Medijska se javnost već nekoliko dana zabavlja tragikomičnim vijestima iz Ljubuškog: riječ je o kontroverznom filmu „Neđo od Ljubuškog“ autorice Svetlane Broz i popratnim događanjima vezanim uz ovaj film.
Protiv ovoga filma diglo se nekoliko domoljubnih udruga koje su pokušale zabraniti (!) prikazivanje filma. I čitam jutros o vijest o tome kako su se dvije babe (!) potukle, jedna drugu izmlatile i onda je opet Ljubuški – fašističko leglo.
_____piše: Dalibor Milas | bljesak.info
Nijedan događaj više ne stiže do nas, a da nije već prožet tumačenjima. Kako je lako od jednog lijepog hercegovačkog gradića koji se oduvijek ponosio skoro pa idiličnim međuljudskim odnosima, stvoriti grad-slučaj. I to sve zahvaljujući marginalnim likovima. Umjesto civilističkog chiaroscura, u Ljubuškom kao da je zavladao surovi crno-bijeli svijet.
Grad je podijeljen u sebi: ili si fašist ili si Jugoslaven, a ja, koji si u napadima grešne neskromnosti volim laskati da sam nekakav atipičan fratar, teolog i Hercegovac, zahvaljujući cijeloj ovoj situaciji, osjećam u sebi nekakav nemir. Žalostan sam kako ispod površinskog sloja moderne civilizacije i dalje ključa isti oni nagoni kao kod pećinskih ljudi.
Ovaj film nije objektivan nego je ideološki oblikovan. Kad redateljica pravi film njoj je primarni zadatak predstaviti svoju ideologiju što humanije kroz jednog humanistu (čitaj: okorjelog pristalicu svog režima). To predstavljanje ide po principu tipičnog holivudskog filma: glavni se junak bori za nedužne i miroljubive građane koji istodobno doživljavaju napade od sile zla, od mržnjom deformiranih spodoba koji uništavaju moć idile i blagostanja. To su u ovom slučaju Ljubušaci hrvatske nacionalnosti.
Koliko god cijenio i poštovao čin svakog čovjeka koji ustane protiv opresije nevinih ljude te se poklonio Neđi Galiću koji je pružio ruku čovjeku u nevolji, ovaj film je školski primjer glorificiranja selektivne istine i pokušaj diskreditiranja cijelog ljubuškog kraja i svih Ljubušaka hrvatske nacionalnosti.
Ne poznajem ih osobno, ali zahvaljujući obitelji Galić, famoznoj Svetlani Broz i našim vrlim domoljubima, Ljubuški je postao grad-slučaj. Ljubuški je medijski predstavljen kao fašističko leglo u kojem se maltretiraju i teroriziraju svi oni koji su drugačiji.
Krivi su, dakle, svi oni koji su od jednog čovjeka koji je bio samo običan čovjek sa svim svojim mana i vrlinama pokušali napraviti heroja, a preko njega kreirati sliku Ljubuškog kao nacionalističkog grada. Nedeljko Galić je bio ideološki ekstreman čovjek što je, na koncu, rezultiralo njegovom suradnjom s represivnim i obavještajnim službama bivše Jugoslavije.
Dotični nije napustio Ljubuški zbog revolta i solidarnosti s ljubuškim muslimanima nego zbog straha od osvete nedužno osuđenih ljudi koje je on prokazao. Nije mogao podnijeti da križevi zamjenjuju petokrake i da Hrvati konačno pjevaju svoju himnu. No, bilo kako bilo, Nedeljko je sad već pokojni i ima pravo počivati u svome mire. Određene struje su od njega pokušale napraviti „svijetlu točku u tami ljubuškog fašizma“ i stvorile kontra-efekt.
Nedeljko Galić nije bio samo jedan, nego jedan od mnogih Ljubušaka koji su ustali u obranu svojih prijatelja, susjeda i sugrađana. I svi ovi ljudi zaslužuju film o sebi, ali objektivan film koji će prikazati Ljubuški kao jednu od najnormalnijih sredina, što on zapravo i jest – uzor mnogim bosanskim kasabama i nacionalističkim utvrdama bilo kojeg predznaka.
Kad sam nekolicini ljudi rekao da mi upada u oči veličanje komunizma u spomenutom filmu, rekli su mi da sam smiješan. Kasnije se pokazalo da se koplja lome upravo oko mrtve ideologije. Postoje dvije priče o antifašizmu koje je rijetko tko smisleno obrazložio, a neznalice ih često miješaju. Imamo, dakle, skupinu ljudi (Mesić, Goldstein etc.) kojima je fašizam jedno veliko zlo, te su svi antifašisti (uključujući i komuniste) apsolutni pobjednici.
Prema njihovim je kriterijima fašizam veliko zlo, dok je komunizam s druge strane nešto jako pozitivno te ga se čak izjednačava s demokracijom. Za razliku od njih, postoje ljudi koji i komunizam i fašizam tretiraju kao nešto negativno, te cijene samo one antifašiste koji su se borili protiv fašizma ne pokušavajući ga zamijeniti komunizmom, jer smatraju da se na taj način zlo pokušava pobijediti – zlom.
Problem komunizma i antifašizma pretvoren je, dakle, u vječnu nacionalnu debatu koja ljude razdvaja i dijeli u suprotne tabore. I u cijeloj ovoj priči postoje dvije dodatne pogibelji: težnja da zaboravljamo i težnja da manipuliramo. Na malom ljubuškom prostoru imamo na djelu povijesnu sintezu, svjesnu svoje teze i tendencije, koja je otvoreno ideologizirana.
S druge strane ideološke brane stoje tzv. domoljubi koji su pokušali zabraniti prikazivanje filma. Različitosti se trebaju i moraju prihvaćati i uvažavati. Kako se u jednoj demokratskoj državi uopće može roditi nekakva ideja o zabrani? Koliko god Bosna i Hercegovina bila nakaradna država, ovdje još uvijek nije zavladao totalitarizam. Zakonodavstvo u demokratskom svijetu ne poznaje institut zabrane javnog nastupa neke osobe. To je danas svojstveno jedino Kubi, Kini i Sjevernoj Koreji.
Treba biti iskren pa reći kako sve ovo dio nakaradnog ideološkog obračuna. Zašto ne idemo naprijed? Zato što određene društvene skupine imaju egzistencijalni interes u dubokoj podjeli naroda na „nas“ i „njih“ i tu podjelu nastoje održavati svim sredstvima.
I dok se narod „zabavlja“ tako što jedni broje koliko je ljudi na koncertu jednog određenog pjevača navuklo ustaške kape, a drugi psuju „majku balinsku“ svima koji nemaju ništa protiv nastupa drugog određenog pjevača, oni broje svoje glasove i vesele se ostanku na vlasti.
Pojedinci cijelu ovu priču smatraju napadom ne samo na sebe i na svoja uvjerenja nego i na temelj domoljublja. Ali, domoljublje ne mora uvijek biti tompsonovski namrgođeno, velebno, patetično i fatalno. Ljubuški jest hrvatski i katolički grad, ali naš grad i nije samo hrvatski i katolički grad nego grad i svih ostalih.
Uvjeren sam ipak da ovo moje razmišljanje dijeli većina građana općine Ljubuški i da ta većina ne želi ograničavati ili ugrožavati nečiju slobodu. Jer moja vlastita sloboda ne postoji bez slobode drugoga, ma koliko god on bio drugačiji ili, u ovom slučaju, koliko god bi neki htjeli da je on drugačiji.
Ljepota slobode je u njezinom naličju koje se sastoji od voljne neslobode u činjenju ili suzdržavanju od činjenja svega onoga što je na štetu drugoga i drugačijeg.
Ljubuški je fantastičan grad. Uvijek je bio i ostat će. I da. Govorim to s većom dozom subjektivizma. Nemojte nam zbog par nekakvih budala svejedno koje političke orijentacije nametati nekakve ideološke okove.
Pustite nas da budemo normalni. Fala. Ćao.