Thomas Crowley je mrtav. Trideset godina. I dalje je mrtav. U međuvremenu se Hrvatska nekoliko puta zaboravila i sjetila kako se zove. Promijenila nekoliko predsjednika, desetine generala, stotine veleizdajnika, i tisuće razloga za ne odati počast onima koji su za nju poginuli.
A Thomas je i dalje mrtav. I dalje Irac. I dalje Hrvat. Po izboru. Što je, za razliku od mnogih ovdje – znamo svi koje – rijetka pojava. Jer ne moraš biti Hrvat da bi branio Hrvatsku. Moraš biti čovjek. I tu već počinju problemi.
Thomas Crowley, bojnik HOS-a, čovjek koji je u životu služio mnogim vojskama, ali samo je u jednoj želio ostati i umrijeti. I ostao je. I umro. Ne za plaću. Ne za mirovinu. Ne za certifikat. Nego za Hrvatsku. Ne onu iz slogana, nego onu iz rovova.
Došao je kad je bilo najgore. Kad nije bilo jasno tko puca, ni tko zapovijeda, ni tko krade, ali se točno znalo tko gine. Bio je Irac, profesionalni vojnik. Ali ne onaj “vojnik sreće”. Više vojnik savjesti. Jer kad je na CNN-u vidio tenk JNA kako gazi crvenog fiću u Osijeku, nije promijenio kanal. Nego kontinent.
I došao je. U kolovozu ’91. U trenucima kad su domaći dezerteri već rezervirali krevete u Njemačkoj. Došao je i prijavio se HOS-u. Da, onom HOS-u. Kojeg se danas srame i oni koji su ga tada tapšali po leđima.
Ali Thomas nije došao zbog crnih odora. Niti zbog fotografija. Niti da ga vode na večere s političarima. Došao je zbog zemlje. I zbog ljudi. Jer je valjda jedini znao da nema ništa svetije od zarobljenika. I ništa jadnije od zlostavljača.
A bio je – i to neka se zapiše – moralna vertikala. Znam, izlizano zvuči, kao oglas za pastu za zube, ali točno to: moralna vertikala. U svijetu u kojem su moralne horizontale bile dominantna formacija. Neprijatelja nikad nije prezirao. Zarobljenika nikad nije zlostavljao. Djecu nije koristio za fotografije, nego za sladoled. Ako je netko od suboraca dobio dijete – išao je kući. Nije se pitalo. Nije se rat od toga srušio. Jer je on znao: dijete je važnije od bitke. Nacija dolazi kasnije.
Bio je stručnjak za eksplozive. Za protuoklop. Za rat. Bio je vojni mozak jedne postrojbe koja je često djelovala kao da nema mozga. I bio je srce. Ono veliko, irsko, krpano preko svih kontinenata. Iz Saudijske Arabije do Splita. Od vježbališta do minske šume.
I tu je umro. Na minskom polju koje je sam ranije minirao. Kao ironična poruka svemira: da ni stručnjak za eksploziv ne može predvidjeti eksploziju koja dolazi iz zemlje koju voliš.
Njegova obitelj – tri sina, supruge, unuci – došli su sada. Trideset godina kasnije. U Hrvatsku. U zemlju čiju himnu njihov otac nije razumio, ali ju je krvavo potpisao. Došli su, jer netko ih je konačno pozvao. Netko se sjetio da postoji još ljudi kojima ime Thomas Crowley nije fusnota u zborniku Domovinskog rata.
A Hrvatska? Hrvatska i dalje paradira. Sjećanjem, zaboravom, himnama, transparentima. U njoj i dalje ima generala koji nikad nisu ispalili metak. I onih koji su na svakom otkrivanju spomenika. Osim na ovom.
Jer teško je doći na grob čovjeka koji je bio previše Hrvatska za Hrvatsku. Koji nije tražio ništa, i zato ga se najmanje slavi. Jer, da je danas živ, Thomas Crowley ne bi imao status branitelja. Ne bi imao mirovinu. Možda ni stan. Možda bi bio “onaj stranac” koji “ide po beneficije”.
A ovako je – mrtav. Bez suvišnog vikenda. Bez političkih govora. Bez glazbenih brojeva. Bez tumačenja. Samo s molitvom. I kratkim filmom. I svijećom. I jednim pitanjem koje i dalje visi u zraku:
wpDiscuz
