Published On: Pet, sij 22nd, 2021

Rat na prostoru bivse Jugoslavije nije bio sukob naroda

 

Piše: Ševko Kadrić l maj 1992, Nova Makedonija, Skoplje.

U nekoliko svojih javnih nastupa profesor Kadrić je istakao tezu da ovo što se sada događa na prostoru nekadašnje Jugoslavije nije rat naroda već bjekstvo, kao što kaže, ”svetog trojstva” državnog, partijskog i armijskog aparata bivšeg sistema vlasti u Jugoslaviji u novi imidž-nacionalni. Zato  razgovor sa konkretiziranjem ove teze.

Konflikt u nekadašnjoj Jugoslaviji nije sukob naroda, bez obzira što se nastoji prikazati kao takav. Pitanje je šta je narod: on nema dušu, on se ne rađa i ne umire, to je jedna pretpostavljena forma. No kao i sve ostale forme pretpostavljena kvaliteta (nacije, klase, religije, staleži i sl.) tako je i narod vrlo zahvalan za manipulacije sa čovjekom, sa konkretnim čovjekom koji se rađa i umire, ima dušu, emocije i sl. Nije sporno kad su komunisti bili avangardni, sporno je kad su postali elita i kasnije nacionalisti. Znači, u jednom momentu taj imidž,  pretpostavljen imidž avangarde klase, su zamijenili sa isto tako pretpostavljenim kvalitetom avangarde naroda-nacije. I ta transformacija imidža u očuvanju vlasti manifestuje se vrlo  katastrofalno. Sada su isti ljudi u centru, u ”svetom trojstvu” države, partije i armije bježe u ”svoj” narod isturajući ga i žrtvujući ispred sebe. Sada bilo ko da pokaže na njih kao stvarne krivce za stanje u kom se nalazimo oni poviču ”narode ubiše me!”. Tako eto narod, nacija, predstavlja njihovu zaštitu. Isti onaj narod kog su doveli tamo gdje jeste, do ruba samoodržanja.

I zato nije ovdje riječ o sukobu naroda, ali kao što je vidno narod je moguće instrumentalizirati.

Klasična militarizacija

  • Kakva je veza između raspada bivše Jugoslavije i spomenute militarizacije na tom prostoru?

Upravo u tom smislu teza o svetom trojstvu je vrlo interesantna. Za vrijeme drugog svjetskog rata imali smo potrebu, na prostoru Jugoslavije, za povezivanjem ideje, države i instrumentalizacijom  sile. Tako da je država praktično bila partijsko – armijska, partija državno-armijska i armija državno-partijska i njih je objedinjavala jedna ličnost Josip Broz Tito. Za vrijeme rata bilo je nužno postojanje ”svetog trojstva” države, partije i armije u cilju pobjede i njihove koordinacije. I tada je to bilo poželjno, integrativno po narode i narodnosti ali i potrebno konkretnu čovjeku. No po završetku rata moralo je da se stavi tačka na ovakvo trojstvo i da se pređe na mirnodopske uslove. To, nažalost, nije bio mali problem. Najveći dio ljudi tih aparata ništa drugo bolje nije znao da radi osim da ratuje, vodi politiku te partije, a uz to su postali vrlo značajan faktor vlasti i uticaja. Vojnici jednostavno nisu smjeli sebi dozvoliti da se ”razodjenu” uniforme i vlasti koju im je ona pružala ili su je sami uzimali. Tako da smo praktično cio poratni period, ali i mnogo kasnije, imali multipliciranje, odnosno ”proizvođenje viška neprijatelja” unutrašnjih ili spoljnjih (izmi, okruženi smo brigama i sl.) što je zapravo imalo za cilj opravdanje postojanja jakog, preobimnog aparata vlasti. Tako je poslije odlaska Tita, 40 godina poslije rata trebalo svesti račune. Bilo je vidno da je državni aparat 52% veći nego što to najblaži evropski standard podrazumjeva a njegovi nosioci imaju 300 posto privilegija više nego im objektivno pripada. Drugo partija je izgubila  kontrolu nad sobom čim je najviše radila sama protiv sebe, a armija (bivša JNA) je ”u ime” podruštvljavanja odbrane i zaštite izvršila klasičnu militarizaciju društva. I sve dok je prodavala vojnu opremu, oružje i svoje usluge bilo je dobro, ali u onom momentu kad je trebalo taj proces  zaustaviti, praktično počinje i proces raspada Jugoslavije.

  • Kao građanin Sarajeva bili ste direktni svjedok rata u Bosni i Hercegovini. Vaš dom i dom vaših roditelja je razoren, mnogi sugrađani ubijeni. Smatrate li da se ipak malo radi na utvrđivanju i imenovanju vinovnika za sve što se dešava?

U ovom što sam već rekao markirali smo i vinovnike iako ne poimenično i direktno. Vinovnici su u prethodnom sistemu u ”svetom trojstvu” državnog, partijskog i armijskog aparata. Taj sistem u svom centru, Beogradu, je pobjegao iz jednog imidža u drugi. Umjesto iskorištenog ”u ime” klase sad koristi ”u ime nacije”. Taj nacionalizam je isprovocirao, jer su mu trebali, i druge nacionalizme. Tako su na cijelom prostoru bivše Jugoslavije pobijedili nacionalni politički programi. Makedonija je možda častan izuzetak ne u tom smislu nacionalnih pobjeda već posljedica. Ovdje još nema političkih konflikata te vrste. Ali u onom momentu kad su pobijedili nacionalni programi oni su suspendovali sve što je internacionalno i danas samo figuriraju kao forme borbe za prevlast i pravno naslijeđe nad njima. (Jugoslavija, Ustav SFRJ, JNA, devizne rezerve, i sl.) Primjera radi srpski dio partije, armije i države bivše Jugoslavije (u Beogradu su još na vlasti) proglašavajući sebe Jugoslavijom, odnosno jedino legitimnim nasljednikom njenih institucija, razoružao je sve ostale jugoslavenske narode a enormno naoružao Srpski narod i to u početku njegov fašistoidni dio a kasnije i najveći. U tom kontekstu, onda kad je bivša JNA odlučila da podrži srpski nacionalni program na Kosovu, ili pak napustila granice Jugoslavije u Sloveniji, ona se stavila u funkciju srpskog nacionalnog programa ali i funkciju stvaranja granica srpske nacionalne države.

Ključni problem

  • Gdje je po vama  kraj svega ovoga, odnosno koje su krajnje konsekvence?

Na žalost kraj je na početku, a ovo što se dešava između, je tragedija tog kraja. Ključni problem je zaustaviti militantnu silu. Prije svega u Bosni mora se zaustavi, i to ne samo da se dobije na primirju, već da se eliminiše kao faktor raspleta krize. U okviru samog Srpskog naroda mora da se instrumentalizira sila koja će se ograditi od svega onoga što je ”u ime” tog naroda do sada učinjeno ali i počinioce kazniti. Smatram da i međunarodna zajednica koja je mnogo kumovala drami južnoslavenskih naroda mora da da svoj konkretan doprinos zaustavljanju zla osvajanja. Ne mislim da Srbija treba da se sravni kao Kuvajt, ali mislim da EU i Amerika moraju i sami da plate ceh svoje loše politike na tom prostoru.

Moje skromna nastojanje idu u pravcu upoznavanja južnoslavenske i svjetske javnosti sa tragedijom koja nam se događa i  uvjeravanje te javnosti   u nužnost zaustavljanja zla sad i odmah u Bosni i Hercegovini. Ukoliko se ne zaustavi sad logika njegovog kretanja ali i pravac idu put Sandžaka, Kosova, Crne Gore ali i Makedonije. Ali i da ne dođe do direktne vojne intervencije u Makedoniji ona će biti preplavljena sa izbjeglicama i u ovom ekonomskom i političkom okruženju može da bude isto kao i rat.

  • Mnogo se govori o angažovanju intelektualaca u aktuelnoj situaciji. Kakvo je vaše mišljenje o ulozi i odgovornosti intelektualaca u ovom vremenu?

Nisam siguran da intelektualci počinju ratove, ali vjerovatno kumuju onom što se događa. Dio naših, uslovno rečeno intelektualca, je svoje znanje i pamet dao u instrumentalizaciji sile zla. Ali  izvjesno znam da je jedan dobar dio intelektualaca pojavu nacionalnog imidža i taj imidž smatrao vrlo neozbiljnim. Ispostavilo se da su po ”pobjedi” nacionalni programi vrlo ozbiljno počeli da se bave intelektualcima da ih proganjaju, vrše pritisak, ucjenjuju, kupuju. Tu je možda i najznačajniji dio odgovora zašto intelektualci ćute. Oni jednostavno postavljaju sebi pitanje šta gube a šta dobivaju? I intelektualci su ljudi koji nisu izdvojeni od socijalnog okruženja, oni su i roditelji i supružnici i u borbi za održanje u socijalnoj grupi kojoj pripadaju, pojedinci jednostavno pokleknu, amortizuju svoj otpor. Mnogi od njih čekaju da budu sudije. Problem je samo u tome što neko ipak mora stvoriti uslove da bi se moglo suditi.

  • Znači li to da je jedinstveno njihov izbor ćutanje ili izbor neke od strana?

Intelektualac bi morao da se opredjeljuje između zla i dobra. On ne bi smio da se opredjeljuje prema pretpostavljenu kvalitetu posebno ne prema instrumentaliziranim nacionalizmima odnosno u krajnjem nacizmima.  Oni moraju da imaju vrlo jasan odnos prema zlu i prema dobru i njihovim konkretnim nosiocima, a to nije Srbin, Hrvat, Bosanac… nosilac je konkretno ime i prezime. I tu mora da se reaguje. Uistinu veliki broj intelektualaca piše i govori da bi se opravdao pred savješću ali očito u ova vremena to nije dovoljno. Ovdje se traži jedan drugi mnogo konkretniji angažman, koji pak ne podrazumjeva pušku u ruci. Ima jedna teza po kojoj je velika hrabrost danas biti dezerter. Ali šta podrazumjeva dezerterstvo, samo napuštanje puške ili i borbe? U ovom momentu borba nesmije da splasne, ali ona podrazumjeva borbu za čast, dostojanstvo i identitet, čovječiji integritet, pa i borbu za golu egzistenciju. Mora da pobjedi dobrota, univerzalnost, čovjek i njegova priroda a ne zlo i nepriroda.

(vijesti.nl)

P.S.
U prilogu je film RTV – Srbije, “Tuđman i Milošević – Dogovoreni rat”.
Ne zato što objašnjava sve, već zato što nudi obilje informacija.