Kako to reći, a da ne zvuči kao provokacija? Kako to napisati, a da se ne pročita kao izdaja? Kako objasniti Hrvatima i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini da nisu pobijedili u ratu, nego su rat, svaki na svoj način, izgubili — tiho, muklo, trajno — dok su slavili pobjedu?
Povijest je, kažu, pitanje interpretacije. Ali ona najčešće nije nimalo dvosmislena. U Bosni i Hercegovini 1992. godine počeo je rat da bi se stvorila država u kojoj će jedan narod dominirati. U 1995. godini završio je rat u kojem se ta država nije dogodila. Niti dominacija. Završio je tako da su Srbi dobili entitet, vlastitu policiju, vlastiti parlament, vlastitu geografiju. Dobio je narod koji je govorio da ne želi Bosnu. I nije je dobio unatoč svemu. Dobio ju je upravo zato.
Bošnjaci su ušli u rat s idejom jedne zemlje, jedne zastave, jednog predsjednika. Iz rata su izašli s kartom podijeljenom po linijama koje su nacrtane krvlju. I više nikad neće moći vladati zemljom koju nisu uspjeli obraniti onako kako su zamišljali — ni vojno, ni politički, ni demografski. Danas, sve što pokušavaju je da kroz “građansku priču” vrate ono što su izgubili u ratu. I što im nitko ne želi dati u miru.
Hrvati su pak predugo vjerovali da ratuju za granicu na Uni, a probudili su se u državi u kojoj nisu sigurni ni hoće li imati vlastitog predstavnika. Za ono malo što su zadržali — kantone, dom naroda, pola vlasti u Federaciji — borili su se više diplomacijom nego topništvom. I sve to im danas osporavaju oni s kojima su ʼ92. rušili Jugoslaviju.
Srbi nisu dobili ono što su htjeli. Dobro, ali tko je u ovom svijetu ikada dobio baš sve što je htio?
Ali su dobili više nego što su tražili.
Dobili su Republiku Srpsku, koju nikakav ustav, nikakav OHR, nikakav Schmidt, ni usnama ni bonskim dekretom, ne može više tek tako oduzeti.
Dobili su stanje u kojem je njihovo “ne” jednako vrijedno kao tuđe “da”.
Dobili su pravnu, političku i emocionalnu potvrdu da se rat isplatio.
A pobjeda, kad se sve zbroji, nije u kartama.
Nije ni u himnama.
Pobjeda je u tome tko danas može reći: “Ako ovo ne valja, mi odlazimo.”
I da to više nije prijetnja, nego realna opcija.
Bošnjaci nemaju kamo. Hrvati su premalo brojni da bi išli. A Srbi — Srbi imaju entitet.
Zato se o ratu više ne govori. Zato se po grobljima šuti. Zato se kolone prave za televiziju, ali ne i za sebe. Jer ako priznaš da si izgubio, onda si kriv. A u Bosni i Hercegovini, više nego igdje drugo, krivica je teža od smrti.
Pa se umjesto priznanja upisuju nove runde rata: jedna bonska, druga građanska, treća pravosudna.
Ali istina stoji kao kamen pod jezikom:
Srbi su pobijedili.
Ne zato što su bolji. Ne zato što su zaslužili. Nego zato što su rat zaustavili tamo gdje im je odgovaralo. I zato što nitko drugi — ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni međunarodna zajednica — nije imao snage, volje, ni snova da to pomakne.
Kako to objasniti?
Nikako.
Jer istinu nitko ne sluša dok ne ostane sam.
A u BIH nikad nitko nije sam – uvijek je tu netko da ti kaže da si upravo ti pobijedio.
Emina Zanki /POSKOK/
wpDiscuz
