jednostavno, bar što se tiče tog ustavnog suda.
Treba jednostavno reći kako Republika Srpska ne priznaje Ustavni sud i njegove odluke. A ne čekati da taj sud nešto odluči, vidjeti odgovara li vam, pa se ne složiti ako vam ne odgovara, kao sa švedskog stola. Doduše, da sam ja na mjestu Republike Srpske, ne bih dao da SIPA i ostale paraagencije djeluju na teritoriju RS-a. Ali, srećom, ne pita me se a ja sam ovako rahatniji…
Uh, a zapravo sam htio o retorici… I o Inzkovom izražavanju zabrinutosti, ali kratka mi kolumna… Elem, srpski političari sa sjevera vole hrvatske riječi. Boljitak, utrka, probitak, uljudnost, hlače, dojmiti, doista, očito i očitovanje, dečki, nogomet, curke, stube, ulak, sportaši…
Koriste to i u dnevniku. Sve što se čuje kod Hrvata s one strane granice. Ti jarca, pa Hrvati u Herceg Bosni tako ne govore! A vjenčanica ne valja ako nije kupljena u Zagrebu, iako je u Banjoj luci i kvalitetnija i ljepša, plus triput jeftinija. Vole ojkaču i Lepu Brentaču, ali vole i Božu Vreću ako je prije toga pjevao u Zagrebu. Vole i strane riječi. „Benefit“. „Monitoring“, „Event“. Hercegovački srpski političari vole antologijske riječi pa jedan reče „Ja sam iskonski razočaran“.
Hrvatski političari vole prebaciti donju usnu preko gornje, pa se duriti, kao nekad Mariofil Ljubić. Bošnjački su skloni „sukanju“, kao da preko stola razvlače kore za pitu, pa je nafiluju s malo šuplje priče o suživotu i milijungodišnjoj Bosni.
Da, i moram vam priznati da moje knjige na engleskom ne zvuče kao u originalu. Nekako su… Nekako su, br’te, stranjske. Kao da ih ja nisam napisao, kao da je to pisao neki John Smith ili John Plaphon…
Pa i ono kad je Milorad govorio o odcjepljenju na engleskom. Idući put, kad malo dotjera izgovor i potrefi akcent, zvučat će puno ozbiljnije nego prethodnih desetak – dvadeset puta.