Ovih dana čitam brojne komentare koje potpisuje ugledni Emir Suljagić. Doministar sigurnosti. Zamalo predsjednik države. Komentari imaju nimalo šovinistički ton. To je ton osobe koja ima pravo da govori o čemu i o komu što god hoće. Zašto ima to pravo? Jer je iz Srebrenice i jer mu je mučki ubijen najbliži član obitelji. Toliko puta je Suljagić isticano svoje srebreničko porijeklo i tragediju da bi mu i nekadašnji rukovodioci koji su se pozivali na Sutjesku i Neretvu pozavidjeli. No, on se usprkos svojoj borbi za Srebrenicu ipak nije kandidirao za načelnika općine Srebrenica nego za predsjednika države.
Kroz ove komentare otvoreno je jedno veoma značajno sociopolitičko pitanje. Pitanje simboličkog kapitala. Taj simbolički kapital u javnu i političku scenu su unijeli intelektualci koji su agitirajući za Suljagićev ulazak u Predsjedništvo kao vrhunski dokaz njegovog morala i političke sposobnosti predočili tragediju koju je njihov kandidat iskusio. Čak je to bio argument o njegovoj političkoj superiornosti! Naglašavajući Suljagićev doprinos na NVO sceni i uspjeh koji je tamo za godinu dana napravio, oni su u javni prostor unijeli dug prema mrtvima. Prvi put se u našem novom demokratskom poretku u nečijoj političkoj kandidaturi pojavljuje pozivanje na mrtve i ubijene, na patnje žrtve i ratne zasluge. Lažem, imao je takve reference još i predsjednik Suljagićeve najnovije političke partije, Željko Komšić.
_______piše: Sanja Vlaisavljević l poskok.info
Da li je to važno ili čak presudno za obnašanje političke funkcije? Nisu li političari osobe s kapitalom koji sami grade svojim javnim nastupima? Koji osvajaju glasove zahvaljujući jasnim vizijama zemlje u kojoj se kandidiraju? Nije li pozivanje na osobnu tragediju i rat zapravo elementarni nedostatak političke kulture? Nisu li, ne tako davno, glasno da nisu mogli glasnije, građanski intelektualci tražili uklanjanje s javne i političke scene svih političkih aktera i javnih dužnosnika koji imaju bilo kakvu direktnu vezu sa ratnim dešavanjima i učešćem u ratu?
Pitam se naglas, da je, recimo, neki političar iz srpskog ili hrvatskog korpusa dobio pisanu potporu temeljenu na osobnoj ratnoj tragediji da li bi to bila prednost ili zastrašujući hendikep? Zamislimo da ovi isti građanski intelektualci potpišu peticiju za, recimo, Marinka Čavaru čija je obitelj stradala u Trusini, Putišu, Šušnju ili nekom drugom mjestu. Nezamislivo. Pa oni nikada nisu osudili niti Kazane koji im pred nosom stoje.
Pa evo je Slavo Kukić na posljednjem političkom predizbornom skupu DF-a u listopadu 2014. godine usred Sarajeva zazivao oblačenje uniformi i borbu protiv svih koji ne vide BiH kao što deefovci vide. Govorio je on tada kako je u ratu Komšić imao maskirnu uniformu, sada ima narančastu, i da će opet imati maskirnu ako bude trebalo da se obračunaju s onim koji dijele BiH. A ta famozna „podjela“ nije ništa drugo nego svako drugo viđenje BiH koje nije unitarističko.
Sjećam se da su svi Suljagićevi predizborni govori bili okrenuti ratu i prošlosti. Na tome je gradio svoju političku moć. A zamislimo sada Dragana Ćovića da se kitio perjem rata u borbi za istu političku poziciju kao Suljagić. Prisjetih se onog ismijavanja i izvrgavanja ruglu koje je doživio predsjednika Saveza logoraša iz RS gostujući na FTV. Ma kakav on i njegov logor! Znamo da svako pozivanje na stradanje u ratu, dolazi li od Srba i Hrvata, izaziva podozrenje ako ne već i žestoku javnu osudu tzv. građanske inteligencije.
Znam da su u doba KPJ fotelje zauzimane zahvaljujući ratnim zaslugama. U dosjeima kandidata za najviše položaje su morale biti čitave epopeje. Znam da se također moglo dobro napredovati pisanjem dojava protiv „sumnjivih drugova“. Znam da su samo oni odani partiji mogli biti birani. Znam da se to zvalo jednoumlje. No, vidim da i danas slične reference treba da stoje uz izbor za najviše funkcije. Pa ipak se nešto važno u međuvremenu desilo! Danas je patnja žrtve nadomjestila jučerašnje podvige junaka. Sada je pitanje ratnih zasluga vezano uz procjenu tko je bio veća žrtva. I ne samo žrtva nego i žrtva na pravoj strani.
Možda je to zato što je prevoditelja u oklopnjaku UN-a teško predstaviti kao velikog junaka. Pa pogledajte i potpisnike ovih novih dojava koji sebe predstavljaju kao mjeru domoljublja i moralno-političke podobnosti. Većina njih ili je bila daleko od ratnih dešavanja u BiH ili su bili u Sarajevu, pa radili za strane organizacije, nosali akreditacije koje su imale moć šerifske značke, krili se iza ministarstava obrane i imali privilegije koje je malo tko imao. Od Glasa Amerike, Sorosa, Slovenije, SAD-a, Austrije, Njemačke pa sve do raznih veleposlanstava.
Vratimo se simboličkom kapitalu. U doba vladavine KPJ za postavljanje pitanja oko simboličkih kapitala se išlo na razne otoke s kojih često nije bilo ni povratka. Pa i danas se još nitko ne usuđuje dovesti u pitanje takve reference. One su samo za odabrane. Građanski orijentirane. Naše. Dobre. Patriote.
wpDiscuz