Tamo gdje se zakoni pišu perom šahida, a presude čekićem vjere, tamo gdje je nekim našim sugrađanima uzor življenja, Iran je izvršio smrtnu kaznu nad devet muškaraca. Bili su, kažu, vojnici Islamske države. Bili su, kažu, spremni ubiti u ime lažnog boga. Sada su, kažu, ubijeni u ime pravog.
Nije to samo još jedno pogubljenje u nizu — to je teokratski performans, ritual očišćenja pred kamerama. Oprostite, pred kamerama koje ne postoje. Jer Mizan Online nije televizija, to je kazneni bilten. Tamo ne vidite suze majki, samo granate i citate generala.
U zoru, negdje među planinama i sjenama, devetorica su osuđena da umru jer su “vodili rat protiv Boga”. To u Iranu nije metafora. To je članak zakona. Člankom je, naime, propisano da je Bog ranjiv, da ga se može izazvati. I da mu pravda dolazi u obliku vješala.
Sud je, kaže izvješće, bio pošten. Advokati su bili prisutni. Priznanja su uzeta. I svjedoci su rekli što su trebali. Možda i više.
Iran ne igra ratne igrice. On igra vječnost. U toj vječnosti, ISIL je protivnik, ali i prilika – da režim pokaže svoje moralne mišiće. Jer ništa tako ne jača domaću publiku kao vješanje devet lica sa zatvorenim očima.
Nije ovo vijest o pogubljenju. Ovo je vijest o državi koja nikad ne spava, jer zna da su njeni neprijatelji posvuda – ili da barem trebaju biti.
I dok se devetorica gase iz “odlučnosti da se bori protiv terorizma”, država ostaje neokaljana. U svom vlastitom ratu protiv Boga.