Za manje od mjesec dana napunit će se 10 godina od posljednjeg popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini. Te 2013. godine, nakon višegodišnjeg mrcvarenja, konačno je održan popis stanovništva Bosne i Hercegovine. Taj popis, prvi nakon 1991. godine (u uređenim zemljama se popisi rade na početku dekade), bio je također jedan od bezbroj uslova i preporuka koje je pred nas postavila Evropska unija. Kao i sve drugo, i on je kasnio, praćen je politikanstvom, a rezultati na kraju nisu ni jednoglasno priznati, jer je cilj institucija Republike Srpske da uvijek bude drugačije u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, pa makar to bila i matematika.

Vrijedi podsjetiti da je popis iz 2013. godine bio i prvorazredni spektakl, što medijski, što politički, a ništa manje se za njega nisu zanimale ni vjerske zajednice. Svako je htio da ga ima što više, a poseban trud je u to uložila bošnjačka politička elita. Elita je pod debelim navodnicima, jer teško je u posljednjih 30 godina pronaći ijedan potez koji bi ovu grupu postratnih profitera elitizirao. No, u nedostatku boljih, o vremenu i ljudima treba suditi iz neposredne prakse – elita je ono što se za elitu nametnulo, uprkos moralnim nazorima bilo koga. A teško je ne imati moralni stav o ovakvoj eliti.

Parametri popisa, pored silnih statističkih podataka o broju članova i slično sadržavali su i nekoliko identitarnih, po skromnom sudu, potpuno besmislenih pitanja jer je izbor bio reduciran na tri etničke grupe. Drugim riječima, ono što je pitanje subjektivne procjene, čak nije moglo biti ni to, jer je u startu politička vrhuška (tehnički, Vijeće ministara, a suštinski je to bio vrlo lak dogovor tri nacionalizma) da se čovjek može osjećati samo između Bošnjaka, Srbina i Hrvata.

Znano je, završen je proces nacionaliziranja u srpskom i hrvatskom korpusu, pa su njihove elite nešto manje uložile u objašnjavanje da se treba biti dobrim Srbinom i dobrim Hrvatom, dok je u bošnjačkom imaginarnom političkom umu nastala prava panika. Nemali broj javnih ađutanata se do kosti zabrinuo kako se, primjerice, osjeća autor ovih redaka, kao i čitatelj ovog teksta. Argumenti koji su korišteni su bili i konačna potvrda da su tri nacionalizma ista. A malo šta bošnjački nacionalisti preziru kao saznanje da su nacionalizmi isti, jer ne razlikuju tehničku i političku moć od ideologijske fantazme. A argument zašto se treba biti Bošnjak sastojao se u tome da će „oni“ sigurno biti Srbi i Hrvati. I naravno, treba ih slijediti. Uprkos tome što u Bosni i Hercegovini nisi ni mogao biti Bosanac i Hercegovac, mogao si biti Ostali, što je natjeralo i Islamsku zajednicu da godinu dana telali kako je „Bitno biti Bošnjak“, što je bila parola koja je kružila po medijima – sve do dječijih skečeva, što je ilustriralo i nivo političke zrelosti.

Tako se na popisu stanovništva odmah uvidjelo, u praksi, da treba slijediti logiku nacionalizma – da je u bošnjačkom korpusu praksa srpskog i hrvatskog nacionalizma uzor u djelovanju, da o nacionalnom statusu brine vjerska zajednica, kao i da jedini cilj jeste u prebrojavanju. Te očite „strategije“, bile su vidljive svakome – a što navodimo kao važnu činjenicu za nešto što će se desiti nešto manje od decenije poslije, uključujući svakog diplomatskog ćatu, koji je tek trebao zapisati nekoliko rečenica kako se instruira masa pred popis i što bi bilo dovoljno Briselu da shvati pozadinu cijelog narativa.

Hrvata je malo, ali su zbog crkvenih knjiga svakako to i znali, potvrdit će popis, jednom kada su rezultati ugledali svjetlo dana. Srba, u skladu sa nacionalističkom ideologijom, nikad nije dovoljno, pa su ubrzo iz Republike Srpske smislili da je najbolje negirati da drugih ima više, zbog čega su objavili i svoje rezultate. Prema uvidima i saznanjima Dodikovih pisara, Srbi ne napuštaju taj prosperitetni entitet, dok za Srbe u FBiH ne vjeruju da postoje. No, Bošnjaci su postigli uspjeh. Popis je pokazao da ih ima za 0,1% više od polovine, što je po naslovnicama nacionalističkih, kao i naslovnicama jednako liberalnih medija odjeknulo kao novo 100%. Matematika je upitna, ali slavlje je bilo stvarno i pružalo osjećaj nekakve pobjede. Bilo je to davne 2013. godine, u godini osnivanja DF-a. Bilo je to davne 2013. godine, šest godina prije nego će SDA dati onu žalosnu deklaraciju o građanskoj državi. SDP je, kao i uvijek, bio tihi partner glasačke većine.

Nije, vrijedi ponoviti, bilo teško ćatama iz ambasada navesti i ovu kauzalnost, nakon što se utvrdilo 0,1% dominacije. Da se sada može protežirati i građansko. Nakon što je na tom popisu i konačno poraženo bosanstvo, u ciničkom maniru, isplivali su na površinu svi mogući patrioti koji su se pozivali na bosanstvo. Bilo je to marširanje po jednoj nekrofilnoj politici, koja je i likvidirana u dogovoru triju nacionalizama, a čija je svrha bila iskorištavanje rezultata popisa stanovništva. Stvari su se poklopile, SDA je već 2014. godine preuzela svu vlast, DF je postao partner, te je postpopisna politika nastavljena punih 8 godina. Nakon deset godina može se dati sud o potpunoj promašenosti takve politike, ali taj sud svoju vrijednost ima samo među ljudima koji na ovu logiku popisivanja nisu pristali ni ranije. Za dobru većinu, a ona je nacionalistička, nijedan sud nije validan. Za njih je popis uspio, čak iako se u ovih 10 godina iz Bosne i Hercegovine iselilo barem pola miliona najboljeg dijela stanovništva. Naime, ostalo je onih +0,1% da napuni sahan, svaki put kada svega drugog zafali.

A onda će se pojaviti u javnosti sintagma o „bošnjačkom demografskom oportunizmu“, a već pomenuti javni revosnici će histerično skočiti i zapitati se otkud uopšte takve ideje. Zaista, otkud ideje da je neko htio dokazati da je 0,1% zapravo 100% nove političke realnosti. Mora biti da je neko nešto pogrešno shvatio. Oduvijek je fascinantno koliko se bošnjački nacionalisti brzo naljute na evropske desničare, kako brzo prepišu lijeve kritike, te koliko odglume svoju iznenađenost i uvrijeđenost. Na kraju, svi drugi mogu biti, ali oni ne mogu biti nacionalisti. To što se nakon 10 godina pokazalo da im deluzije neće pomoći, to ih neće omesti u njihovoj nakani da oni polažu pravo na demokratsku većinu.

Novi popis je spomenut početkom ove godine, ali nije planiran budžetom, pa na njega treba zaboraviti. Ako bi bio napravljen, on bi pokazao da je cijeli ovaj projekat propao. No, to neće promijeniti nastojanja, sve kada bi na kraju ovdje bilo tek 100 hiljada ljudi, politika nacionalizma ne bi bila ni trun drugačija.

Na kraju, s naročitim naglašavanjem da je nebitno, treba podsjetiti na poražavajuće podatke koje je popis iz 2013. godine dao o nivou nepismenosti, stručnoj spremni, zaposlenosti i svim onim životnim pitanjima koja muče 97% religioznih ljudi ovdje, a kojima se niko nije bavio u ovoj dekadi.

Suad Beganović, Prometej.ba