Napolju je prvo bilo tridesetak roditelja s bebama. I mala Belmina s roditeljima. I kamere. Iza TV ekrana, u sarajevskim stanovima, bila je „fina gradska raja“ koja se zgrozila nad činjenicom da jedna beba ne može na liječenje jer nema jedinstveni matični broj građanina, ne može dobiti dokumente za put. Medijski pozivi drugim ljudima da se pridruže prosvjedu, urodili su plodom.
Pravedni gnjev je pogasio cigarete, navukao jakne na leđa, majice s likom Che Guevare na prsa i pozivao dizala u zgradama, fina gradska raja je krenula pred Parlament, spasiti dijete od okrutnih ubojica djece stacioniranih u zgradi Parlamenta BiH. Možda je prava adresa bila Parlament Federacije, jer djeca u RS-u već odavno mogu imati dokumente, ali to u tom trenu nije bilo bitno ni relevantno. Trebalo se boriti bez razmišljanja.
Rekviziti od posljednje utakmice bosanskohercegovačke reprezentacije su već bili tu, počevši od ratne zastave BiH pa do dresa Edina Džeke. Dakle, urbano Sarajevo je pohitalo spasiti nesretno dijete od sigurne smrti. Sukladno davnim pozivima brojnih bošnjačkih novinara narodu u BiH (ne narodima, naravno) da se okupe i ne daju parlamentarcima izići iz parlamenta dok se ne dogovore na taj način da „fina gradska raja“ bude zadovoljna. I strani predstavnici su pozivali „narod“ da iziđe na ulice, ali bezuspješno. Osim ubojica iz zemlje i svijeta, iz RS-a i inozemstva, bilo je i ljudi iz poštenih građanskih i bošnjačkih stranaka (koje su koje, lakše je ne kazati nego kazati) koji su trpjeli ni krivi ni dužni.
Veselin Gatalo l pogled.ba
Ali, njih je „fina gradska raja“ puštala da neometano ulaze i izlaze iz zatočeništva, da ne dijele zatočeništvo s običnim ubojicama djece. Neke ubojice djece su htjeli pobjeći kroz prozore, ali raja nije dala. Prosvjedi nisu bili pripremljeni, bili su spontani, tako da se na brzinu moralo pisati „identiteti a ne entiteti“ i ostale parole kojima se odražava volja raje i kuraže probosanske snage. Mala Belmina je, zaslugom raje i nikoga drugog, dobila JMBG, ali se ubojice djece, kad su već bili kvalitetno zatočeni, nije moglo tek tako pustiti vanka. Bilo je još zahtjeva koje je trebalo ispuniti do konačnog puštanja na slobodu, počevši od izmjene Ustava pa sve do državne vojne imovine.
Tijela reda su odlučila pustiti da ubojice djece, strani i domaći (s posebnim osvrtom na one iz RS-a), budu primjereno kažnjeni za pokušaj ubojstva male Belmine. Potencijalni strani investitori koji su se zatekli tu (hm, bivši potencijalni strani investitori, bolje je reći), morali su ostati zatočeni da vide kako je bebama u Bosni i Hercegovini. Oni koji su pokušali izići, dobili su degenek, ali nisu se patili ni približno koliko Sarajlije u ratu i agresiji. Brutalnoj agresiji. Ministar sigurnosti, Fahrudin Radončić, potpuno je razumio pravedni gnjev Sarajlija, pa je odlučio dati svoj doprinos spasu djece i kažnjavanju djecoubojica time što nije reagirao do samog jutra, kad je masovne ubojice djece izveo napolje kroz policijski kordon. Nekako je sve izveo spontano, a tolerantna gradska raja nije ubila nijednog ubojicu djece. Još jednom je sarajevski duh pobijedio. Ubojice su kažnjene, bez obzira na vjeru i naciju, to u Bosni nije bitno, nije nikad ni bilo. Doduše, prosvjednici su bili uglavnom jedne nacije, one koja se uglavnom može naći u Sarajevu, a taoci su bili raznih nacija, čak i inozemnih. Ali, ovakva pitanja postavljaju i ovakve stvari primjećuju samo zlobnici poput mene. Ali, vraćanje digniteta bebama je uspjelo, baš kao i kažnjavanje njihovih ubojica. I ne samo to. Borba za JMBG u Bosni proširila se na cijeli svijet. Od Tokija do Washingtona, od Sierra Leonea do Burkine Faso, svi su još jednom čuli za Sarajevo i njegovu borbu protiv djecoubojica. Da se zna da Sarajevo i Bosna nisu samo filmski festivali i crveni tepisi, Angelina Jolie i Nick Nolte, da je Bosna uvijek imala srca, duše i jedinstvenih matičnih brojeva za sve bebe, bez obzira na datum rođenja, vjeru i naciju.
wpDiscuz