Petar Božović (69), legenda ex-jugoslavenske kinematografije, glumac koji već decenijama niže uspjehe na daskama koje život znače, ali i na velikom i malom platnu, na Festivalu mediteranskog i evropskog filma u Trebinju dobio je nagradu “Zlatni platan”.
Božović je poznat po tome da veoma rijetko daje intervjue, ali se prilikom boravka u Trebinju rado susreo s ekipom “Dnevnog avaza”. Govorio je o svojim počecima, izuzetnoj karijeri, porodici…
Dva fakulteta
Vaša biografija je svima već dobro poznata. Rođeni ste 1946. godine u Beogradu. Djetinjstvo ste proveli kod svoje drage tetke Vide, potom ste se vratili u Beograd, upisali jedan, potom drugi fakultet, a onda je stigla Vaša uloga u seriji “Maksim našeg doba”. Je li od tada sve krenulo?
– Ta priča ima neki drugi značaj. Ja sam studirao neke druge fakultete, jer mi nisu dali da studiram ono što sam želio pa sam tajno upisao glumačku Akademiju i donio ocu dva indeksa. Onaj prvi, iz italijanskog i španskog jezika, on je gledao i bio zadovoljan. A ja sam sve dao u junu da bih išao na selo pored Kolašina, gdje sam proveo djetinjstvo.
Kažem ja njemu: “Evo još jedan indeks.” A on meni: “A, dobar, dobar.” Opet mu kažem: “Pogledaj ocjene”, a on meni: “Ma dobro, ali ti drži ovo.” Mislio je na italijanski i španski. Bio sam malo utučen, ali hajde de. Otac je otac. I desi se ta serija, koja se prikazivala po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Ja sjedim za šankom s nekom djevojkom, mojom drugaricom sa klase, i naručim Maksimu (Miji Aleksiću) flašu votke. Bila je to cijela moja priča u toj seriji i cio tekst. Vjerujte.
I šta se dalje dešava?
– Dolazi moj otac u kancelariju i njegove službenice, onako, kažu: “Arsin sin Miji Aleksiću naručio flašu votke.” Onda dolazi načelnik i čestita mom ocu na sinu glumcu. Otac me je poslije toga pozvao na ručak, pili smo vino, jeli roštilj i pričali, a onda mi je, onako, u pola glasa priznao: “Pa i ja sam bio glumac!” Ma nemoj” On je završio Pravni fakultet i onda su išli po cijeloj bivšoj zemlji i negdje u Pljevljima je igrao Omer-pašu. Ja ga, onako, gledam i mislim se, mučim i krijem i ovo i ono, a ti mi sada kažeš da si i ti glumio. Ali, opet, otac je otac. Od tada prestaje moj interes za sve osim za glumu.
Znate li koliko ste uloga ostvarili?
– Nisam se nikada bavio statistikama, ali vjerujte da polovinu nikada nisam ni gledao. Jer, mislim, kada se nešto napravi, kao da pripada narodu, publici, a ne meni. Da gledam sebe, pa nisam baš oduševljen sobom.
Ipak, ima li neka uloga koja Vam je ostala posebno u sjećanju, da se izdvaja od svih drugih?
– Pa, kada sam igrao Nikolu Teslu. Film u kome sam igra sa strancima, Amerikancima, kao što su Orson Vels (Wellle), Denis Patrik (Dennis Patrick)… Ali, nije stvar bila u tome nego u uživljavanju u taj lik. Ja sam se, što kažu neki moji prijatelji, izmijenio iznutra, počeo sam da živim tim životom. Niti sam izlazio s ekipom noću niti sam pio. Ništa! Počeo sam da razmišljam tako, a onda sam shvatio da su moje vijuge male za takvog genija.
Mladi Petar Božović u ulozi Nikole Tesle
Onda sam odlučio da ne robujem jednoj ulozi i nisam dozvolio da mi ona promijeni život. A, dešava se to glumcima kada suviše uđe u ulogu, lik i život i povjeruju u sve to. Onda trpe cijelog života, taj trag ostaje neizbrisiv. Nisam to sebi dozvolio. Sišao sam za šank. Bila je zagrebačka ekipa snimatelja, koja me je gledala u čudu, otkud ja, iako sam svakog dana s njima. Ja sam došao: “Momci, dobra večer. Dajte ovdje dvije flaše “martela”.” I tada je bilo još veće iznenađenje. I tako sam se ja oslobodio. Moj omiljeni reditelj s kojim sam dosta filmova snimio je Živko Nikolić, a on mi je jedanput rekao da je to najbolja uloga na našem filmu, a ja sam s njegovim filmovima postao i poznat i slavan.
Domaći odgoj
Kao 25-godišnjak ste dotakli glumačke vrhove. Koliko je sve to utjecalo na Vas i Vaš budući život?
– Utjecalo je do te mjere da sam shvatio da nisam promašio profesiju. Postao sam sigurniji. Sjećam se, možda godinu-dvije prije toga u Ateljeu 212 na sceni, ne znam šta je, koji komad, ne mogu da se sjetim, ali izgovorio sam, onako, prvi put neku rečenicu u kojoj sam stajao čvrsto na tim daskama, udisao zrak, mislio i govorio. Došlo je do te sihronizacije. I onda sam rekao: “Sad sam glumac.” Prije toga sam igrao, bio sam ja i favorit kao talentiran i sve to, ali dok ne osjetite sebe i svoje tijelo da je u službi toga čime se bavite… I od te bijedne plaće otišao sam i sebi kupio džepni sat. Izašao sam ispred Ateljea i gledao, ljudi prolaze, trolejbusi, sve, a niko ne zna za mene. A ja sam postao glumac!
Odlazili ste iz pozorišta i opet se vraćali pozorištu. Šta je utjecalo na to?
– Utjecale su vanjske i unutrašnje aktivnosti. Bila su razna vremena. Ja sam dosta proživio, raznih promjena. Nekada je to bilo zato što sam prekinuo jednu predstavu, što je bilo nezamislivo u vrijeme Josipa Broza i te vladavine. Ja nisam ni znao. Mislio sam, ja neću da prodajem truhli paradajz. Time sam branio pozorište. A onda sam vidio šta su sistemi, šta je vlast. Dojučerašnji prijatelji, koji ne smiju da ti se jave u onom bifeu u kome si s njima jeo i pio do jučer. Svako iskustvo je pomalo gorko. Pozorište je muka, ali i veliko zadovoljstvo. Ako vam Bog da talent, nije vam dao da se pravite važni, da se pojavljujete na naslovnim stranicama i da pričate. Ja smatram da je pozorište crkva kojoj se uvijek možete vratiti. Izgubite dom, izgubite roditelje, ali pozorištu i crkvi uvijek se vratite.
Kada smo spomenuli povratak, i Vi se često u svojim govorima vraćate svojoj tetki Vidi, koja Vas je odgojila, i njenim savjetima, koje ćete pamtiti dok ste živi.
– Te neke osobine koje mi je usadila prema običnim ljudima… Evo, ove konobarice ovdje, ja ih vidim kao neke moje rođakinje sa sela. To se zvao domaći odgoj. To je sada malo drugačije, pod velikim pritiskom, utjecajem bjelosvjetskih programa za uništavanje čovječanstva i za zavođenje robovlasničkog sistema na zemaljskoj kugli.
Kad god krenem u školu, moja tetka Vida mi je govorila: “Ne kradi, ne laži i ne špijaj.” Meni je nezamislivo da te osobine čovjek nema cijelog života.
Poslije filma “Čekaj me, ja sigurno neću doći”, prozvali su Vas “doktorom za ljubavne probleme”. Zašto?
– To se narodu prosto dopada. Kažu mi neke djevojke: “Kada sam nesretna i kada imam problema s dečkom, mužem, ja uzmem ono vaše i slušam i onda mi je odjedanput lakše.” Sada ne znam zbog čega lakše. Valjda umjetnost tome i služi, da ljudima bude lakše.
Izazov više
Glumili ste u prvom horor filmu na našim prostorima “Leptirica”, a reditelji su Vam često davali uloge policajaca, žestokih momaka… Šta mislite zašto je to tako?
– Nisam baš razmišljao. Davali su mi, vjerovatno ne poznajući moju tanku dušu. Ja se nisam libio da igram različite likove i to je bio samo izazov više.
Kinematografija danas, kinematografija nekada?
– To je priča za stručnjake i produkcije. Prosto nema filmova. Ma, svuda u ovoj našoj bivšoj državi je isto. Svuda je kultura na niskom nivou, ali ja živim u Srbiji i Srbiju uzimam za primjer.
Sin, unuka, supruga
Petar Božović porodično?
– Moj sin Draško i moja unuka Anđelija, koja je sada već drugi razred, i moja supruga Snežana. Dođu oni, tako, kod mene i moje žene Snežane i kažu: “Ne može ovo, ne može ono”, a ja kažem: “Šta bi ti, dijete?” Znate, Anđelija voli slaninu i pršutu. Pa, genetika je čudo. Normalno je da voli, pa i deda joj to voli.
Moj sin je u umjetničkim vodama, ali muzičkim. Završio je Muzičku akademiju – klavir i predaje u Muzičkoj školi u Mladenovcu.
Sina sam dobio u braku s glumicom, pokojnom Marinom Koljubajevom. Umrla je, a nije dočekala da vidi uspjeh sina i unuku Anđeliju.
Sada ste oženjeni Snežanom
– Snežana mi je, onako, stvarno iznenada pala kao dar s neba.
Nemojte me odmah zakopati
Snima se dokumentarac o Vama.
– Miloš Vlalukin je počeo snimanje tog filma. I svi pitaju kada će to da bude gotovo. Kako kad će. Nemojte me odmah zakopati. Dok budem živ, pa onda poslije neka pravi ko hoće. Film se još snima…
Najljepši dani u mom životu
Nezaboravna je Vaša uloga u seriji “Više od igre”?
– Pa, nekako malo prije te serije je bila ona predstava koju sam prekinuo i to je imalo odjeka u cijeloj bivšoj državi. Pa onda vrlo uspješna monodrama i onda serija ”Više od igre”. U jednom kratkom periodu ja sam bio, što bi rekli, megastar.
Serija je bila divna, igrala je plejada naših glumaca, od kojih su dvije trećine, mislim, otišli… Tada sam dobio sina i često sam poslije snimanja sjedao u kola i iz Ivanjice išao u Beograd da vidim ženu i dijete. To su bili najljepši dani u mom životu. Tada sam mislio kako će poslije da bude lijepo. Prevario sam se, kao i svi.
Autor: Predrag MUCOVIĆ – See more at: http://www.avaz.ba/clanak/191094/petar-bozovic-nisam-bas-odusevljen-sobom#sthash.zuzhlExt.dpuf