Priča je stara koliko i Mostar kakvim ga znamo, ako već ne koliko i Hercegovina. Gosti dođu prvi put, s novcem, oduševe se cijenama i nemilice naručuju, časte, troše… Jedu se odresci od tune, lignje, dagnje, dopušteno i zabranjeno za konzumaciju. Skontaju da ih ono što će pojesti dođe višestruko jeftinije nego u Njemačkoj, Francuskoj, u Italiji, Americi, Rusiji…
Kolutaju očima od želje da pojedu što više, da napune prednje grbe, da do kuće ne moraju više jesti. Izbor flaširane vode je kao i drugdje, možda i bolji, iako je mostarska „česmara“ kvalitetnija od velike većine tih strpanih u plastične i staklene flaše. Kako god, jede se, pije se, kao kad su Cortez i kompanija otkrili blagodati Latinske Amerike.
__________piše: Veselin Gatalo i Pogled.ba
Idući put kad stranci dođu na isto mjesto, lijep doživljaj prehrambene jeftinoće se ponovi. Kvalitetno kao i prošli put. Možda ovoga puta meso bude zamrznuto pa odmrznuto, ali to je to. Po toj cijeni zamrzivaču se pod kapak ne gleda. Prilog bude, možda iz limenke, ali ni to nije strašno. Ipak je cijena ta za koju kod kuće ne bi mogli pošteno doručkovati. Na tu misao je nadošao i vlasnik objekta. Zašto bi ovdje jeli skoro džabe kad kod kuće moraju masno platiti?
Treći put se događa više toga neobičnog. Porcije su malo manje, ali su zato cijene malkice povišene. Ne puno, tek toliko da se osjeti. Meso je sad malo tvrđe, kao da je govedina a ne teletina. Mahune nisu dobro očišćene, ali ništa strašno. Još uvijek je jeftinije nego kod njih. A onda… Onda konobar donese flaširanu vodu. Svakome onu koju je naručio, naravno. Ništa neobično, osim činjenice da su flaširane vode donesene otvorene, bez čepova, što pothranjuje sumnju da su napunjene puno jeftinijom vodom iz zida, da su flaše pune vode „česmare“. Da, te vode koja je dokazano kvalitetnija (ali ne i skuplja) od flaširane. Tada se čike i tete prestanu oduševljavati i počnu se sašaptavati. Pojedu, popiju, uredno plate, čak i bakšiš ostave.
Idući put… Hm, idućeg puta ne bude. Čike i tete ne vole kad prave budale od njih. Više se ne pojave u rečenom ugostiteljsko-prehrambenom objektu. Kod kuće plate, ali barem znaju da su platili ono što su namjerili platiti. Kod vrloga gazde restorana koji ih je nekada oduševio, više ne dolaze. Upozore i prijatelje da tamo ne idu.
Smilje dosta dobro raste kod nas, kao i sve što se između kamenja posadi i povremeno zalije. Dosta ljudi uspjelo je zaraditi na ulju od smilja, na otkupu i prodaji. Cijena je bila solidna. Smilje je podrazumijevalo određen način branja. Neki su skontali da to može lakše. Pa skladištenje. Neki zaključili i da baš i ne mora tako. Neki su skontali da ulja od smilja bude više ako se pomiješa s jestivim uljem. I, tako to krene i završi kao priča od maločas…
wpDiscuz