Published On: Sat, Jul 14th, 2012

Priča o jednom genocidu…

Vojskovođa  je u taj grad ušao opasan bijelim mačem, pače sabljom. Čim se spustio na zemlju obećao je život svima koji mu se pokore. Naredio je da se razdvoje svi muškarci sposobni za vojnu službu. Jednog golobradog mladića čak je pogladio po glavi i kazao mu da se ničeg ne boji. Žene su bile u panici. Čula se vriska.

Kotlinom je odzvanjao strah.

Rijetko koji stanovnik tog mjesta mu je povjerovao. I bili su u pravu. Vrlo brzo nakon obećane milosti i života dolinom je zavonjala smrt.

Prvog među domorodcima osvajač je dekaptirao. Ostali su masovno pobijeni kasnije. Neki odmah, neki kroz jedno duže razdoblje. Mnoštvo žena je silovano. Čak i djece.

Najratobornije pripadnike te “strane i nevjerničke vojske” osvajač je odlučio nabiti na kolac kako bi pobjeda bila što impresivnija i kako bi se strah utisnuo koštanih srži. Bilo je to u Bosni. Te proklete godine.

Kad je počeo Genocid…

 

Ime čovjeka koji je sjašio s konja i obećao milost pokorenima  bilo je Mehmed. Mehmed Drugi. El Fatih. Veliki osmanlijski vojskovođa. Čovjek koji je počinio prvi veći Genocid u BIH.

Čovjek čiji je genocid oblikovao današnje vanjske granice BIH. Posebno zapadne. Njegovim dolaskom BiH postaje dolina suza.

Tamni vilajet u kojem će se idućih 400 godina paralelno događati genocidi, etnocidi i kulturocidi.

Cijeli narodi će se brisati a stvarati će se neki novi. S potpuno izmjenjenim etnološkim obrascem. Okupljeni oko kulturno religijskog  obrasca nametnutog mačem, kocima, silovanjima i izgladnjivanjem, nakon stotina godina nastat će nova nacija na Balkanu. Bošnjaci.

Nacija koja dakako ima potpuno pravo da doživi svoju etnogenezu. No da li ima pravo negirati genocid?

Naime samo nekoliko dana prije obilježavanja Genocida u Srebrenici u Sanskom mostu održana je Fatih Parada, svojevrsna povijesna blasfemija, u kojoj pripadnici “najpatriotskijeg” naroda u BIH koračaju kao turski vojnici, slaveći dolazak Mehmeda II El Fatiha u BIH, čovjeka koji je došao opasan bijelom sabljom, i koji je obećao život da bi potom odrubio glavu Stjepanu Tomaševiću.

 

Ako je na čelu Vlade Unsko Sanskog kantona SDP , ne dakle SDA , koji je pak preteča indoktrinator takvog bošnjačkog razrokog pogleda na vlastitu  povijest, ako je dakle SDP pokrovitelj takvog skupa kojeg je nekad davno osmislio SDA što nam to govori o nacionalnom bošnjačkom iliti socijaldemobošnjačkom  poimanju patriotizma u Bošnjaka?

Za unutarnje potrebe BIH bošnjačke političke elite, bile one iz SDA ili SDP-a bit će glavni i jedini zaštitnici suverene BIH, glavni dociranti Srbima i Hrvatima u BIH kakvu BIH treba graditi, glavni arhitekti sustava vrijednosti koji će se ubuduće provoditi  u BIH, no na unutarbošnjačkim terevenkama, kao i na bošnjačkoturskim sijelima priča o patriotizmu poprima potpuno jadan, kvislinški, pače i izdajnički karakter.

Oni koji se kunu u BIH prvi slave njene porobljivače, javno, bez pardona, i bez potrebe da razmisle o tome što čine. Koračaju kao Turci.

Glume okupatore. Furaju se na nabijače na kolac. Plešu ples silovatelja bh majki i kćeriju.

Takmiče se kome će ove godine biti ukazana čast da glumi El Fatiha.

Otomanska okupacija SDA-u i SDP-u nije nešto što bi trebalo biti osuđujuće nego je čak  nešto što je utkano u “slavnu” prošlost BIH i iz te slave prenešeno na mnoštvo ulica i trgova u bošnjačkim kasabama.

Bošnjak je na braniku Domovine sve dok ju ne napadne Otoman. A kad je napada Otoman nastaje pobratimstvo lica u svemiru.

Ostvarenje Alijinog amaneta.

I tako se valjda gradi BIH. Tako će se zadobiti povjerenje Srba i Hrvata u BIH.

Tako će se napraviti Građanska. Negenocidna. Slavljenjem Genocida.

Par dana samo nakon što se u Sanskom mostu proslavio Genocid nad nemuslimanima u BIH, ista politička elita, i veliki dio bošnjačkog naroda pripremaju se za srebreničku sućut.

A što se to dogodilo u Srebrenici?

Ubojica  je u Srebrenicu  ušao opasan bijelim mačem, pače sabljom. Čim se spustio na zemlju obećao je život svima koji mu se pokore. Naredio je da se razdvoje svi muškarci sposobni za vojnu službu. Jednog golobradog mladića čak je pogladio po glavi i kazao mu da se ničeg ne boji. Žene su bile u panici. Čula se vriska.

Kotlinom je odzvanjao strah.

Rijetko koji stanovnik tog mjesta mu je povjerovao. I bili su u pravu. Vrlo brzo nakon obećane milosti i života dolinom je zavladala smrt. Prvog među domorodcima osvajač je na mjestu ubio. Ostali su masovno pobijeni kasnije.

Neki odmah, neki kroz jedno duže razdoblje. Mnoštvo žena je silovano.

Najratobornije pripadnike te strane i nevjerničke vojske osvajač je odlučio žive spaliti kako bi pobjeda bila što impresivnija i kako bi se strah utisnuo do koštanih srži. Bilo je to u Bosni. Te proklete godine.

Kad je počeo Genocid…

Isti taj narod, dakle, najpatriotskiji narod u BIH, koji danas drugima drži govore o genocidu u Sanskom mostu, u Sarajevu, na Milodražu,  slavi jedan drugi Genocid.

Od ubojice El Fatiha prave poveljaša ljudskih prava kojemu bi se trebalo diviti.

Našli su čak i svećenike koji hoće El Fatiha svecem proglasiti.

O genocidu u mjestu Šušnjar, pored Sanskog mosta kada su u II svj. ratu masovno pobijeni Srbi, njih oko 5000, što je za to vrijeme jednako velik ili barem dovoljno velik broj kao srebrenička cifra danas, a u čijem je slanju na ahiret sudjelovao mnogi Pavelićev naci-Bošnjak , političke elite u Bošnjaka naravno neće  niti rječi.

Ta šta oni imaju s NDH?

Povijest BiH ista je kao povijest Europe. Povjest je to genocida. Manjih ili većih.

Kako u Europi ne postoji negenocidna  zemlja, takav je slučaj i sa BIH. Svugdje su zasijani genocidi.

Hoće li jednog dana neki Luka luđi od onog ludog  Markešića Mladićevu povelju Srebreničanima, u kojima im jamči pravo na život, nazivati svetom poveljom i pretečom ljudskih prava nije poznato.

Dovoljno je luđaka po Bosni i sve je u Bosni moguće no za početak nekakvog dijaloga bilo bi korisno da se umne bošnjačke glave dogovore oko osnovne povijesne higijene.

Naime BIH , onakva kakvu su je zamislili turkofili među Bošnjacima, i kakvu je namjeravaju prodati Srbima i Hrvatima naprosto neće moći ići.

Je li bošnjačka turkofilija jača od njihovog stvarnog patriotizma ili su ta dva pojma za prosječnog Bošnjaka postala nerazdvojna ostaje za vidjeti.

No u svakom slučaju, nagledat će se pošteni građanin BiH, onaj koji ne pati za Fatihima i Ahdnanama, onaj kojemu se gadi bošnjački nacionalšovinizam jednako kao srpski i hrvatski svakakvih čudesa.

I turskih izaslanika koji prijepodne negiraju genocid nad Armencima a poslijepodne u Potočarima suze liju nad jednim Gednocidom.

I Erdoganovih izjava koji se javno hvali patriotima Bosne kako se ne trebaju ničeg bojati jer je eto najveći patriot među patriotima, rahmetli Alija , nakon što nije Hercegovinu patriotski uspio podvaliti Tuđmanu, uspio u drugom koraku cijelu BIH ostaviti u Amanet Turcima.

Baš ko pravi patriot. Patriot Otomanije.

Jer BIH je kaže Alija otomansko naslijeđe i ona pripada njima. Zemlja el Fatihovih sinova.

Erdogan, začudo, nije ispravio Aliju kako oni nisu Otomani, nego moderna sekularna turska nacija.

Kad se u amanet dobivaju cijeli čitluci, i sekularni Turčin zaškilji na toliko ponovljene fraze.

Poput one da moderna turska nacija ne snosi odgovornost za zločine i genocide otomanskog režima.

Nakon Erdoganove izjave razvidno je jedno: Saraj Čaršija nikad nije dala patriote.  Čaršija daje samo janjičare.

Tko od Hrvata i Srba puno boravi u Čaršiji postaje također janjičar.

Alija je bio janjičar kvisling. Sluga strane države.

Svi oni koji se kunu u Aliju također su kvislinzi.

Aliju zbog ove izjave patriotske snage BIH moraju osuditi i označiti kao povijesnu budalu.

U BIH se konačno mora donijeti zakon o zabrani negiranja Genocida. Ali svakog.

Ne samo onog koji paše Turcima.  Bošnjaci nemaju pravo šutjeti o genocidu nad Armencima.

Deklaracija o osudi otomanskog režima, te tužba protiv Turske za ratnu odštetu odavno su trebali biti na stolu zastupničkog doma Parlamenta BIH.

Sada kada je Erdogan priznao da Turska snosi Otomansko naslijeđe nema razloga da im se ne uzme koja milijarda odštete.

Za koce, za silovanja, za žita, za palež.

Srbi i Hrvati moraju prestati odbijati loptice lažnih prototurskih patriota i Bosni i Hercegovini konačno udahnuti novi državnički smjer.

Bez Alije. Bez Erdogana. Bez Mehmeda.

Može se to.

Ivan Šušnjar l poskok.info