Jako je neobično da se Christian Schmidt u UN-u ne predstavlja kao visoki predstavnik, pogotovo ne dok šalje službeni izvještaj Vijeću sigurnosti.
To je trenutak istine. Jer ako već jest visoki predstavnik , kako to ovdje u nas tvrdi, morao bi to reći i u tijelu koje ga je navodno poslalo amo.
Ali ne. U tim istim izvještajima, u tom istom UN-u – on je samo “predsjedatelj Upravnog odbora PIC-a”. Fina titula. Nepostojeća funkcija. Papirnati štit za izbjegavanje tužbi.
No, još je neobičnije da o tome ne smiju pisati najveći mediji u BiH.
Niti pitati.
Niti problematizirati.
Kao da se ništa ne događa. Kao da je prirodno da čovjek koji vlada zemljom – nije ništa. I da to nikoga ne zanima.
Živimo li u režimu?
Jako je neobično i to da su tzv. bonske ovlasti iz 1997. javno dostupne, i da u njima nema niti jedne jedine rečenice koja OHR-u daje pravo da smjenjuje izabrane dužnosnike ili donosi zakone.
Doslovno – toga nema. Nula. Null. Niente. Rien.
No još je neobičnije da ni jedan ustavnopravni stručnjak u BiH – nikada nije javno rekao tu rečenicu.
I ne samo da nije rekao – nego se trudi govoriti sve drugo. Pognute glave. Pažljivo izbjegavajući reći ono što svi znamo.
Da OHR nema pravnu osnovu za ono što radi.
A zašto?
Živimo li u režimu?
Jako je neobično i to da je Rusija bila autor bonskih ovlasti, i da ih je i formalno i praktično povukla, napuštajući PIC uz stav: Zatvorite OHR.
One na kojima se temelji Schmidtov autoritet – više nemaju jednog od glavnih tvoraca.
Ali upravo tim povučenim ovlastima, Schmidt sada upravlja zemljom – i koristi ih protiv Rusije, protiv njenog utjecaja, protiv onih koji su ih potpisali.
A najneobičnije je da o tome šute svi mediji u BiH. I svi intelektualci.
Nitko ne kaže: čekaj, kako možeš koristiti dokument protiv nekoga tko ga je stvorio – ako je taj isti rekao da to više ne vrijedi?
Nitko ne kaže – to je pravna fikcija. Ili, preciznije, kolonijalna perverzija.
Ali što je najbizarnije – to nije najgore.
Najgore je da je upravo taj isti OHR – koji se temelji na ništavnim ovlastima i funkciji koju UN ne priznaje – sustavno uništio Hrvate u BiH.
Bili su mu prvi testni plijen oštrine OHR zuba.
Prvo ustavno, politički i demografski. Zatim simbolički. A kada ni to nije bilo dovoljno – tenkovima.
A danas? Danas isti ti Hrvati – udvaraju OHR-u. Traže milostinju, rješenje, “europski put” i osmijeh. Ponižavaju se pred uredom koji ih je zgazio.
A ni jedan hrvatski intelektualac o tome ne piše. Kao da ih nema. Kao da su izumrli. Ili su, što je vjerojatnije – dobro zbrinuti.
Ni jedan hrvatski medij ne analizira hrvatski kompleks OHR-sluga. Ni jedan se ne usudi reći: dovoljno je bilo.
A možda je i to odgovor. Možda u BiH više i nema ni Hrvata, ni intelektualaca, ni novinara. Samo šutljivi sustanar u režimu koji se boji istine. I trpi.
Hrvatska sudbina u BIH jasna je poruka Srbima, u konačnici i Bošnjacima: Ako ne uništiš OHR, OHR će uništiti tebe. Ako ne zatvoriš OHR, OHR će zatvoriti tebe.
Srbi nemaju luksuz biti Hrvati. I završiti kao mi.
Da sutra pužu oko cipela kolonijalista koje su ponizili u njihovima velikim ratovima. Bila bi to povijesna blasfemija. Nakon što protjeraju OHR iz naše zemlje, neka znaju da smo ponosni na njih. Nas tada, vjerojatno više i neće biti u BIH, pa im evo, aplauz unaprijed.
CIPELE KOLONIJALNE NJEMAČKE
Schmidt nije poslan da pomiri narode, nego da nakon Hrvata još jedan narod – neutralizira. On nije izaslanik međunarodne zajednice nego produžena ruka Berlina, kojem je BiH ostala kolonijalni projekt iz 19. stoljeća, sada samo u novoj, EU-ambalaži.
Zato ne ide pred UN kao “visoki predstavnik”. Izbjegava pravne kvalifikacije. Ne citira dokumente, nego parole. Jer zna – sve što radi, radi na osnovi dogovora iza zatvorenih vrata, a ne na osnovi zakona.
Njegov autoritet je konsenzus straha.
I zato Njemačka ne želi da BiH uđe u pravi europski pravni poredak. Nego da ostane izvan njega, kako bi mogla nastaviti djelovati mimo njega.
Jer jednom kad BiH uđe u istinski europski sustav, Schmidt više ne može smjenjivati izabrane, mijenjati zakone, niti prijetiti. Tada dolazi pravo. A pravo je – neprijatelj Christiana Schmidta.
Njemačka u BiH igra igru u kojoj se “europski standardi” koriste kao opravdanje za sve što europski zakoni nikad ne bi dopustili.
U Njemačkoj, Schmidt ne bi mogao smijeniti ni načelnika sela bez parlamenta.
U BiH – može smijeniti narod.
I nitko u EU ne reagira.
Zašto?
Jer BiH nije članica. Ona je laboratorij.
EU koristi BiH za testiranje demokracije bez demokracije, prava bez prava, Europe bez Europljana.
A Hrvati – šute.
Kao da ih se to ne tiče. Kao da nisu bili prvi veliki OHR kurban za građanistan.
Ili još gore – kao da su pristali biti pokusni kunići za tuđu historiju.
Nema Njemačke krivnje. Nema ni savjesti. Ostao je samo ured u Sarajevu, na čijim temeljima ne raste ni pravda, ni država, nego samo nova generacija domaćih činovnika koji znaju samo jedno: režim ne smiješ kritizirati – ako hoćeš preživjeti.
A kada ti šutnja postane uvjet opstanka i djeovanja, država postaje logor.
I to više nije metafora.
OHR definitivno nije bio zamišljen kao ured za upravljanje logorom. Mi definitivno nismo potpisali 1995 suglasnost o formiranju logora. Potpisali smo raspuštanje istih i vraćanje normalnom životu.
Vrijeme je da se Christian Schmidt vrati svom normalnom životu. Ako mu je do tog normalnog života više uopće stalo. Jer kažu, tiranija, da je opasna navada u 70-ima. Da to neki starci zavole, i ne žele pustiti.
Vakat je došao da tiranin ide kući.
Ivan Urkov l poskok.info
wpDiscuz
