Dragi komšija koji si rođen poslije rata dozvoli da ti kažem nešto, neću ti uzeti puno vremena pa te molim za pažnju. Moram ti ovo ispričati jer te slušam šta pričaš o današnjem danu 93’ godine i okreće mi se u stomaku od tvoje priče, a ti ni kriv ni dužan. Pričaš ono što znaš, odnosno ono sto si čuo i prihvatio kao istinu.
Znaš, smeta mi laž, smetaju mi neistine koje izgovaraš o mom gradu i onome što se dešavalo u njemu prije nego si rođen. Znam da su ti tako pričali i na tim pričama te odgajali. Svjestan sam da ti je teško prihvatiti ovo što ti govorim. Zašto, pitaš me, zašto bi te lagali? Ne znam, mogu samo pretpostaviti zašto bi roditelj svoje dijete lagao. Radi stida. Da, mislim da je to razlog, stid. Barem se nadam da je to razlog, u suprotnom su ti roditelji pokvareni do srži.
Rekao sam da ću biti kratak, pa evo da skratim.
Nije u Mostaru bio građanski rat kako kažeš, već agresija, brutalna i krvava agresija i scene kakvih ni u ratnim filmovima nema.
Jer dok je tvoj tata pio kafu na Starom Veležovom i na tv-u gledao utakmicu Reala i Barce, ljudi udaljeni od njega jedva tristotinjak metara su umirali od gladi, bez struje i bez vode.
Dok je tvoj tata tvojoj mami donosio poklone, zlato, srebro i kućanske aparate koje je krao iz bošnjačkih stanova čije je stanare protjerao pa potom pucao po njima, ljudi udaljeni od tvojih roditelja jedva stotinjak metara su ginuli u redu za vodu od granata i metaka.
Na kraju, možda i dok su pravili tebe ili barem pričali o tome kako bi bilo lijepo imati sina, tatin prijatelj je, inače profesionalni snajperista iz Splita, zarađivao platu ubijajući nečije sinove i kćeri.
Ubijao je snajperom djecu i starce, udaljene od tvojih roditelja desetak minuta hoda.
Zašto ti ovo govorim?
Smeta mi bola, smeta mi što ne znaš a živiš tu. Ne smeta mi što se od žrtve očekuje da prvi pruži ruku pomirenja jer je to samo kod nas normalno, ali mi smeta da okrećeš glavu od istine. I nema ovdje moje istine i tvoje istine. Istina je jedna, univerzalna.
Istina o Mostaru je svjetski prihvaćena a laž je osuđena za sva vremena.
Ako ovo ne možeš prihvatiti pored svih dokaza, argumenata, izjava i presuda, onda je najbolje da više nikad ne progovorimo. Do tebe je..
1993.
Djeca. Ubijena u Mostaru, na ulici, metkom iz snajpera.
Stari most srušen granatama iz tenkova.
Da se ne zaboravi…i nikada, nigdje, nikome ne ponovi.
Đenan Jelin l Proglas
Prenosimo iz poštovanja prema svim žrtvama Istočnog Mostara nastradilima u zločinima HVO-a, od one hrvatske ruke koja je osramotila naš narod. Te iz poštovanja prema spartanskoj, nadljudskoj borbi onih časnih, naglašavamo onih časnih boraca Armije BIH koji su junački i gerilski branili svoj grad. Odajemo javnu počast njihovom junaštvu.
U vrijeme kada život u Istočnom Mostaru nije bio život nego kazamat.
I ovo pišemo bez onog “ali”.
Svjesni smo i naših nevinih žrtava i zločina ABIH sjeverno od Mostara i u Mostaru, ne umanjujemo ih, ali ovdje neće biti te rasprave upravo iz respekta prema bošnjačkim žrtvama, naročito prema pobijenoj djeci, starcima, ženama, zarobljenim vojnicima.
U priči zvanoj Grad Mostar 1993. bez obzira na zasluge iz 1992. Hrvati su postali oni lošiji dečki. Iživljavali su se za svaku izgubljenu ulicu u Bosni. I mi to priznajemo. Po cijenu prijetnji koje će nam stizati.
No to je jedini put pomirenja.
Da se nikad više ne ponovi.
I da Mostar opet bude Grad.
Zbog svega što ste prošli Oprostite nam. To nije bilo u naše ime. Naročito ne u ime onih koji su se tada rađali i koji danas pokušavaju nastaviti živjeti Mostar.