Dobar dio bosanskohercegovačke javnosti, stranih posmatrača/umješača, drugih aktera na domaćoj političkoj sceni kako onih koji su sebi obezbijedili mjesto u vlasti za naredne četiri godine, onih koji su očito opozicija, a najvećma onih kojima se pita da li će i kako moći da se prikače na državne jasle i budu dio vlasti, sa nestrpljenjem je očekivao “istorijski” susret predsjednika tri stranke koje čine samoproglašeni BH blok.
Dođe i prođe i taj dan. Kako to obično biva neke stvari su jasnije, a druge su pomalo nejasne, zamućene i dvosmislene. To i jeste politika u svojoj provedbenoj dimenziji: proces, stalna mijena i neprekidno prilagođavanje okolnostima koje stvaraš i koje stvaraju drugi svojim akcijama ili reakcijama na ono što si poduzeo. Šta je sad tu jasnije?
Ono osnovno da BH blok kao zajednica stranaka različite orijentacije, interesa i povijesnog bremena neće biti dio vlasti ni u jednom entitetu, ali ni na nivou BiH. Kad govorim o entitetskom nivou, mislim jednako i na učešće u izvršnim organima vlasti, ali i na ono, prikriveno, sudjelovanje na nivou agencija, direkcija, uprava, javnih preduzeća i ustanova. Ovo drugo čak i nije toliko jasno, jer sudionici bh. bloka uvijek, iz političko-pragmatičnih razloga zavijenih u potrebu očuvanja suštine zajedničkog djelovanja, mogu progledati kroz prste jedni drugima, ukoliko neko od njih, na ovaj način, malkice “zatrudni” sa nominalno vladajućim.
Gotovo pa da je sve raščišćeno i kad su u pitanju sastavi domova naroda, kako u federalnom, tako i u državnom parlamentu. Prema trenutno važećim provedbenim propisima (o kojima imam i ja, ali i mnogi drugi, vrlo jasno negativno mišljenje) u federalnom Domu naroda je osigurana potrebna kvota u sva tri kluba koja omogućava izbor rukovodstva identičan ovom sadašnjem, odnosno izbor predsjednika i dva potpredsjednika Federacije koji će imenovati mandatara nove federalne Vlade kao vlade kontinuiteta.
Delegatske grupe u Klubu Srba i Klubu Bošnjaka će imati kapacitet da predlože dva kandidata različitih političkih opredjeljenja (makar na papiru različitih). Ona grupacija koja je spremna da podrži kontinuitet vlasti iz prethodnog mandata je, ovaj put, “jača” u oba kluba. Što se tiče Kluba Hrvata, HDZ je nakon potpisivanja sporazuma sa HDZ 1990 mogao biti siguran da jedini može predložiti kandidata za potpredsjednika/predsjednika FBiH i time neupitno osigurao sebi mjesto u federalnoj vladi. Kako stvari stoje, svoje udjele u toj vlasti, ili možda, nakon kadrovskih preraspodjela, u kantonima imaće pored HDZ 1990 i Laburistička stranka i Liberalna stranka (goraždanska mutacija). Koliki će oni biti, zavisiće od ishoda posrednih izbora u Tomislavgradu, odnosno da li će potpisani sporazum sa HDZ 1990 omogućiti da se tamo izabere podoban drugi Hrvat, jer se u “legitimnost” njihovu ne može sumnjati (valjda?).
U Predstavničkom domu se, nakon odluke Bh. bloka, polako nazire kraj neizvjesnosti. Pored HDZ, ojačanog, sa dva poslanika HDZ 1990 i SDA postaje sve izvjesniji druga sastavnica bipolarne federalne vlasti. Da li će biti uključen još jedan sudionik ili će se nedostajući broj nastaviti dopunjavati na način kako je to počelo sa poslanicima Nezavisnog bloka, sad je već više tehničko, a manje poltičko pitanje. Koheziona, centripetalna sila koja veže SDA i HDZ pokazala se mnogo jačom nego ona centrifugalna koja se, naizgled, pojavila nakon utvrđivanja rezultata prošlogodišnjih izbora. Nakon zatišja u zavjetrini koju mu je davala bura na “građanskoj” sceni sad je, opet, SBB istjeran na ledinu. Teško će mu biti glumiti vodeću opozicionu snagu, ako nasuprot njihovih osam poslanika u federalnom Parlamentu stoji masa od 31 poslanika BH bloka.
U Parlamentarnoj skupštini BiH većina u kojoj Pokret za promjene mijenja SNSD-ova koalicija je bila tako očito izvjesna, pogotovo nakon “pospremanja redova” u Republici Srpskoj, da je čak ni 10 poslanika Bh. bloka nije mogla spriječiti. Sve ovo što se slagalo u posljednjih mjesec i po dana, pa se nije složilo prema predizbornom planu željenih partnera, dovelo je do toga da i SNSD i HDZ odustaju od pokušaja da nađu zamjenu za SDA. Sa 23 poslanika u Predstavničkom domu, svim većinama potrebnim za usvajanje zakona, makar u drugom čitanju, ovoj HDZ-SDA-SNSD koaliciji ništa ne stoji na putu da izabere novo Vijeće ministara sem, naravno, pitanja oko raspodjele plijena koja mora biti izvršena tako da ispadne da su svi dobili i da niko nije popustio. Zato će nas čekati još neko virjeme “užarenih” debata.
U Domu naroda, nakon što je od poslanika SDA u Narodnoj skupštini RS, SNSD na poklon dobio i četvrtog delegata u Klubu Srba, sad je i HDZ blizu toga. Tri su sigurna, a pitanje četvrtog je pitanje kako će se, oni koji će glasanjem u Klubu Hrvata federalnog Parlamenta doprinijeti njegovom izboru, namiriti. Najvjerovatnije da će HDZ 1990 dobiti jednog delegata vezanog obavezom da visi kao privjesak starijeg brata. Ono što će faliti SDA da bude jednako jak kao njegova dva prirodna partnera jeste taj četvrti delegat. Teško da će doći do njega, a bez formalnog obavezivanja Bh. bloka ili makar SDP-a, politički teret može postati nepodnošljiv. Ne zato što bi se SDA drugačije ponašala, već zato što je lakše odgovornost rasuti na više dionika ma koliko licemjeran i nepošten prema njima bio – a to bi tako i bilo, dokazuje dosadašnja praksa SDA koaliranja.
O snazi i političkoj vještini “alternative” čije je javno lice BH blok, dovoljno govori razvoj situacije sa formiranjem vlasti po kantonima. Svi ostali sudionici, a ima ih različitih i raznih, su radili za sebe tražeći i gradeći vlastitu poziciju u odnosu na SDA, koja je uključivala i uključuje i koaliranje jednako kao i isključenje relativnog pobjednika izbora u četiri “normalna” kantona. U tri preostala, u kojima SDA nije relativni pobjednik, situacija je takva da u dva HDZ ima potpunu dominaciju, dok jedino u Tuzli odnos stranaka van Bh. bloka može izbornog pobjednika pretvoriti u gubitnika. U sva tri “posebna” kantona bilo je teško uošte pretpostaviti da će se vlast formirati izvan ekvilibrija SDA-HDZ (Travnik i Mostar), odnosno HDZ-SDA-SNSD (Livno).
Partikularni interes se ponovo dokazao kao osnovni pokretač mnogih koji su dobili mandat na prošlim izborima. Tako je od “jedinstva volje da se promijeni paradigma” i napokon ponudi alternativa SDA vlasti, u pet kantona danas u životu ostao rudiment, ostatak ostataka, predstavljen u Vladi Kantona Sarajevo i nedopečenoj većini u Tuzlanskom kantonu. Pri tome Vladu Kantona Sarajevo, pored pozicije drugih učesnika u većini, ugrožava i očito razmimoilaženje unutar Bh. bloka. Ono je očigledno i nakon jedinstvenog stava prezentiranog javnosti nakon sastanka na “najvišem nivou” održanog 6. februara. Odlazak u opoziciju svugdje gdje su za većinu potrebni bilo SDA, bilo HDZ, bilo SNSD pojedinačno ili u bilo kojoj dvojnoj/trojnoj kombinaciji, za jednog (Našu stranku) je principijelan i jedini ispravan stav. Za drugog (DF) to nije dovoljno. Prema izjavi njihovog predsjednika, samo odlazak u potpunu opoziciju je ispravan stav, pogotovo tamo gdje mandat “pripada” izbornom pobjedniku. Nejasan je, pri tome, odnos prema vlasti u Tuzlanskom kantonu, ali to svakako nije briga DF, jer tamo neko drugi (SDP) treba da riješi to pitanje. Za trećeg (SDP BiH) upravo ta snaga, nedovoljna da se upravlja procesima ako sam uđe u vlast sa SDA, a prevelika da bi se tek tako mogla odbaciti, predstavlja problem, jednako javni, prema vani, kao i domaći, unutar partije.
Sad kad su svi akteri zauzeli svoja mjesta, naizgled dvosmislen i nedorečen ostaje samo stav SDP-a. U javnosti se potenciraju razlike u gledištima dvije najistaknutije organizacije unutar SDP BiH: one tuzlanske i one sarajevske. Nije da tome ne doprinose neujednačeni i nedovoljno promišljeni istupi samih rukovodećih ljudi u SDP-u, ali javna upotreba ili zloupotreba te situacije je, u najvećoj mogućoj mjeri (čast izuzecima) isključivo usmjerena ostvarivanju taktičkog cilja SDA: makar nekoga uvući sa sobom u novu vlast kako bi na njega mogao prebaciti sve što radiš, a ne slaže se sa slikom o sebi koju odašilješ građanima. Kako će se SDP BiH iznijeti sa tim izazovom veliko je pitanje.
Podižu se ljestvice očekivanja od mogućeg ishoda sjednice Glavnog odbora SDP BiH, kojoj je davno vrijeme bilo kako bi na osnovu analize izbornih rezultata bile definirane jasne smjernice upravo za ovo što je rukovodstvo SDP-a radilo samo od sebe. Ne treba, ipak, očekivati bilo kakvo otkrovenje, ako ništa onda i zbog ove inverzije u dosašnjem djelovanju SDP-a u procesu opredmećenja rezultata izbora. Teško je očekivati da Glavni odbor, nakon svega urađenog i izgovorenog u proteklom periodu, postigne nekakvo stvarno jedinstvo. Nisu ovi izbori ukazali samo na mogućnost da se sudjeluje u vlasti na određenim nivoima i u pojedinim krajevima BiH. Pokazali su da neki loši trendovi koji su uzeli maha 2014. nisu zaustavljeni, već i dalje vode destrukciji kako organizacionog, tako i političkog bića SDP BiH. To se jasno iskazuje kroz rezultate u Republici Srpskoj i u dijelovima Federacije gdje ljudskim životima i sudbinama upravlja HDZ.
Već sad nedostaje koherentna reakcija najodgovornijih na jedan obični spin o tome kako je jednoj organizaciji koja je četvrta/peta (već je krenula i nasumična licitacija pozicije) dozvoljava da bude dio vlasti, a drugoj, koja je pobjednička ne dozvoljava. Gradi se i narasta vještački kućni sukob, koji ne doprinosi jasnoći pred donošenje odluka, bez adekvatne javne reakcije. Isitne radi, nikome nije zabranjeno ili dozvoljeno da učestvuje u vlasti sve dok se drži onoga što je propisano i važi kad je u pitanju koaliranje sa tzv. nacionalnim stranka: Statuta SDP BiH, zaključaka Glavnog odbora, rezolucije Kongresa, ali svega onoga što je godinama izgovarano i izgovoreno od 2014. do danas, makar. Stoka se drži za ular, a čovjek za riječ, kažu naši stari. Kako stvari stoje, SDP na osnovu odluke o koalicijama Glavnog odbora (koje nije bilo), slijedeći ranije svoje obavezujuće akte je mogao i može koalirati sa svima sem sa “nacionalnim” strankama. Znam da je teško povući granicu ko je sve “nacionalna” stranka, ali je nedvojbeno da su to i SDA i HDZ, a već duže vrijeme i SNSD.
Od vještine SDP-ovih pregovarača u ovom procesu, u svakoj zasebnoj situaciji, zavisi ishod i u Tuzli i u Sarajevu. To što je nekome uspjelo, a drugome ne, nije zbog nepravednog odnosa koji je neki iščašeni centar moći uspostavio, već zbog toga što se ne može odgovoriti objektivnim ograničenjima u svakom pojedinom slučaju. Jasno je da kantonalna organizacija SDP u Tuzlanskom kantonu ne bi mogla izdržati koaliciju sa PDA. Jednako kao i što je lakše opravdati sebi da nakon odlaska onih koji su sad u PDA, ni SDA nije ona ista babaroga kao ranije (staviti u ladicu: samozavaravanje). U Sarajevu je, tek jedinstvenim nastupom sa ostalima iz Bh. bloka i SDP osnažen, tako da nije on taj koji je vodio i upravljao procesima. Očito je, također, da oni koji su otišli od SDA i time omogućili stvaranje nove većine, u ovom kantonu i nisu baš na takvim pozicijama kao što je to PDA u Tuzlanskom kantonu, pa je daleko lakše prihvatiti ovo partnerstvo.
Bosni i Hercegovini danas treba politička organizacija, stranka ili partija, koja realno može biti nosilac opozicionog djelovanja u BiH u naredne četiri godine i kroz dalju integraciju, prije svega programsku, članica BH bloka ponuditi stvarnu političku alternativu sadašnjem stanju i njegovim tvorcima. Za takvo šta potrebna je mudra i promišljena strateška odluka koja u svom provođenju neće dozvoljavati kompromise sa temeljnim principima na kojima počiva. Da li za to postoji znanja, volje i snage; to je pravo pitanje i za SDP BiH i za Bh. blok, pa i za Bosnu i Hercegovinu. Upravo odbijanje da se valjaš u blatu korupcije sa trgovcima ljudskim sudbinama koji će vladati ovom zemljom i naredne četiri godine, kako stvari stoje, je patriotska dužnost izabranih predstavnika Bh. bloka. Umjesto saučesništva u kriminalu, Bosancima i Hercegovcima treba ponuditi alternativu i tako osigurati budućnost ove zemlje. Ne treba ni sumnjati da će, pri tome, ovakva orijentacija biti napadana sa svih strana, na sve moguće načine. Izvana, pokušajima iznutra, nuđenjem ponuda koje se “ne odbijaju”, prijetnjama. No tu se pokazuje opredjeljenost, zrelost, odgovornost, vjerodostojnost kako Bloka u cjelini, tako i njegovih članica, ali i pojedinaca – javnih lica ponuđene alternative.
Svetozar Pudarić l Oslobođenje