Danas je barem potpuno očito da film o Neđi nije osmišljen da govori tek samo o Neđi, jednoj sudbini, niti da veliča univerzalne vrijednosti i da jača suživot. Da je priča ostala samo na filmu, čovjek bi možda u to i povjerovao.
Osim toga paralelno s filmom mogao je ići i dodatni, umirujući narativ onih koji su film snimili, npr. da oni znaju šta je Ljubuški i tko su Ljubušaci i da je bilo mnoštvo dobrih ljudi koji su ustali u zaštitu svojih susjeda, no skupa s cijelom pričom iz pera bošnjačkih propagandista poput recimo Bahtijarovog koji se također mota oko Gariwa išla je upravo sotonizacija Ljubuškog, “fašističkih udruga”, fašistoidnog grada, navodna prijetnja o vađenju crijeva koju mu je uputio ljubuški MUP, da bi taj tekst kasnije bio naglo skinut, a promptnost kojom su mediji u Beogradu , Sarajevu i Zagrebu popratili cijeli slučaj te angažiranost najljućih Feralovih pera oko cijelog slučaja govori kako je stvar gotovo savršeno odrađena.
________piše: Nikola Zirdum l poskok.info
No da bi projekt poptuno uspio onima koji su došli u Ljubuški sa Svetlanom Broz trebalo je i malo domaće gluposti. I dobili su je. Daleko više nego što su očekivali. Idota i rulje nam , fala Bogu, nikada nije falilo. Kako u ratu, tako i u miru.
Ma koliko se nekome u Ljubuškom činilo da je ova bitka dobivena i da se Ljubuški obranio u ovom medijskom ratu, to nažalost nije tako. Iz čisto provincijalne pozicije nekome možda to tako izgleda, no iz neke šire pozicije mali Bahtijar i njegovi mentori gotovo savršeno su odradili stvar.
Zamislite na trenutak da ste Svetalana Broz. Dobili ste za film 100 ili 200 tisuća maraka. I sada trebate razvikati film, pojasniti financijeru da je pametno uložio pare.
Prikazati ga tek onako, poslati medijima priopćenje da je film prikazan, dati pokoju izjavu i ići na snimanje novog filma i nije nekakva propaganda. Taj film bio bi brzo zaboravljen a pitanje je biste li izvukli lovu za novi.
Koliko je jaka moć ignorancije najbolje je npr. osjetila npr. Angelina Jolie nakon što su joj izignorirali film u Beogradu.
No u Ljubuškom je Svetlana , zahvaljući nekolicini idiota koji su se natjecali u gluposti, što iz puke potrebe samodostatnog hrvatovanja, što zbog dezerterske prošlosti (kao što je slučaj s urednikom portala ljubuski-online), što zbog pranja komunističke prošlosti ćaći (nekakav mali Begić), dobila takav marketing kakav joj ni najbolji P.R stručnjaci ne bi osigurali.
A sve je krenulo s jednim e-mailom.
Naime, 5 dana prije nego je FENA uopće pustila najavu projekcije filma, prije nego je bilo tko u Ljubuškom znao da će se film prikazati u vijećnici, na e-mail adrese hercegovačkih, napose ljubuških portala stiže dopis s nekakve nepoznate adrese u kojoj taj Netko “jako zabrinut” za hrvatstvo Ljubuškog pa kaže: “Poštovani, zar ćemo dozvoliti da u našem hrvatskom ljubuškom komunisti ponovno orgijaju i vrijeđaju žrtve ovog grada”.
Navlakuša.
Na e-mail nije nasjeo niti jedan ljubuški portal, osim jednog. Nažalost. I taj isti portal potom diže hajku kopirajući doslovce istu rečenicu, pozivajući na zabranu, dižući navijače, ljude koji su u ratu izgubili nekog svog i manipulirajući njima.
Portal je možda profitirao. Ljubuški nije.
Ne treba biti posebno pametan pa zaključiti da je upravo Svetlana, Bahtijar ili netko oko njih poslao taj inicijalni mail.
Da ste dakle Svetlana Broz , ono što sanjate da će vam se dogoditi kad dođete u Ljubuški jeste zabrana filma ili barem pokušaj zabrane istog. Ništa ne može skrenuti pažnju na film kao to. I to je Ljubuški dao Svetlani. Točnije dio Ljubušaka.
Potom sanjate da će prilikom same projekcije na ulazu u dvoranu pred njom stajati transparenti i prosvjednici. Cijeli aranžman.
Recimo priželjkujete baš onog Jakova Begića, sina Leonovog da se pojavi s ustaškom kapom kao onomad na Thompsonovom koncertu kad ga je i sam Thompson molio da to ne čini.
I to je jedan dio samoproglašenih branitelja Ljubuškog poklonio Svetlani uz fascinantnu koreografiju, pjesmu “Marijane, Marijane”, zastavu HercegBosne koja se vijori na ulazu, povike, dobacivanja.
Kada je ulazila unutra Brozova je klimnula kamermanima da to snime.
Bio sam tamo da pogledam film. I sam sam izviždan i nazvan izdajnikom i vidio sam taj mig. Šteta je bilo ne snimiti. Brozova je to dobro procjenila. Jer aranžman je marketinški bio više nego savršen.
Potom nakon projekcije priželjkujete da netko od samih aktera u filmu bude u nekakvom fizičkom okršaju s nekim od lokalnih prosvjednika da možete napisati kako je napadnut. I žrtva. Savršen spin.
I to je Svetlana dobila. Besplatno.
Na stranu sad što se Štefica G. tek pošamarala sa starijom ženom znatno slabije životne sile i konstitucije od nje, ali priča je tu. Još jedan idealan poklon Svetlani, Bahtijaru, Gariwu…
U takvom spletu okolnosti, u kojem rulja vodi glavnu riječ a idioti se promiču u mozgove cijele spin mašinerije teško je bilo što odraditi pametno.
Naprimjer, izvući objektivnu istinu na vidjelo, nakon mirne projekcije filma, da se kojom srećom takva dogodila, takva da ju je Ljubuški recimo jedva i primjetio, dekonstruirati, mirno i kulturno film u svim njegovim dijelovima i sa podacima koji su u filmu namjerno prešućeni.
Npr. pričama o Ljubušacima koji su za razliku od Neđe stali pred metke kako bi zaštitili svog susjeda Bošnjaka što je daleko herojskiji čin, o čelniku upravo ljubuškog HDZ-a i šefu tadašnjeg HVO-a koji u to vrijeme dolazi do Galića s primjerkom faksimila kakav treba tiskati ako želi izvući ljude iz Heliodroma a što baca potpuno drugo svijetlo na cijelu priču, izići recimo s pričom recimo o gospodinu Omeru Zagiću, Nedžinom badžanaku, koji je i dan danas jedan od najomiljenijih muslimana Ljubuškog, upravo zato jer nije otišao, i koji usred rata izbacuje jednog od Tutića iz svog stana i cijelo vrijeme drži otvorenom kavanu “Muniba” koja se i dan danas tako zove i koja je svojevrstan ljubuški zaštitni znak, kavanu usred grada u kojoj domaći Ljubušani i usred rata najnormalnije sjede i čitaju novine, izići s pričom o prozivkama za izdaju koje su trpjeli preostali ljubuški muslimani koji su ostali i nisu htjeli otići a kojima su ih častili “Norvežani”. Oni muslimani koji su otišli.
No to je bila nemoguća misija.
Jer glavnu riječ vodili su ljudi koji grme protiv fašizacije Ljubuškog dok istovremenu mašu apologetikama Anti Paveliću kroz tekstove nekakvnog opskurnog Rudija Tomića koji u dalekoj Australiji još bije bitku za Drinu.
Ekipa okupljena oko portala Ljubuški Online iliti Dezerteri Online koju uređuje najveći ljubuški dezerter koji je svoj ratni put otpatio od 93-e do 97-e u Njemačkoj, našla se drugima popovati o hrvatstvu, katoličanstvu, načinu borbe i sl. dok je u praksi cijelo vrijeme odrađivala strašan medijski posao za Svetlanu.
No da stvar ne bi stala samo na tome, toj grupici kretena pridružio se i veliki um i profesionalni borac za prava Hrvata u BIH, Leo Pločkinić, njihov brat po pameti, sa svojim pamfletima.
Kako bi se cijela priča do kraja iskompromitirala Leo se sjetio , u svom napadu genijalnosti , izmisliti imena dvojice ljubuških muslimana koji navodno napadaju Neđu kako im je Neđo pokrao marke a potom i obiteljsko zlato.
Kada se ispostavilo da ti muslimani ne postoje, da je navodni Mirsad Konjhodžić tek plod simpatično tupave ali štetne Pločkinićeve pameti stvar je iskompromitirana do kraja jer Hrvati Ljubuškog ne ispadaju samo fašisti nego i opsjenari koji svoj fašizam, zahvaljući Pločkiniću, brane lažima i izimišljanjem imena.
Novinari koji cijelu stvar prate iz Zagreba, Sarajeva, Beograda, uopće ne pitaju tko je idiot Pločkinić i je li portal Dezerteri Online (ljubuški-online) mjerodavniji za Ljubuški i Hercegovinu više nego što je Švarcov Ultimatum za Zagreb, njima su oni posve relevantan izvor informacija.
I na osnovu takvih lokalnih blogova stvaraju se danas cijeli redovi kolumni, u kojima nad Ljubuškim onanira tko i kako stigne.
Radi se inače o gradu koji može biti svijetao primjer kako se u ratu mogla izbjeći krv.
Da se razumijemo to nisu bile divne godine, zlo je visjelo u zraku, zveckali su metci, gradom su kolale hrvatske izbjeglice iz Srednje Bosne i Konjica, očajni, gladni, pogubljeni prijetili su lokalnim Bošnjacima. Mnogi su Bošnjaci iste primali u kuće smatrajući da će tako steći imunitet od moguće odmazde. Bilo je to doba straha, rata, zla.
U Posušju se u tom trenutku u prihvatnom centru nalazi 2000 muslimanskih izbjeglica kojima također prijeti sigurnost jer je počeo rat s Bošnjacima u Bosni.
Jesu li i oni protjerani kada im je rečeno da im se više sigurnost ne može jamčiti pa su premješteni dalje u Makarsku ili u bijeli svijet?
U takvim okolnostima Ljubuški je sačuvao obraz, sama lokalna vlast se uključila u izvlačenje ljudi iz Heliodroma i izmještanje iz Ljubškog, pored Neđe potvrde tiskaju i drugi, neki doduše i za pare.
Od nasilja što su pretrpjeli u samom Ljubuškom muslimani su pretrpjeli od Tutine postrojbe koja je upadala u muslimanske kuće na brdu i zavodila teror po gradu i među samim Hrvatima te nekoliko puta pretukla i razoružala ljubušku policiju.
Dežulović niti Ivančić ne znaju da su u samom Ljubuškom nakon povratka Ljubuških HVO-ovaca sa linije postavljeni punktovi i da je nekoliko dana bila izgledna mogućnost da HVO Ljubuški zarati s Tutićima iz Širokog.
Ne znaju Dežulović niti Ivančić niti podatak da je godinu dana nakon toga lakše bilo u Ljubuški doći Bošnjaku nego Hrvatu sa širokobriješkim tablicama.
No bez obzira na sve to Ljubuški je predstavljen kao provincija grešnih neofašista u kojoj su tek rijetki ili možda samo jedan, izišli čistih ruku.
Taj hercegovski grad, možda jedini grad u BIH koji je sačuvao obraz većine prema manjini, predstavljen je upravo onako kako je Sarajevo htjelo da ga se predstavi: Vaši su svi grešni uz časne iznimke, naši su svi super uz par nečasnih iznimaka.
I to je ništa drugo nego fašizacija. Fašizam.
Ono što u cijeloj priči ne vide inače lucidni Boris i Viktor. Doduše oni su specijalizirali Loru, i prave konc. logore, sa silovanjima, mučenjima, izgladnjivanjem, torturama i ubojstvima.
Ne vide oni ni Dretelj, u čijem je osnutku sudjelovao upravo mnogi ljubuški Bošnjak, a čiji je prvi zapovjednik bio Edib Buljubašić iz Stoca. Također Bošnjak. Logor koji je zapovjedništvo, dok ga je držao HOS priznavao samo Aliji. Ne vide čak ni Miroslava Hrstića, bivšeg šefa tog logora, čovjeka koji je tjerao Srbe da pasu travu u Ljubuškom, a koji se vidi vraga, pojavljuje u Štefičinom filmu kao svjedok humanosti njenog muža.
Ovo u Ljubuškom je za feralovce, potpuno novi doživljaj budući da je malo mjesta u Hrvatskoj u kojima je hrvatska većina trpjela tijekom rata znatniju srpsku manjinu, razoružala je i pustila da živi kao što se to dogodilo tu.
Nešto slično dogodilo se i u Tomislavgradu i u Livnu, na cijelom teritoriju tadašnje HercegBosne danas nema niti jedne masovne grobnice, povratak i multietnički gradovi s izuzetkom Tuzle ostali su samo i jedino na tih 27% BIH koje je držao HVO, al o tome se šuti.
Doduše malo je i Srba u Hrvatskoj, a i ispuhalo se financiranje takvih tekstova pa sad ta uboga Hercegovina i lorizacija ostatka Juge Feralovcima dođe ko dobar vid tezgarenja. A i prstaci su tu na Baginom mostu legalni.Zna Ivančić. Bio je, jeo je.
Ako se dakle sagleda ukupna BH ratna zbilja , ako se shvati kakvo je ludilo vladalo tih godina, i ako se pogleda broj pobijenih manjinaca u okruženjima većinske nacije po BIH općinama onda se lako shvati da bi za cijelu BIH bilo bolje da joj se dogodio Ljubuški nego BIH.
Danas bi u ovoj zemlji bilo 100.000 građana više živih.
Samo podatak da od svih općina u BIH koje su prije rata imale sličan omjer većinske i manjinske nacije jedino Ljubuški jeste bila i ostala općina u kojoj planski i organizirano kao u drugim krajevima BIH, nije ubijen niti jedan pripadnik malobrojnije nacije od strane pripadnika veće (Ubijeno je deset ljudi i svi su bili Hrvati, nastradali u međuhrvatskim obračunima, te slučaj starice Bošnjakinje, koja pogiba unutar sukoba HVO-a Ljubuški i Tutića sa Širokog) dok su u svim ostalim općinama BIH bila zvjerstva sasvim dovoljna za snimanje filmova kakve radi Svetlana Broz.
No niti u jednoj od tih općina nije bilo ni Neđe ni Srđana.
Ovo je bila savršena prilika za udariti volej na propagandu Sarajeva budući da su udarili na grad koji ima što reći i koji se ima čime ponositi, pa i Neđom ako baš hoćete. Bez obzira na njegovu prijeratnu prošlost, kojoj svatko ima pravo prigovoriti što hoće, rijedak je Ljubušak koji bi danas zamjerio Neđi na ovome što je uradio u ratu, makar da je time spasio samo jednog jedinog muslimana a ne stotine njih.
Istina je, Srbi i Bošnjaci nemaju svoje Budimire i Jurišiće, budući da su za razliku od Hrvata već formirani kao odgovorne političke nacije. Ali isto tako nemaju svoje Pločkiniće ni Dezertere Online koji im u kriznim situacijama medijskog ratovanja vode medijsko spinanje.
Političke nacije takvima ne daju primirisati ni blizu medija. Zašto? Zato što su političke nacije a ne razulareno pleme. Plemensko društvo, kakvo je naše, takvima daje čak i diplome i šansu da zloporabe struku.
No ako žele potpuno do kraja ići s kompromitacijom Ljubuškog ima još jedna stvar koju nisu napravili. Svetlani Broz bi naime super odgovaralo da obitelj Galić, nakon brda medijskih pritisaka i anatemizacije iseli iz Ljubuškog.
To bi Gariwo masno platio, jer eto to bi bio dokaz da je Ljubuški doista fašistoidna sredina. Budući da su Hrvati u BIH pleme oni nemaju institucije koje su u stanju zaustaviti Pločkinića ili Dezertere Online .
Pa nije isključeno, da će u cilju popularizacije vlastitih portala oni nastaviti i u tom smjeru. Sve za interes Svetlane Broz i Amera Bahtijara.Nek se portalska rulja u Ljubuškom zabavlja. Većinu Ljubušaka, one mirne i tolernatne ljude, nitko ništa i ne pita.
P.S. Evo za kraj i jedna stara dobra partizanska pjesma od jugokomunističkog Poskoka.
Pošto nakon ovog teksta očekujemo od Hrvatina napade u tom tonu.
U njoj Predin koristi pridjev “hercegovski” umjesto srbiziranog pridjeva “hercegovački” pa u to ime molimo hb lingviste da razmisle o vraćanju tog pridjeva u okvir zapadne lingvističke tradicije.