U trenutku kada svijet ulazi u treću godinu ukrajinskog rata – ili točnije: rata između atlantističkog imperijalnog poretka i eurazijskog suverenizma – pred nas je napokon stavljen ruski memorandum o uvjetima mira. I gle čuda: memorandum nije manifest ekspanzionizma, nego prilično racionalan i minimalistički pravno-politički okvir.
Jer što se zapravo traži?
Prvo, međunarodno priznanje faktički već promijenjenog stanja: Krim, Donbas, Zaporižje, Herson – područja na kojima Ukrajina nema efektivnu vlast i koja ne može vojno vratiti bez genocidnog čišćenja stanovništva. Drugo, neutralnost Ukrajine – status koji je bio ugrađen u akt o njezinoj nezavisnosti iz 1991. i koji je pošteno rečeno jedini razuman okvir za državu koja sjedi na geopolitičkoj prijelomnici. Treće, zaštita ruskog jezika, ljudskih prava, denacifikacija – zahtjevi koji su posve u skladu s univerzalnim pravom, a ne “ruski imperijalizam”, kako se pokušava prikazati.
I što je u tom paketu “ultimativno”? Gdje je tu “brisanje Ukrajine”, gdje “ruski tenkovi u Lavovu”? Ne postoji. Ali postoji Zapad koji je toliko investirao u vlastitu iluziju “konačne pobjede” da danas nije sposoban priznati ni očite geopolitičke faktičnosti.
A s druge strane, imamo infantilnu i PR-nadrogiranu figuru Zelenskog, koji na ruski prijedlog da se makar na nekoliko dana omogući primirje radi dostojanstvenog pokopa mrtvih – odgovara da su “Rusi idioti”. Pitanje za povijest: kakav je to predsjednik koji ni mrtvima ne dopušta mir? Odgovor: predsjednik koji više odgovara svojim PR-agentima u Washingtonu, nego vlastitim generalima.
Jer svako odgađanje primirja, svako odbijanje diplomatskih kontakata, svaka nova pošiljka topovskog mesa – sve to nije znak snage, nego znak očaja jedne elite koja zna da rat više ne može dobiti, ali još može producirati dovoljno leševa da rat traje na CNN-u i BBC-u.
Paradoksalno, upravo ovaj ruski memorandum – koliko god bio neprihvaćen na prvu – predstavlja prvu ozbiljnu podlogu za početak stvarnih pregovora. On nije ultimatum, nego pravno strukturirani prijedlog s jasnim točkama o statusu teritorija, neutralnosti, vojnim garancijama, ljudskim pravima i ekonomskim odnosima.
Tko to odbija bezuvjetno – ne bori se za mir, nego za produljenje rata. Tko vrijeđa prijedlog za humanitarno primirje – ne brine za vojnike, nego za PR narative.
I u toj tužnoj slici današnje Ukrajine – države čiji predsjednik radije pleše na groblju vlastite vojske, nego sjedne za stol – Zapad i dalje glumi da se bori za “demokraciju”.
Povijest će biti daleko manje sentimentalna.
Nikola Zirdum l Poskok.info
wpDiscuz
