Povodom godišnjice atentata na iranskog generala Kasima Sulejmanija, ponovo objavljujemo tekst koji je naš novinar Semir Behram prije godinu dana napisao za mostarski portal Abraš Radio.
Ubijen je Kasim Sulejmani. Ubijena je najveća ratna figura Islamske Rebublike Iran, personifikacija pobjede, neustrašivosti i osvete. Svijet se nalazi na rubu velikog rata. Sjedinjene Američke Države su likvidirale osobu za čiju čast je spremno umrijeti stotine hiljada fanatika širom Bliskog istoka. Od Kubanske krize, 1962., kada je ispala ozbiljna konfrotacija između SSSR-a i SAD-a, zbog pokušaja stacioniranja sovjetskih nuklearnih glava na Kubi, svijet nije bio tempiraniji, vreliji i stanjenije opne strpljivosti. Požari u Australiji, izumiranje pola milijarde životinja, sjajane su popratne grozote futurizma kojeg živimo.
Niko nije mogao očekivati razmotavanje filmske trake ovakvim tempom poslije teritorijalnog kraha Islamske države. Nakon što je „palo“ zadnje uporište džihadista u Al Baguz Fawkaniju, snage Sjedinjenih Država su najavile povlačenje iz Sirije, te napuštanje svog vjernog saveznika, Kurda. Nedugo zatim, uslijedila je likvidacija zloglasnog Abu Bekra Al Bagdadija, što je predstavljalo i simboličku sječu glave virtualnog kalifata. Amerikanske trupe se nisu povukle iz Sirije, samo su se „spustile“ sa sjeveroistočnih dijelova zemlje na prostore naftnih polja ― a to je predstava za širu javnost, „potpuno“ povlačenje i ispunjenje date riječi ― pomalo naivno, ali djelotvorno. I danas, desetak dana nakon ubistva komandanta Quds brigada, Sjedinjene Države su ubacile u medijski prostor vijest o povlačenju svoje vojske iz Iraka, da bi se potom „ujeli za jezik“, rekavši da ustvari to nije bila konačna odluka nego nepotpuna informacija izvučena iz konteksta, koja nije trebala da dospije pred oči zabrinute svjetine.
Kada su osigurana naftna polja u sirijskoj provinciji Deirezzor, naslonjenoj na Irak, uslijedio je završni udarac Islamskoj državi u Afgtanistanu, i to kako. Nezamislivo, ali postignut je pakt sa Talibanima koji su bili izvršitelji egzekucije. Preko 70% postrojbi Islamske države je eliminirano ili zarobljeno. A nakon pobjede izvojevane u vrletima Hindukuša, uslijedio je novi potez, nevjerovatan I savršeno odigran: likvidiran je simbol lično, poput stakla je razbijen čitav jedan kult.
Kada kažem da je potez odigran savršeno i besprijekorno, ne naslađujem se nad ubijenim Sulejmanijem, niti pokazujem simpatije prema tendencijama Sjedinjenih Američkih Država. Iran se nalazi u bezizlaznoj poziciji. Ako ne reaguje na smaknuće svog simbola, ispast će kukavička nacija, pseto koje laje, a ne ujeda. Ako reaguje na likvidaciju, pa čak i u mnogostruko manjoj mjeri, tad im slijedi era višedecenijskog mraka. Iranu je to jasno. Narod, rulja po ulicama Teherana, priziva odmazdu bez obzira na posljedice, ali glava perzijskog režima je svjesna mogućih reperkusija koje bi ekspresno uslijedile ukoliko se odluče na ishitrenost i poslušnost emocijama. ― Ovaj pasus sam napisao nedugo nakon ubistva Qasima Sulejmanija, a emitirano je u emisiji Radio Alert na AbrašRadiju, prije nego se desio iranski „odgovor“ o kojem ću kazati par riječi u nastavku teksta.
Poslušaj:
Pored toga, savršenosti strateškog poteza pridonosi i „tajming“. Kasim Sulejmani je uklonjen u najboljem mogućem trenutku. Iskorišten je u pobjedi nad Islamskom državom u Iraku, gdje bi bez njega mnogo teže išlo oslobađanje Mosula, kao i cijelog prostora Ninive. U mnogim bitkama je lično učestvovao, kao što je slučaj sa bitkom za Tikrit, koja je trajala preko mjesec dana. No, zajednički neprijatelj Sjedinjenih Država i Irana je eliminiran, tako da su se obje strane vratile svojim primarnim neprijateljima: Iran se okrenuo Izraelu, a Sjedinjene Države su ponovno kroz svoju optiku počele gledati svog privremenog saveznika Iran.
Ko je bio Kasim Sulejmani i zašto je predstavljao prijetnju po interese SAD-a?
Priča o Kasimu Sulejmaniju je mnogo puta ispričana, obično romantizirajući njegov životni put kao dječaka sa periferije, sa zavežljajem preko ramena, kako ide u veliki grad da bi vratio dug svoje porodice. U materijalnim stvarima nije prepoznavao vrijednosti, živio je kao asketa, sanjario je o velikim idejama i mogućnosti visokoškolskog obrazovanja. Navodno nikada nije studirao, a tri četvrtine svoje plate slao je roditeljima. Njegove misli su hodale po prošlosti, a vraćale se vremenskim kapsulama u budućnost da bi je promijenile. Rastao je zajedno sa svojim imaginacijama do momenta kada je već počeo da napaljenu maštu pravi svojim rukama. I tad je došao rat sa Irakom, a Iran, još uvijek mlada revolucionarna nacija, bila je u deficitu sa kadrom – pogotovo vojnim. Mladić je otišao na front kao stručnjak za opskrbu vodom na samo par mjeseci, kako govori legenda, a vratio se kao heroj. Nešto slično priči Namika Kabila, koja je ekranizirana pod nazivom „Kod amidže Idriza“, u kojoj je majstor došao da popravi bojler, a ustvari je popravio ljudska srca. Kasim Sulejmani je unaprijedio duh nacije, podario joj pobjednički mentalitet, podigao standarde i počeo da realizira svoje dječačke ideje sasvim uspješno. Stručnjak za vodu, za opskrbu vodom, za desalinizaciju, postao je živi svetac. Popravio je srce nacije, a Iran, baš poput pokvarenog bojlera, prestao je da akumulira vrelu vodu. Donald Trump je ohladio Perziju.
Proslavio ga je obruč nad Aleppom. Mjesto gdje je ugušena revolucija u Siriji. Neko bi rekao da je Kasim Sulejmani lično stao na prugu i rukom zaustavio voz. A to i nije tako daleko od istine. Zapitat ćete se kako? Potrebno je pronaći pravi nagib, uzbrdicu, okuku, mjesto na kojem prirodne i mentalne okolnosti donose prevagu, pod kojima prepuni vagoni klecaju kao koljena, a mašinovođe i pored sve snage gvozdene anakonde koju voze iskaču iz lokomotive, ostavljajući ložničaru da sve zapali – i voz i željeznicu. Kasim je znao da je Aleppo mjesto na kojem klecaju koljena, a zubi škripe – mjesto sumanute revolucije koja nije znala kakav joj je sve teret ukrcan, niti ko ga je utovario.
Poznatim su ga učinile brutalne metode koje je provodio nad zarobljenicima, kao i činjenica da nije poznavao značenje riječi milost. Kasim Sulejmani je bio ultimativni lider svih šiitskih frakcija koje su ratovale na teritorijama Iraka i Sirije, imao je jak uticaj i na afganske šiite, tako da su se njegovom pozivu u džihad odazivali i Hazari, koji su tvorili brigadu Fatimijjun. Borio se i protiv Talibana, pomažući Sjevernu alijansu, a kasnije, za vrijeme invazije SAD-a 2001., pomagao je znanjem i iskustvom i Sjedinjene Države. To druženje nastavilo se pojavom Islamske države.
Zbog čega je postao tolika prijetnja da ga se i pored velikog rizika za izbijanje rata moralo ubiti? Komandant Quds brigade je bio savršen izvršilac ciljeva Islamske Republike Iran. San o transverzali Teheran ― Bagdad ― Damask ― Bejrut bio je na pragu ostvarenja, a u u jednom momentu se činio kao gotova stvar, kad se početkom minule godine pojavila vijest da se SAD povlače iz Sirije. To je značilo da ništa ne može stajati na putu Iranu da ovo i ostvari, a Kasim Sulejmani se brinuo da ništa ne zastajkuje. Rat u Siriji se svakako sužavao prema svom kraju, za što je naravno bio zaslužan baš on, jer, kako sam već rekao, revolucija se spotaknula u Aleppu. Ipak, SAD su se predomislile ili nikada nisu ni planirale da se iranska namjera ostvari, a razlog je – Izrael, najbitniji i možemo slobodno reći jedini američki saveznik.
Moralo ga se ubiti zbog činjenice da je njegova ličnost predstavljala utjelovljenje iranskog utjecaja u regiji. Ubijanjem Kasima Sulejmanija probodena je, voodoo terminologijom govoreći – lutka u dresu Irana koja je iskočila van okvira matične države, koja je proskakutala i došla na obale Mediterana s konačnim ciljem zaklanjanja sunčeve svjetlosti nad Izraelom. Sjedinjene Američke Države su uklonile simbol, zastave i dekoraciju i pokazale da će, ako se već pale prskalice, pokazati kako izgleda pravi vatromet. Ovo je bila svojevrsna najava uklanjanja iranskog uticaja, stroga zabrana svih daljnih tendencija koje Iran, sve manje stidljivo, nadograđuje zadnjih deset godina.
Odgovor Irana na brutalno ubistvo Kasima Sulejmanija
Čekao se odgovor Irana, premda se znalo da će glas koji donosi odgovor biti promukao, izrečen otvorenih usta, ali tih i bojažljiv. Ovo je šahovski potez za koji nema previše kontraopcija, a i te što se nude – nemaju potencijal čvrstine i konkretnosti. Iran je odgovorio, istina. Izvukao je najbolje što je mogao u ovoj bezizlaznoj situaciji. Raketirao je najveću američku vojnu bazu u Iraku u provinciji Anbar, u kompleksu Al Asad. Niko od američkih vojnika nije nastradao.
Ekvivalent ubistvu Kasima Sulejmanija bilo bi, primjerice, ubistvo državnog sekretara Mikea Pompea ili raketiranje Tel Aviva, pa i slabije rangiranih američkih saveznika – Ujedinjenih Arapskih Emirata, Katara ili Saudijske Arabije. Likvidacija Mikea Pompea je nemoguća misija, ali raketiranje drugih opcija je itekako izvodljivo. Nijedna raketa koju je Iran ispalio sa svoje teritorije nikoga nije povrijedila (zanemarimo li materijalnu štetu), dok je Iranu tako prosto, kao školskom gumicom, izbrisan najbitniji čovjek nakon Homeinija. Iran je propagandnim trikom zavarao sopstveni narod, plasirali su vijest o osamdeset ubijenih američkih vojnika; antiimperijalisti i rusofili su slavili pakleni odgovor, ali ovakva vrsta odgovora je otkrila neke druge stvari – Iran je pokazao svoju slabost.
Zapravo, jedino što se desilo od konkretnog odgovora bilo je ubijanje pastira u Siriji od strane šiitskih, proiranskih milicija, kao i obaranje putničkog ukrajinskog aviona. Zaprijetili su, također – ako Sjedinjene Države odgovore na razbijanja stakala i pobacane kontenjere u bazi Al Asad, da će raketirati Dubai i Haifu, znajući da će se Amerikanci samo slatko nasmijati svojoj pobjedi. Iran je dokazao da je apsolutno bezopasan po Izrael. Pitate se možda kako? Postavimo stvari ovako: Izrael preko svog proksija, u ovom slučaju Sjedinjenih Država, može da ukloni najbitniju osobu u cijeloj iranskoj naciji, najpoznatiju u inostranstvu, najpopularniju u zemlji, i ne zaboravimo ― najkorisniju. Vi ponudite krnjavu osvetu, grizete po rastegnutoj celulitnoj zadnjici krvnika, a starac misli da ga škakljite. Da li postoji način, da Iran „isprovociran“ konačno ponudi odgovor kakav dolikuje? Ne može – Iran može voditi samo obrambeni rat.
Izrael može odahnuti, ali mu i dalje treba veliki neprijatelj kako bi preko varljivog osjećaja straha opravdavao politiku koju vodi prema Palestincima. Nijedna arapska zemlja ne predstavlja prijetnju za Izrael. Nemoguće je potpaliti neku novu atmosferu neprijateljstva kako bi se iz nje izrodio realan neprijatelj – koji bi se znalački koristio u propagandne svrhe, u nove kvadrature za nastavak naseljavanja na otetoj zemlji. Tu Izrael ima problem – ponestalo mu je neprijatelja. Jedini neprijatelj koji je preostao je Iran, koji, međutim, sasvim jasno daje do znanja da mu zapravo i nije neki neprijatelj. Iran samo mrzi Izrael, ili ga mrzi onoliko koliko mu je potrebno za realizaciju sopstvenih ciljeva. Iranu treba veliki neprijatelj, a tu ulogu je savršeno igrao Izrael. No, šta sad kada su karte pale? Da li će retorika neprijateljstva ove dvije zemlje i dalje moći biti plasirana javnosti? Vjerovatno da hoće.
Neki će reći da bi agresivniji odgovor na ovaj napad bio suicid, da je ovo bila mudra odluka i potpuno – realna. Istina, ali to je samo jedna strana priče. Istina je dualna, jer zapravo nije konačna. Ovo je proces koji traje, a okolnosti vremena i prostora cementiraju njegove oblike. Ovo bi od Irana bio častan potez, da je Iran zemlja koja nema pretenzije prema svojim komšijama, da nema megalomanski apetit izlaska na granice drevne Perzije, da nema megalitne ambicije šiitiziranja sunitske populacije. Iran je u zadnjih deset godina napravio velike korake ka tom cilju, a o tome sam već pisao u ranijim tekstovima. Kada Iran već ima takvu glad, zašto onda ne ponudi odgovor kakav dolikuje pitanju? Sjedinjene Američke Države su (do)pitale: šaranjem iz dva MQ9 drona, brisanje sa dvije F-15 željezne gumice – ptice lastavice. Naime, nije tu pod asfalt utran samo Kasim Sulejmani, pometeno je preko pedeset ljudi bliskih vojnom vrhu i paravojnim milicijama. Ubijeni su još i IRGC (Iranska Revolucionarna Garda), brigadni general Husein Jaafari Niya, IRGC pukovnik Shahroud Mutafri Naya, IRGC komandant Hadi Tarmi, IRGC Kapetan Wahid Zamanian, ali i poznati komadant paravojne frakcije Hašd Al Šabi (Jedinice narodne mobilizacije) Abu Mahdi Al Muhandis.
Okolnosti nakon iranskog odgovora i mogućnost povlačenja američke vojske iz Iraka
Kada je krenuo iranski raketni napad na američke ciljeve u provinciji Anbar – bazu Al Asad, u iračkom Kurdistanu kod grada Erbila, djelovalo je da je svijet zaista na ivici Trećeg svjetskog rata. Velika količina informacija je neprestano, iz minute u minutu, stizala kroz protoke društvenih mreža, čak se osjetio nadolazeći strah, jeza koja se u panici prenosi nervnim nastavcima. Na kraju je ispalo – tresla se gora, rodio se miš. Sada znamo da u skoroj budućnosti neće biti ništa ozbiljnije sa Iranom, osim naravno raketiranja praznih objekata ili likvidacija nedužnih pastira ili, recimo, ubijanja potpuno nebitnih ljudi sa propagandnim ciljem. Ponavljam, ništa konkretno, ništa veliko neće se desiti. Prilika je propuštena.
Pobjeda Irana bila bi potpuno izbacivanje Sjedinjenih Američkih Država iz regije, ali da li je to realno? Irački parlament je izglasao „izbacivanje“ američkih snaga iz zemlje, doduše bez predstavnika sunita i Kurda. Donald Trump je zaprijetio da će tražiti da se njegovoj zemlji vrati sav uloženi novac u iračku vojsku, infrastrukturu, vojne baze i još mnogo toga. Priča o povlačenju SAD-a iz Iraka će samo postajati sve tiša i tiša, a možda se na kraju i povuku, ali samo kad naprave nove proksije. Tad neće biti nikakve potrebe da tamo svoje ljude i dalje drže. Mnogo je načina da se imperija povuče, a da ipak ostane. Premda je sve realnije da se neće povući i da će tu ostati poprilično dugo, dok će horde ispijenih Iračana u pozamašnim promilima sačinjavati nove imigrantske valove. Zapravo, ne postoji realna mogućnost da najveća svjetska imperija napusti Mezopotamiju. Obučavanje vojske za borbu protiv Islamske države je obustavljeno i to je činjenica koja može uskoro otvoriti, omasoviti i zacrniti rubrike sa svježim zanimljivostima iz hronike Iraka i Levanta.
Izvor: Abraš Radio, Foto: YouTube, printscreen / Al Jazeera
wpDiscuz
