U grad koji pamti Andrićeve tišine i gdje još odjekuje vlažna zvučnost njegovih rečenica, stiže Đurđica Čilić – književnica, prevoditeljica, polonistica i žena kojoj riječi ne služe da bi nešto rekla, nego da bi nešto spasila. Nešto nevidljivo, što bi inače nepovratno nestalo. Serijal “Šta čitam, šta pišem”, koji već godinama pokušava održati dijalog između knjige i svijeta, između čitatelja i vremena, ugošćuje ovu autoricu u četvrtak, 12. lipnja, u Rodnoj kući nobelovca Ive Andrića.
U Travnik, gdje se zrak uspinje poput rečenica koje nikad ne završe onako kako su počele, dolazi žena koja zna kako izgledaju poljske zime i bosanske šutnje, i zna da su često iste. Đurđica Čilić rođena je u Livnu, odrasla u Vitezu – dva toponima koja, iako su u istom jezičnom registru, pripadaju različitim mitologijama. Jedan je mjesto uz granicu, gdje bura ima zadnju riječ. Drugi je gradić gdje se život odvijao između trgovine, škole i crkve, sve dok nije došla povijest i pretvorila svakodnevicu u prijelazno vrijeme.
Danas je profesorica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje predaje poljski jezik i književnost, jezik zemlje u kojoj je tuga često obučena u baršun i gdje su pjesnici više filozofi nego što su pjesnici. U tom jeziku, kao i u njenim prevodima, odzvanja iskustvo srednjoeuropske melankolije, gdje nikad nije jasno tko je poražen, a tko je samo umoran.
Njezino djelo Fafarikul nije knjiga nego amanet. Prtljaga sjećanja, čežnji, izgubljenih i pronađenih riječi. A Novi kraj – kako god ga čitali – nije kraj nego početak. Početak prihvaćanja da kraj postoji, i da je katkad potrebno proći kroz njega da bismo shvatili što znači trajati. U njezinim tekstovima nema ni trunke efekta, a opet sve djeluje efektno. Nema ni buke, ali tišina koju ostavlja glasnija je od govora.
U Travniku, tom mjestu gdje je rođen pisac koji je znao da je pripadnost najteži oblik usamljenosti, Đurđica dolazi kao netko tko više ne traži mjesto pod suncem nego sjenu pod riječima. Da kaže nešto o onome što čita i što piše. A to je, u današnje vrijeme, čin gotovo revolucionaran.
Jer danas više nitko ne čita da bi čitao, niti piše da bi pisao. Čita se da bi se kliknulo, a piše da bi se zaboravilo. U tom kontekstu, serijal “Šta čitam, šta pišem” i dolazak Đurđice Čilić podsjećaju nas da književnost nije stvar žanra, ni tržišta, ni prestiža – nego traganja. Traganja za onim što još nije izgubljeno. Za tonom koji još nije zaražen cinizmom. Za rečenicom koja još ima smisla i kad se pročita naglas, pred drugima.
A gdje to reći ako ne u Andrićevoj kući? U kući koja nije samo rodna, nego sudbinska. U kući gdje se možda, među prašnjavim policama, još uvijek skriva prva rečenica romana kojeg nitko nikada neće napisati.
I da, nimalo nevažno, naša Đurđica je kćerka velikog Zvonimira Čilića.
/POSKOK/
wpDiscuz
