Imali smo mi u našim novim prostorijama veliku čast prije nekoliko dana, prenosi Oslobođenje.ba
U staklenoj sobi, karakterističnoj po tome što razgovori u njoj ostaju nečujni za one izvan, pa je tko zna kojim prepletanjem logike zovemo gluhom sobom, Zeničanin Dejan Spaić je po stolu razastr’o dokumentaciju, koju je, trenutno izuzev nas iz Oslobođenja, vidjelo još samo nekoliko ljudi.
Riječ je o ličnoj arhivi reisu-l-uleme Džemaludina ef. Čauševića, koja se u vrijeme kada ovaj tekst postaje dostupan našim čitaocima već našla u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.
On ne poklanja, on vraća
Zvanično njeno predavanje novom vlasniku dotadašnji vlasnik Dejan Spaić je u prostorijama biblioteke izvršio u srijedu, nakon čega nam je direktor GHB-a mr. Osman Lavić rekao:
“Kada dođete u posjed ovolikog broja originalnih dokumenata koji do sada nisu bili predmetom istraživanja i valorizovanja i to tako markantne ličnosti kakav je bio reis Čaušević, onda je to prvorazredni kulturni, ali rekao bih i historijski događaj za instituciju kakva je Gazi Husrev-begova biblioteka, koja već skoro pola milenija istrajava na putu sakupljanja, čuvanja i valorizovanja slične građe”.
Tridesettrogodišnji Spaić je već poznat bh. javnosti upravo po tome što je velike knjižne i druge dragocjenosti iz baštine, kako on to kaže, vratio, a ne poklonio (kako bismo mi rekli), onima kojima one pripadaju.
Već ranije je, također Gazi Husrev-begovoj biblioteci, ‘’vratio’’ dvije idžazetname, a jedna od njih je pripadala upravo reisu Čauševiću. Onda, Jevrejskoj zajednici u BiH je, takođe, vratio neka značajna dokumenta i knjige, Katoličkoj crkvi je, nedavno, u banjalučkom samostanu, vratio stare, vrijedne misne knjige. Planira i da vrati neke stare rukopise Pravoslavnoj crkvi čiji je on duhovni sljednik, a, eto, dok se to ne desi, Gazi Husrev-begova biblioteka postaje bogatija za zaostavštinu jednog od najvažnijih i najobljubljenijih bh. reisu-l-ulema, do koje je Spaić došao kao i u svim prethodnim slučajevima.
Spaić je kolekcionar koji, iz hobija, traga za knjigama i ostalom baštinom. Za taj čudesni prohujali svijet spojio se još dok je njegov otac, građevinski inženjer, rukovodio izgradnjom nekog objekta, a on, mali dječak, pokušavao odgonetnuti što se sve nalazi ispod tla na kojem se igrao.
Nikad nije zaboravio svoju ushićenost predmetom koji se, potpuno drugačiji od svega što je dotad vidio, pojavio pred njim.
Sjaj u Dejanovim očima bi se jednostavno mogao nazvati i strašću, a opazili su ga, ako ne i osjetili, i svi u našoj redakciji dok je on, s rukama u tankim gumenim rukavicama, uzimao nasumice jedan po jedan dokument, govorio osnovne činjenice o njemu, divio se tom blagu.
Sve su to originali, izuzev dva dokumenta, koja je, našavši ih u ovoj reisovoj arhivi, kopirao i to na način da kopija bude gotovo potpuno jednaka originalu, te predao Jevrejskoj zajednici.
Sefardi pomažu muslimanima
“U pitanju je pomoć sarajevskih Jevreja za Hilari Ahmet, Crveni polumjesec u Osmanskom carstvu, koji je Kemal-paša Ataturk ukinuo i napravio vlastiti Polumjesec. Dakle, ovi dokumenti potiču iz perioda Prvog svjetskog rata kada su sarajevski Jevreji sefardi sakupljali doprinose za muslimanske vojnike koji su se borili na nekom od ratišta. Kao što je poznato, 1941. godine Jevrejska zajednica je ostala bez svoje arhive, opljačkana je i ja sam odlučio da joj vratim tu dokumentaciju”, objašnjava Spaić, koji je o učinjenom napisao pravi mali izvještaj na poleđini kopiranih dokumenata, tako da će onaj ko bude razgledao Čauševićevu ličnu arhivu znati gdje može pronaći autentični dokument.
“Ne treba ni da napominjem da će najveći broj Jevreja o kojima je ovdje riječ za koju godinu nakon pravljenja tog spiska nestati, ili prirodno ili u holokaustu, pa su njihova imena dragocjeno svjedočanstvo ne samo o ljudima koji su više od 300 godina živjeli u ovom gradu i u ovoj zemlji, nego i na neki način dokaz kako se živjelo odvajkada na ovom tlu. Kako su ljudi, bez obzira na vjeru, naciju, porijeklo pomagali jedni drugima, ne očekujući ništa zauzvrat”, kazuje Spaić, koji prema bosanskohercegovačkim Sefardima ima osjećaj divljenja i poštovanja.
“Zato što se vrijednost i moć knjige najbolje kroz njih osjeti. Zar bi oni opstali toliko godina bez države da nisu prepoznali moć pisane riječi i slova zakona na papiru? Da ne govorim o njihovom pismu ivritu i njihovom davno izgubljenom jeziku. Kada vam je knjiga identitet, naravno da je volite i čuvate, kao što se voli i čuva najdraža osoba i naravno da je oplakujete i da ste tužni i očajni kada je izgubite, kao što oplakujete smrt drage osobe. Odatle, po mome mišljenju, i običaj da se knjige sahranjuju u genizu, posebnu grobnicu za knjige kod Jevreja”, priča Spaić, koji je, inače, na svaki od dokumenata stavio, u obliku žiga, tekst: Zadužbina Dejana V. Spaića za Gazi Husrev-begovu biblioteku pred dušu rahmetli Šefket-efendije Kurta, muftije tuzlanskog, 1439/2018. godine.
Eh, da vidite svjetlost u Dejanovim očima dok objašnjava koliko je, proučavajući ovu zaostavštinu, spoznao brojne vrline reisa Čauševića: odmjerenost, plemenitost, mudrost, širokogrudnost… ali ipak je odlučio da na žigu stoji ime Muhameda Šefket-ef. Kurta, izdanka poznate mostarske porodice Kurt.
“Za mene je to jedna od najsvjetlijih ličnosti svih naroda Balkana. Mnogi nikad nisu čuli za njega, pa nastojim i na ovaj način ispraviti tu veliku nepravdu”, govori Spaić, podsjećajući na to da je muftija Kurt, na Badnje veče 1942. godine, u Tuzli, spasio živote Jevreja i Srba, svojih sugrađana, spriječio njihove likvidacije i uništenje Sabornog hrama Uspenja Presvete Bogorodice u Tuzli.
Dejan Spaić kaže da je za njega vječiti izazov, fascinirajući izazov, to kada jedan čovjek ne okrene glavu dok drugi ubijaju ljude:
“Danas se nekako od malih nogu djeca uče da misle samo na sebe, okrenuta su i ovom tehnologijom, naizgled, cijelom svijetu, planeti, imaju osjećaj da su u središtu i da su svi ljudi njihovi prijatelji, a, ustvari, ona su najčešće sama. I zato ovo što ja radim želim da bude nešto suprotno od toga, želim da povezuje čovjeka s čovjekom”, ističe Dejan Spaić, koji je, eto, sticajem nestvarne slučajnosti došao do već pomenute dvije idžazetname. Jedna je, kao što već rekosmo, pripadala reisu Čauševiću, a druga je pripadala, vidite sada!, hadži kurra hafizu Muhamed-ef. Kurtu, amidži Muhameda Šefket-ef. Kurta.
Gospodar me obradovao
“Kada sam vidio to ime, pretrnuo sam. Pomislio sam, zar je moguće da me je, eto, Gospodar obradovao onim što je meni najdraže, time, dakle, da ja vratim makar malo svoga ljudskog duga poštovanom muftiji Kurtu. Siguran sam da je upravo on držao u svojim rukama taj dokument koji se odnosi na njegovog amidžu. Pomisao da mu ga, na neki način sada vraćam, meni je najdraži poklon…”.
Dejan Spaić bi govorio, čini nam se, bez kraja o svome ljudskom uzoru i opet je siguran da radost što je, eto, vratio idžazetnamu zajednici kojoj je amidža Muhameda Šefket-ef. Kurta pripadao ne može opisati, kao što ne možemo ni mi njegovu dobrotu koja osvaja svakoga.
(Naredne subote: Kako je Dejan došao do arhive reisu-l-uleme Čauševića)
wpDiscuz