Stjepan Mesić, osim što je poslužio političkom Sarajevu kao neka vrsta strašila za vrane , pri čemu su vrane Srbi i Hrvati, nešto poput simboličkog punkta kojim Sarajevo želi poslati poruku koja ideologija je na cijeni u tom gradu, i koje vrijednosti su poželjne, u svoju karijeru ucrtao je još jedan detalj.
Ivan Šušnjar l Poskok.info
Postao je trajno vezan uz Erodgana. Posljedično je nagrađen diktatorskim vetom turskog predsjednika Rejepa Erdogana, autoriteom koji on i danas uživa nad Bosnom.
Erdogan je naime vladar iz sjene najmoćnije obitelji u Sarajevu. One obitelji koja vlada državom. Koja je Hrvatima otela mjesto predsjednika i trećinu diplomacije. Koja je suodgovorna za Kazane. Koja je suodgovorna za Zenicu, za Šantića, za Grabovicu.
Obitelji koja sudjeluje u Rejepovim izbornim skupovima. Koja ga naziva svojim predsjednikom. Obitelji koja je Rejepu ostavila Bosnu u amanet, rječima “ostavljam ti zemlju El Fatihovih sinova”.
U tom smislu Mesićeva nominalna podrška suverenitetu BIH je laž. Jer on je primio odlikovanje na valu ponižavanja BH suvereniteta. I to od familije koja čini sve osim onog što navodno radi – čuva suverenost BIH.
Mesićeva nagrada naime, posljedica je Erdoganovog veta nagradi Orhanu Pamuku.
Suverena država BIH, i njen glavni grad donijeli su odluku kako će nagraditi turskog pisca i disidenta od turske diktature. Diktator je potom viknuo Jok. Bosna je šaptom pala. Kazala je Merhaba dragom diktatoru.
I onda je uletio Mesić. Kao lutak. Kao ukras na još jednu sramotu Bosne i Saraya.
Stoga je njegova rečenica da će i dalje podupirati Bosnu i Hercegovinu , prevedeno na stvarni postkolonijalni rječnik SDA-ove politilčke filozofije ništa drugo nego obećanje da će i dalje raditi na erdoganizaciji Bosne.
Stjepan Mesić, dvostruki predsjednik Hrvatske, duboku starost tako je dočekao kao obični balkanski vazal stvarnog vladara Bosne. Namrštenog brkatog diktatora koji stoluje s Visoke Porte.
Točno onako kako je i trebao.
Uz Busuladžića i Franza Lehara, Sarajevo je tako danas dalo javno priznanje još jednom deklariranom Ustaši.
Zabrinjavajući je to podatak za grad koji želi biti prijestolnica ne samo BIH nego i antifašizma u našoj zemlji.
Zabrinjavajući bi to morao biti podatak u prvom redu za svakog europski orijentiranog Sarajliju. Koji Sarajevo želi vidjeti kao glavni grad svih građana BIH. Potom za našeg mladog suverenistu Željka Komšića, koji prijeti svima, Svima osim turkofilima.
Zabrinjavajući bi podatak morao biti i Peđi Kojoviću i Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću. Podjenako svima.
Svima koji smatraju da neke treće zemlje ne bi smjele biti sudionici dnevnih politika u BIH. Od onih najozbiljnijih do onih banalnih, poput odluke tko će ponijeti nagradu grada Sarajeva.
Niti države. Niti grada. Niti Sarajeva.
wpDiscuz
