Published On: Mon, May 4th, 2020

ŠTO STOJI IZA DIVINIZACIJE HOS-a: Crne mrlje na ratnom putu “naših” crnokošuljaša, na suncu daju zeleni odsjaj….

U zadnje je vrijeme ušlo u modu potpuno nekritičko romantiziranje i mitologiziranje HOS-a, pa čak i iz redova političke organizacije koja mu je svojedobno bila zakleti neprijatelj.

Premda je utemeljitelj te stranke Franjo Tuđman HOS uporno nazivao produženom rukom KOS-a i JNA, smatrajući da svojim radikalizmom uglavnom sramote mladu državu i idu na ruku agresoru, jedan  Milijan Brkić primjerice propovijeda nam kako u HOS-ovu ratnom putu nema nijedne mrlje. Budući da je Brkić iz Ljubuškog, morao bi znati što je radio HOS u Dretelju. A kao drot iz RH davno je trebao pomoći da RH izruči Hrvatima Miroslava Hrstića Ledenog. Ratnog zločičnca HOS-a i kućnog prijatelja Štefice Galić, takorekuć “antifašistu”. Koji se svog ratnog “antifašizma” posramio i danas se krije po Metkovićima.

Optužen je za niz silovanja u Dretelju te organizaciju ubojstva zarobljenih srpskih civila. Među njima bračnog para Kuzman. Olga Draška, vjerojatno najveća žrtva zločina serijskog silovanja u BIH logorima, ovog HOS-ovca, Blažovog, Rasimovog i Alijinog vojnika do smrti je prozivala za ono što joj je rađeno. Umrla je prošle godine.

Ovo je njeno svjedočanstvo o “časnome” HOS-u:

Gotovo da nema dana i da neki od bivših hosovaca iz veteranskih udruga, poput govornih automata, ne izgovori sličnu tezu o svetosti HOS-a. Ustaške, proislamističke, nacističke postrojbe. Koja jeste dala i ratne heroje, naročito u Vukovaru, no i najveće hulje rata, naročito u BIH.

O suradnji HOS-a s Handžar divizijom koja je djelovala na podruju Siska, koja je bila sastavljena od SDA mladeži, koju je vodio šef SDA iz Labina, stanoviti Ekrem, podanik Šemse Tankovića i Alije Izetbegovića, jako se malo zna. RH ima podatke o UZP-u SDA u Sisku prije rata u BIH. No nikada nam ih nije dostavila. Zašto?  Handžar diviziju dovodi se u vezu s najvećim masovnim ubojstvom srpskih zarobljenika i civila na tlu RH. Kako je moguće da za te zločine nema procesuiranih? Samo zato jer trag vodi u Sarajevo?  Ako ovome dodamo da je stanoviti Ekrem, odlazio u BIH, da se hvalio klanjem Hrvata u BIH, a potom normalno odlazi na klanja u Sisak, što nam to govori o Hrvatskoj? Je li ona doista Hrvatima u BIH domovina? Handžar divizija bila je ilegalna kao i HOS, najviše su surađivali s HOS-om i bili su popunjeni od Bošnjaka koji su radili u Istri ili bi pristizali iz Cazinske krajine. Na upit koliko imaju vojnika u diviziji stanoviti Ekrem odgovara: Bog sami zna, oni svaki dan “pristižu preko granice”. Među njima su bili i mudžahedini s Kosova. Ako ovo dakle nije bio UZP što je?

Takve poruke hvalisanja su nekadašnji komunistički birokrati nazivali “lakirovkama” – frazama koje su nastojale proizvesti lažni sjaj kako bi se zamaskirao trulež ili praznina sadržaja. Iako je  Isus Nazarećanin davno prorekao ljudima da ih samo istina može osloboditi, subnorizacija Domovinskog rata se na taj način nastavlja, a u agitpropovskim pričama o bijednom i jadnom HOS-u uglavnom se uporno provlače tri temeljne neistine.

Prva glasi da nijedan pripadnik HOS-a nikad nije počinio, niti je osuđen za ratni zločin.

Nisu nimalo rijetke ni svečane zakletve da HOS nema, niti je ikad imao ikakve veze s fašizmom i nacizmom.

U pokušajima obrane legitimiteta ploče s ustaškim pozdravom u predvorju nekadašnjeg koncentracijskog logora Jasenovac znale su se čuti i teze kako je HOS bio vrlo liberalan i višenacionalan, maksimalno štitio ljudska prava i bio sastavljen od “najčišćih hrvatskih antifašista”.

Čak i da nije riječ o dijelu moderne hrvatske povijesti koje se većina građana sjeća temeljem osobno proživljenog iskustva, ovako radikalno negiranje fakata moglo bi proći samo u despocijama s posve ukinutom slobodom govora.

Još jednom ispada da je posve u pravu slovenski filozof Slavoj Žižek kad tvrdi da je na našim prostorima od svega najteže predvidjeti – prošlost.

Nacistički orao

HOS je utemeljen kao stranačka vojska HSP-a, vojska za pljačku radijatora, zavijanje ustaških zavijačnica, za prijetnje Hrvaticama udanima za Srbe (Kurvo srpska zapalit ćemo te na ražnju*), (Hrvatica čiji su sinovi bili u prvim redovima HV-a i HVO-a) i paradiranje bivših Udbaša koji su se preko noći proglasili “krilnicima” kako bi preko noći postali “Hrvatine”, takvi bi doveli par zarobljenih Srba da pasu travu iz Dretelja u Ljubuški kako bi “ispali frajeri”. Narod se zgražavao nad njima. Smatrali su ih odrpancima i šljamom.  Junaštvo bi dokazivali guranjem pendreka u otvore srpskih zarobljenica po Dreteljima. I srpske doktorice iz Čapljine bile su im prijetnja. Silovali su ih. Klali. Pročitati sudski spih gore navedenog prijatelja Štefice Galić, Miroslava Hrsića. “Antifašiste”.  Svjedoka njenog humanizma. Postaviti pitanje kako netko tko je humanist tijekom i nakon rata druguje sa serijskim silovateljem i bjeguncem od ratnog zločinca, i što Svetlana Broz snima s takvim čovjekom, danas na Prostoru Džihada , tamo gdje vlada SDA , gdje se dižu medijski spomenici Rasimu zločincu Deliću, nedozvoljeno je. Oni su čak i njemački Bundestag uvukli u ovu priču. Bundestag koji nema pojma da posredno štiti nacizam. Ima li smisla da njemačka država daje zaštitu nekome tko je snimio film s nacistom davši mu epitet antifašiste?

Ustašodžihadisti su osnovani  s proljeća 1991. godine. Već sama kratica jasno je aludirala na vojsku NDH koja se od 1944. službeno nazivala Hrvatskim obrambenim snagama, a crne odore i brojne Pavelićeve slike podebljavale su nepogrešiv dojam povijesnoga vremeplova. Paralelno s njima razvija se i Handžar divizija koja polako baš kao i HOS prelazi na “obrambena” klanja u BIH. Handžar je u početku koristio kao i HOS nacističke povike, da bi s vremenom prešao na tekbir. Tekbir nije smetao Blažu Kraljeviću. Cilj HOS-a kao i Handžar divizije koju je potpun nadzirala SDA a koja je bila popunjavana mudžahedinima s Kosova bio je samo jedan – “Progon četnika iz BIH”. Pri tome valja naglasiti da je za  njih četnik bio svaki Srbin, dok se ne dokaže suprotno. Za ove vojske Pribilovci nisu nikakva sramota i zločin.

PREBILOVCI: Mjesto hercegovačkog srama

No očito nisu ni za Željka Komšića kao niti za njegovu Srednjoškolku. Tijekom prvog otetog mandata Hrvatima Komšić u ured stavlja portret zločinca Blaža Kraljevića dok mu Mlinarevićeva piše hommage. Danas živi u Drugoj prijestolnici Srba – Pragu, ona koja je vizionarem i multietničarem nazvala serijskog ubojicu Srba u Hercegovini.

Nazivi pojedinih postrojbi u slavu ustaških perjanika – 9. bojna “Rafael Vitez Boban” i 13. bojna “Jure Vitez Francetić” – nisu ostavljali nikakva mjesta dilemama, baš kao ni dominantna ikonografija.

Ratni amblem postrojbe “Jure Vitez Francetić” koristio je, primjerice, kao identifikacijsku oznaku orla identičnog onome nacističkom, samo što je umjesto kukastoga križa u kandžama nosio klempavo “U”.

Baratalo se i idejama da vojnici HOS-a rabe oznake činova vojske NDH – rojnik, skupnik, krilnik itd. –  i  od toga se nije odustalo u BIH dok u RH jeste. Tako će Platforma  Emira Suljagića i Zlatka Lagumdžije 2010 za mjesto šefa parlamenta FBIH postaviti jednog od HOS-ovih Krilnika. Dok im je jedan od ministara postao HSP-ovac koji se ranijim godinama otvoreno divio Ustaškoj vojsci, a poznat je i pod izjavom da su “Četnici pobili premalo Balija u Srebrenici”. Danas je njihov sluga. Ne spušta se iz Sarajeva.

Mržnja prema  HDZ-u BIH i Hrvatima u BIH tolika je da za potrebe gaženja ustavnih prava u miru koriste iste one koje su koristili tijekom borbe na “Prostoru džihada” Armije BIH- Priglupe Ustaše. Okot hrvatskog roda koji je hrvatskom narodu radio, radi i radit će u glavi. Ogrnuti lažnom koprenom hrvatstva.

Nakon rata Dobroslav Paraga je teretio svog suparnika Antu Đapića da je nagovarao HOS-ovce na nošenje crnih odora i upotrebu ustaškoga znakovlja, ali svi manje-više znaju da je to bila zajednička i prešutno usvojena pravaška agenda. Praga je bio i ostao glavni ideolog te vojske. Nikada optužen. Kako je stekao imunitet? Svjeodčenjem u US parlamentu? Njegovo svjedočenje gotovo je identično kao svaki haaški tekst presude Hrvatima iz BIH.

Nesuđeni Poglavnik, izdajnik i patološki mrzitelj Dobroslav Paraga

Povratak poglavnika

Sjedište ove paramilitarne skupine bilo je u Starčevićevu domu koji je tadašnji šef HSP-a i vrhovni zapovjednik HOS-a Paraga ukrasio naoružanim stražarima i jednim zarobljenim topom.

Ustrojem koji je uz zagrebački Ratni stožer obuhvaćao i stožere u BiH (Ljubuški, Zenica), HOS je odmah deklarirao kao svoj ratni cilj povratak Hrvatske na povijesne istočne granice na Drini.

Uspostavljen je kao dragovoljačka postrojba, no u njegovim redovima nije završavala samo pravaška mladež i klatež, nego je bio prepun osebujnih karaktera svih profila, ciljeva i uvjerenja.

HOS-ov znak na odori nosili su brojni nepatvoreni domoljubi i idealisti, ali i notorni društveni otpadnici, paradni nostalgičari, bivši komunisti, gnjevni povratnici iz dijaspore, profesionalni rebelijanci, strani plaćenici, ljudi s kroničnim problemom s autoritetima, perači biografija i pogrešnih krvnih slika, pa i oni kojima je demokratska, europska, višenacionalna i istinoljubiva Hrvatska bila zadnja stvar na pameti.

Osim pojedinaca s ruba zakona koji su u ratnom kaosu vidjeli mnoštvo prilika za razne vrste beščašća, riječ je i o onima koji su otvoreno sanjali povratak nekoga novog poglavnika i arijevsku državu očišćenu od nepotrebnog balasta.

S rukom na hrvatskom srcu valja zato priznati: I ti i takvi stvarali su i branili današnju državu, i to često požrtvovnije i srčanije od ondašnjega političkog mainstreama iz (krizno)stožerne stranke.

Mladima je možda teško zamisliti, ali istu odoru HOS-a nosili su i autor splitskih ustaških parada Marko Skejo, i aktualni šef HSS-a Krešo Beljak, i feralov novinar Ivica Đikić, navodno je i Miljenko Jergović pisao za jedan HOS magazin, uniformu je nosio  i irski plaćenik Thomas Crowley, i barjaktar duha handžar divizije Alija Šiljak, i epski slavonski Ero Ante Prkačin, i primoštenski gradonačelnik Stipe Petrina, i mladi vukovarski dobrovoljac Jean Michel Nicolier Francuz, i Stojan Vujović zvani Srbin, i bivši jugooficir Mile Dedaković, i osebujni Denis Šešelj zvani Udbomlat, i Ivan Perkušić Barba koji se višekratno hvalio da ne zna ni za kakve navodne Pavelićeve zločine. A govore Ustaše Blaža, tijekom rata, na ustaškim skupovima,  najavljivao je s pozdravom ZDS donedavni , od SDPBIH postavljen, Mladen Bošnjak Kobila.

Naravno da takva makabristička galerija likova koju ne bi lako osmislio a kamoli zajedno nacrtao ni najnadrealističniji slikar u kaotičnom ratnom dinamizmu nije bila postojana:

U HOS se dolazilo, a iz njega i odlazilo, i iz impulzivnih i stegovnih, kratkoročnih, karijernih, političkih, ali i radi pukih motiva taštine.

U HOS-u se ginulo i u hrvatskim zasjedama – poput zločinačje skupine  Blaža Kraljevića čije smaknuće do danas nije istraženo što podgrijava sumnje da je naloženo od hrvatskog političkog vrha – ali je i HOS znao biti protiv hrvatskih postrojbi pod kontrolom HDZ-a, kao na početku rata HVO-a protiv Armije BiH, kad su jedinice HOS-a odbijale razvrgnuti ratno savezništvo s Bošnjacima iako su zločini Amije BIH u Bosni već bili van svake kontrole a broj hrvatskih izbjeglica iz Bosne u Hercegovini ,prijetio potpunim kaosom. I oko samog smaknuća Kraljevića i njegove grupe također se radi mit. Nitko od Ustašoida i poštovatelja Blaža Kraljevića da prizna da je ta skupina otela medicinsko vozilo u Mostaru, da su opetovano odbijali privođenje na vojni sud zbog paravojnog djelovanja i zločina i da su na punktu koji ih je dočekao propucali vojnika HVO-a , stanovitog “Brazilca”, nakon čega je nastala obostrana rafalna paljba.

Loši se kriju iza časnih

Jednako onako kako su neki tek paradno prošetali kroz HOS  odoru ili je nedjelima ukaljali, drugi su brojni hosovci nekalkulantski ginuli kao iskonski biblijski mučenici ili ostajali kao zadnja straža na mnogim domovinskim položajima i čukama.

Zbog proklamirane fanatičnosti i idealizma često su korišteni kao prvo topovsko meso u najopasnijim situacijama – u tu svrhu Tuđmanu nisu smetali – pa su neosporno odigrali sudbonosne uloge u nekim od najkrvavijih bitaka zadnjega rata u Hrvatskoj.

Držali su, primjerice, najteže položaje na vukovarskom Sajmištu i u Škabrnji, ostali su zadnji apokaliptičnoga 6. prosinca 1991. u tvrđavi na dubrovačkom Srđu, a sinjski hosovci predvođeni Ivom Milanovićem (rođak bivšega premijera?) obranili su i dubrovačko predgrađe Sustjepan.

U BIH takvih djela nema. HOS je u BIH bio i ostao šaka zločinačkog šljama. I oni rijetki časni, koji šute o zločinima tog šljama i sami su tom šutnjom postali šljam.

No, kao što to u ratu i životu obično biva, nije rijedak slučaj da su jedni te isti u jednome trenutku radili herojska i plemenita djela, a u drugome ih vlastitim nedjelima kaljali.

Ivan Perkušić Barba je, primjerice, na dubrovačkome Srđu prosinca 1991. zapovijedajući grupom hosovaca iz 9. bojne odbio napade JNA koja je tenkovima već došla na nekoliko metara od tvrđave, ali je kasnije u “oslobađanju” splitskih stanova od dotadašnjih stanara imao jednako odsudnu, no nimalo časnu ulogu.

Po kazivanju aktivista za ljudska prava Tončija Majića, Perkušić je bio zapovjednik grupe HOS-ovih nasilnika koja je 1993. i 1994. provodila brutalne vojničke deložacije u Splitu, provaljujući u stanove, prijeteći klanjima i pljačkajući.

U samo jednom ulazu u Poljičkoj 29 u par su dana izbacili na ulicu tri obitelji i sve im pokrali. Prilikom prijetnji i zastrašivanja nisu se libili prislanjati pištolj na čelo ni malodobnoj djeci, a u jedan od tih stanova uselio se kasnije osobno Perkušić. Je li Tuta tu foru pokupio kad je stavio pištolj “svemoćnom” Praljku i potjerao ga “kao govedo” u ZG?

Horor u Dretelju

U romantičarskoj projekciji HOS-a nema mjesta ni podatku da su upravo njegovi pripadnici prvi osnovali logor Dretelj kod Čapljine, i to 1992. godine, kad je služio kao zatvor za zarobljene Srbe.

Zbog zlostavljanja srpskih civila u Dretelju sud BiH 2015. je četvero bivših pripadnika HOS-a osudio na ukupno 24 godine zatvora.

Ivan Zelenika je proglašen krivim što je tukao zatvorenike; Edib Buljubašić kao nekadašnji zamjenik zapovjednika Dretelja odgovoran je za premlaćivanje Bože Balabana koji je zbog ozljeda preminuo. Radi se o jednom od najgorih monstruma BIH rata i monstruma uopće. Lik je navodno ubio i svoje roditelje. I kao takav bio je prihvatljiv za Blaža Kraljevića.

Ivan Medić je proglašen krivim za napad na zatočenika, te što je zatočenicu prisilio na seksualni odnos, dok je sudsko Vijeće za Marinu Grubišić-Fejzić zaključilo da je mučila zatočenike batinama i prisiljavajući ih na međusobne seksualne odnose. Prošle godine pri Sudu BiH podignuta je još jedna optužnica protiv pripadnika HOS-a radi zločina u Dretelju, a kuriozum je da su dvojica hosovaca – Ahmet Makitan i Mirsad Repak – zbog zločina u ovom logoru prije osuđeni u Švedskoj i Norveškoj.

Hosovci su ubijali i u Jajcu, gdje je tužiteljstvo BiH trojicu nedavno optužilo za zlostavljanje i ubojstvo tri osobe srpske nacionalnosti.

Likvidacije u Cerni

U jednome od najmonstruoznijih ratnih zločina zadnjega rata, pljačkaškome ubojstvu obitelji Olujić u Cerni kod Županje, počinitelji su u veljači 1992. također Hosovci. Zbog brutalnoga smaknuća supružnika Radomira i Anice te njihovo dvoje malodobne djece petoricu hosovaca Vijeće za ratne zločine vukovarskog Županijskog suda osudilo je na ukupno 57 godina zatvora. Umirovljeni pukovnik HV-a Tomislav Madi zvani Chicago, tada zapovjednik izviđačko-diverzantske satnije HOS-a, osuđen je na maksimalnih 20 godina zatvora jer je izdao zapovijed da se pobiju četnici te uzmu dragocjenosti, a kuća minira. Mario Jurić osuđen je na 12 godina zatvora, Zoran Poštić na osam, Davor Lazić na sedam, a Mijo Starčević na deset godina. Motiv za likvidaciju mirne obitelji u njihovu domu – maloljetne Milene u trenutku kad je pisala domaću zadaću, a njezina brata na krevetu metkom u čelo – bio je banalna informacija o crnoj aktovki s novcem u kući i srpskoj nacionalnosti Radomira Olujića.

Narativ kojim se danas, 2020. godine, u gotovo Sredovječnoj Republici Hrvatskoj i usred Europske unije nasilno sakralizira rat te negiraju nedvojbeni ratni zločini ili nacistička nagnuća pojedinaca koji su svojedobno nosili oznaku HOS-a, barem je nekoliko puta ortodoksniji od istoga takvoga dogmatskoga narativa koji je davno, prije 70-ak godina, strahom pokušavao zataškati spominjanje pobijenih 1945. na Bleiburgu ili na Daksi.

Čak i u ondašnjim medijskim i političkim okolnostima istina se kroz građanski šapat svejedno probijala do ušiju i očiju javnosti.

Za doprijeti do nje danas bilo kome nije, nasreću, potrebna naročita hrabrost ili konspiracija: dovoljno je tek uz pomoć pretraživača pročešljati svima dostupne sudske i novinske arhive.

I zato Zoran Milanović jeste hrvatski predsjednik i naš predsjednik. On je na tragu Nazarećanina i odvajanja dobra od zla. Ne može niti jedan podvig najdivnijeg HOS-ovca iz plejade  HOS šljama, revidirati zlo zvano ZDS.  Milanović predstavlja civilizacijsku vrijednost kojoj svi baštinimo. On nije Zoran nego Hrvatska, i dužan je reagirati na svaki pokušaj vraćanja u pravo građanstva ontološkog primjera Zla.

Onaj fra Marić, iz Gorice, koji nad oltarom drži Rafaela Bobana, serijskog ubojicu,  ex četnika i ex ustašu,  ili Fra Mića Stojić koji želi beatificirati Ustašu Fra Radoslava Glavaša, predstavljaju  jednu posve drugu krajnost. Govore o suverenizmu a potajno veličaju NDH.

U odgovornosti fratarske sekte, odmetnute od Vatikana, odgovornosti za uništenje Hrvata u BiH, njihovom upornom ustašizacijom , o 555 godina njihova služenja džihadu trebao bi jedan posve novi tekst. No dovoljno je proguglati “Fra Miroslav Filipović Jasenovac – Sotona”. I bit će vam sve jasno. Dobro je da njega ne beatificiraju. Iako ni to nije isključeno.

Poskok.info