Europa više nije centar svijeta, naprotiv, polako ali sigurno, zahvaljujući uostalom i ovoj krizi, ona sve više postaje svjetska provincija.
Peti Subversive Festival, koji se u svojem konferencijskom dijelu bavio ‘Budućnošću Europe’, završit će diskusijom koja će se zapitati oko budućnosti Balkana. U Kinu Europa 19. svibnja će se održati okrugli stol na kojem će govoiti slovenska sociologinja Renata Salecl, spisateljica Dubavka Ugrešić, te publicist Boris Buden, inače nekad i urednik kultnog časopisa Arkzin.
Buden sada živi u Njemačkoj, a razgovor je elektronskim putem, i to između Varšave i Weimara, koje je Buden posjetio prije dolaska u Zagreb.
Boris Buden je doktorirao kulturalne znanosti na Sveučilištu Humboldt u Berlinu. Njegovi eseji i članci s područja filozofije, politike, kritike kulture i umjetnosti objavljivani su u brojnim novinama, magazinima i časopisima u bivšoj Jugoslaviji i svijetu.
Tema ovogodišnjeg Subversive Festivala, na kojem gostujete, jest budućnost Europe. Koliko vam se čini da bi budućnost Europe mogla biti ponavljanje prošlosti, konkretno prve polovice 20. stoljeća? Ima već dosta paralela: ekonomska kriza, rast ekstremne desnice, oslabljeni i dezorijentirani socijaldemokrati… Kao da smo u dvadesetim godinama prošlog stoljeća…
Kako bi bilo lijepo kada bi se povijest ponavljala. Unaprijed bismo znali što će se dogoditi pa ne bi bilo nikakve dileme u donošenju odluka. Ali nije tako, budućnost je neizvjesna i to je ono što je novo u Evropi. Nov je i osjećaj da sve, pa tako i ta stara Europa zajedno sa njenim novim institucionalnim okvirom, Europskom Unijom, stoji na staklenim nogama i da se već koliko sutra može srušiti. Kao u prvoj polovici 20. stoljeća ne znamo što će nam donijeti sutra. U svemu ostalome paralele s prošlošću nema.
Današnji globalni kapitalizam nema svjetskopovijesnog oponenta u liku revolucionarne radničke klase, socijalna država blagostanja kakvu je gradila sodijaldemokracija dvadesetog stoljeća potpuno je demontirana, često zaslugom upravo tih istih sodcijaldemorkata, Europa više nije centar svijeta, naprotiv, polako ali sigurno, zahvaljujući uostalom i ovoj krizi, ona sve više postaje svjetska provincija. Pisa testovi su nedavno pokazali da je u kvaliteti obrazovanja Kina prestigla Evropu. Učenici u Šangaju znaju više nego oni u Finskoj. Najbolji su u svijetu u sve tri kategorije. Njemačka, naprotiv, odgaja mediokritete.
I Poljska ju je prestigla. Razlika je i u pristupu obrazovanju. Cilj obrazovnog sistema u Kini je da čitavu generaciju podigne na viši nivo, a ne da iz nje sortira elitu. Najljepsše nove građevine u Evropi, kako komentira direktor Pisa programa, su shopping mallovi. U Kini su to škole. Eto to je novo, drugačiji, globalni svijet i novi odnosi moći u njemu. A što se fašizma tiče, i on danas ima novo lice. Breivik nije antisemit. Naprotiv, teror izraelske države prema Palestincima mu je uzor. Problem zapravo nije u fašizmu kojeg znamo kao takvog, nego u onome kojeg nismo u stanju prepoznati kao fašizam, koji nam izgleda, recimo, kao demokracija. Taj je najopasniji. Fašizam sutrašnjice neće imati lik fašizma iz prošlosti.
Kako komentirate pojavu da se rezultati izbora danas redovito gledaju i kroz prizmu ‘a kako su burze reagirale’? Pa su tako ‘međunarodna financijska tržišta’ navodno dobro reagirala na Francusku a loše na Grčku.
Takozvani demokratski izbori su pretvoreni u ucjenu. Ako slobodno ne odabereš ono što ti je kao jedini izbor nametnuto, uništit ćeš sve, samu mogućnost biranja, demokraciju, budućnost, itd. Recimo, možeš se slobodno odlučiti za Evropu. Ako se ne odlučiš za Evropu onda si se odlučio, u krajnjoj liniji, za ukidanje slobode izbora, za čije otjelotvorenje se ta Evropa izdaje. Slično je i sa burzama. Imaš slobodu izabrati ono što je burza već izabrala kao ono najbolje za tebe. Izabereš li nešto drugo, slijedi kazna. Burza može uništiti ne samo čovjeka pojedinca nego čitavo društvo. U svojoj neoliberalnoj fazi ona to radi sistematski.
Pritom valja podjsetiti. Nisu ljudi ti koji su svojim, recimo krivim, demokratskim izborom izazvali postojeću krizu nego je ta kriza izazvana upravo burzovnim špekulacijama vlasnika i upravitelja financijskog kapitala. Kada oni pogriješe tu su mase poreznih obveznika, društvo, da ih spasi i ponovo podigne na noge. Naprotiv, ako ljudi u svom demokratskom izboru ‘pogriješe’, odluče se za nešto što burzama ne ogovara, nitko ih neće bailoutati. Reći ćemo da su glupi i neodgovorni, nesposobni donijeti prave odluke, ili kako se to na početku hrvatske privatizacije prije dvadesetak godina reklo, propalice koje će zapiti svoju imovinu, pa je ista, na koncu povjerena financijskom kapitalu i burzama. Kao da je oni neće zapit.
Čini li vam se, gledajući izvana, da se u Hrvatskoj polako bude politička svijest koja izlazi izvan uskih nacionalističkih, pa i konzumerističkih okvira? Ako su mladi naša budućnost, kakva je onda budućnost Hrvatske?
Mladi nisu naša budućnost nego njihova. A ta njihova budućnost ne mora imati više nikakve veze s budućnošću Hrvatske. Upravo u tome je ono novo: politička svijest koja se budi, budi se uprvo zato što je i motivacijski i u smislu svoga realnog dometa napustila okvir Hrvatske. Zato što je napustila Hrvatsku ko ultimativni horizont političkog i moralnog angažmana. Hrvatska je otpočetka bila zamka, ješka na udici na koju su se ulovile mase i koja je već odavno pojedena.
Mladi su se otkvačili s te udice i to je novo. Misle svojom glavom, ne daju se manipulirati, između ostaloga ne daju se manipilirati budućnošću Hrvatske, nametanjem tog identifikacijskog okvira koji upravo kao takav nije ništa drugo nego instrument kontrole. Hrvatska je kavez u koji upadne svatko tko povjeruje da je konačni cilj njegovog političkog djelovanja, ili ako hoćete regulativni princip političkog angažmana, nekakav boljitak nacije projiciran u budućnost.
Prije dvadesetak godina takozvana ljubav prema Hrvatskoj bila je iracionalni metadiskurs političke realnosti. Ako ste htjeli sudjelovati u javnoj diskusiji, morali ste najprije dokazati da volite Hrvatsku. Što je bilo nemoguće jer je mjesto najveće, bezgranične, apsolutne ljubavi prema Hrvatskoj uvijek već bilo okupirano, tako da ste uvijek bili u manjku. Tko je mogao voljeti Hrvatsku više od Tuđmana, HDZ-a, hrvatske Crkve, neoustaških falangi? Sva historijska mizerija Račanovskih postkomunističkih socijaldemokrata sažeta je u njihovom upuštanju u tu mrtvu trku: ‘I mi isto volimo Hrvatsku’ Nitko im nije vjerovao, ne vjeruje im ni danas, samo se danas Hrvatska potrošila, odnosno potrošili su je oni koji su je voljeli više od sebe. Koji su je toliko voljeli da su je od te silne ljubavi progutali, probavili i na koncu posrali. Hrvatska je sada to govno u potrazi za evropskim kišobranom. I tko bi danas mogao biti protiv te Evrope? Samo onaj tko ne voli Hrvatsku. Ja sam još sredinom devedesetih ispljunuo tu ješku. Napisao sam da ne volim Hrvatsku i bok.
Je li u tom kontekstu blokada zagrebačkog Filozofskog fakulteta bila prijelomni trenutak?
Apsolutno. U stvari, bar kako ja to vidim, blokada je simbolički prijelom u kontekstu jednog puno duljeg povijesnog razdoblja koje nadilazi okvire postkomunizma. Za mene je blokada nastavak, ili ako hoćete, puno osvješteniji, zreliji, produktivniji, perspektivniji akt otpora i pobune od protesta studenata na Filozofskom fakultetu početkom osamdesetih u kojem sam i ja sudjelovao.
Zvuči nevjerojatno, a to da zvuči nevjerojatno, dokaz je koliko smo zasljepljeni ideološkim narativom posttotalitarizma, ali razlog studentskog otpora u oba slučaja je isti, naime komodifikacija obrazovanja, ili ako hoćete, neoliberalna transformacija obrazovanja. Činjenica da ona ima svoj kontinuitet s onu stranu razlike između jugoslavenskog samoupravnog socijalizma i hrvatskog demokratskog kapitalizma, po sebi je dovoljan razlog da pogledmo na povijesni razvoj u zadnjih pedesetak godina i više iz sasvim druge perspektive, napokon da posumnjamo u hegemonijalni narativ o konačnoj pobjedi slobodnog tržišta i demokracije nad komunističkim totalitarizmom, narativ s kojim se danas poistovjećuju gotovo sve opcije na realpolitičkoj sceni. Za mene zato ta studentska pobuna ima značenje historijskog prijeloma koji u simboličkom smislu potpuno relativizira događaj takozvanog pada komunizma. Sili nas da radikalno revidiramo noviju povijest i da se počinjemo prepoznavati i subjektivirati izvan njenih ideoloških okvira.
Građani Hrvatske se protekle dvije-tri godine polako vježbaju u tome da demokracija podrazumijeva i izlazak na ulicu. Zbog čega je Hrvatima toliko teško izaći vani i prosvjedovati?
Najprije da podsjetim na to da izlazak naroda na ulicu nije po sebi ništa dobro. Treba se samo sjetiti onih srpskih nacionalističkih masa koje su izašle na ulice krajem osamdesetih u bivšoj Jugoslaviji najavljujući i generirajući nadolazeće krvoproliće. Sjećam se tada nekih disidenata jugoslavenskog komunizma koji su u tome preopoznali demokraciju. Recimo otac današnjeg predsjednika Srbije filozof Ljuba Tadić s kojim sam tada napravio intervju za propali Start. Ne samo da je s oduševljenjem pozdravio tu, kako je već onda bilo jasno vidljivo, fašističku mobilizaciju masa, nego je pokušao one kosmate i bradate četnike prodati kao hipike koji protestiraju u tradiciji šezdesetosmaške studentske pobune.
Danas je, ulica odnosno vaninstitucionalni protest, nešto drugo. Ne samo da nije državno odnosno ideološki dirigiran – pa i hrvatske su mase na ulicama devedesetih izdivljale svoj nacionalizam i rasizam – taj protest adresira sasvim druge probleme, ima da tako kažemo ideološkokritički karakter, razotkriva limite jednog horizonta koji koji je u povijensom i globalnom smislu nametnut kao jedini mogući. Nije dakle riječ o Hrvatima koji izlaze na ulicu da bi Hrvatsku učinili kako se to kaže danas, a better place to live, nego o ljudima koji su potpuno svjesni relativnosti i partikularnosti svoje nacionalne, ili ako hoćete, nacionaldemokratske lokacije u kontekstu globalnog, neoliberalnog kapitalizma. Perspektiva je drugačija, forma a time i kvlaitet politčke subjektivacije je drugačiji, opća, globalna, povijesna prevodivost njihovog protesta je sastavni dio akcije.
Ta ulica na koju danas izlaze je globalna ulica, globalna scena, u svakom trenutku prezentan u čitavom svijetu. I samo oruđe protesta, da ne kažem oružje proptesta, sredstava komunikacije kojima oni danas raspolažu bitno su drugačija od onoga što su nekad bili lokalni mediji koji su još uvijek imali moć kontrole nad vidjlivošću samog protesta. S druge strane ne treba imati iluzije. I u okviru globalnog antikapitalističkog protesta reproduciraju se kulturne razlike, jedni su puno vidjliviji i izgledaju uvijek važnije od drugih. Razlika između centra i periferije i tu se reproducira, ali to je nešto na čemu trba raditi. Konkretno, mnogi na Zapadu mogli bi i trebali bi učiti od hrvatskih studenata, što im je još uvijek daleko, predaleko od pameti.
Njemačka, u kojoj živite, ponovno je postala glavni negativac Europe. Kako komentirate tu situaciju?
Pa ne mislim da je Njemačka negativac. Toj državi relativno dobro ide u kontekstu današnje krize, ali to je pitanje perspektive, ne recimo suverenih, superiornih odluka njemačke politčke elite. U oluji se uvijek negdje stvori nekakva zavjetrina u kojoj izgleda da oluja i nije tako strašna kako se tvrdi. Poljska je danas još bolji primjer relativnog uspjeha usprkos krizi, ima još veći rast od Njemačke, ali naravno, nije u eruozoni. Njemačka je danas provincijalnija no ikad i, upravo zato što joj relativno dobro ide, izlaže se opasnosti da zaboravi na gobalnu transformaciju i međuzavisnost koja je sposobna u svakom trenutku relativiirati svaki lokalni, nacionalni uspjeh. Previše je toga u današnjem svijetu što može odlučiti o sudbini Njemačke, a na što ta ista Njamačka nema nikakav utjecaj. Isto naravno vrijedi i za Hrvartsku u još radikalnijem smislu. Pa nećemo uspoređivati hrvatsku s Njemačkom.
Sudjelovat ćete na diskusiji koja nosi naziv ‘Budućnost Balkana’. Može li ta budućnost biti drukčija od budućnosti Europe, odnosno zašto je i dalje Balkan strano tkivo u svemu tome, ili se bar tako čini? I kako vam se u tom kontekstu čine izborni rezultati u Srbiji?
Balkan je bio jedan od tranzicijskih identitetskih koncepata, kao na primjer Srednja Evropa, koji je u velikoj mjeri potrošio svoje značenje. Bolje rečeno, Balkan je bio važan ovjde u Hrvatskoj, u bivšoj Jugoslaviji kao esencijalistička kulturne diferencija koja je u negativnom smislu legitimirala recimo čitav hrvatski nacionalni projekt: ‘Mi nismo primitivni Balkan, mi smo civilizirana Evropa’ u smislu dakle jedne rasističke identifikacije. Tamo u Evropi tu je ulogu odigrao recimo pojam ‘Istoka’ u sličnom smislu razlike, i jednako nejasan kao i Balkan, dakle u smislu dobro poznate razlike: West and the rest. To je uglavnom potrošeno, bez obira koliko Balkan odnosno Istok i dalje formatiraju aktualne kulturne i političke identifikacije.
Danas je sazrijelo vrijeme da se prostor, politički, povijesni, kulturni, prostor protesta, prostor otpora, prostor borbe remapira na temelju drugih kriterija, drugih veoma konkretnih iskustava, problema, zajedničkih ciljeva itd. Jedan primjer: jugoslavneska kulturna industrija, recimo filmska industrija, industrij pop kulture, funkcionirala je ne samo s onu stranu unutarjugosalvenske ralzike izmeđ Balkana i Evrope, nego i s onu stranu razlike između socijalizma i kapitalizma. Ona je sličnija načinu na koji danas na takovanom razvijenom zapadu funkcionira kultrna industrija, također u smislu financiranja na primjer, odnosno u smislu fleksibilizacije radne snage. Pa jugoslavenska filmska industrija funkcionirala je na temelju rada takovanih slobodnjaka po ugovoru, dakle s onu stranu stalne zaposlenosti. Ja sam bio slobodnjak na intelektualnom, medijskom i kulturnom tržištu bivše Jugoslavije od 1986 i ostao to do danas u Njemačkoj. Na taj način se može redefinirati prostor iskustva bitno drugačiji od kulturne razlike između Balkana i Evrope, istoka i Zapada.
A što se tiče Srbije, tu možemo uvesti pojam iskustva novog fašizma pri čemu stanje u Srbiji, upravo kad je riječ o aktualnom fašizmu, može biti shvaćeno kao avangardno u evropskim razmjerime. Nisu li srpski fašisti pioniri europskog rasizma prema islamu, ponos i uzor Breivika i sličnih. Dakle, sve je relativnije nego što izgleda, a petrificirana binarna diferencija između zaostalog Balkana i napredne Evrope je prašina u oči koja služi zamagljivanju pravog stanja.