KAKO JE NEKOĆ GLADNA ZEMLJA POSTALA KELTSKI TIGAR? Radeći sve suprotno od Hrvatske! (1. dio) Nakon što je izborila neovisnost 1922., imala je tek tri milijuna stanovnika. Potom su ljudi polako počeli iseljavati, da bi pedesetih, tridesetak godina nakon neovisnosti, iseljavanje preraslo u stampedo. 400.000 stanovnika Irske, čak 15% cjelokupne populacije države, je iselilo u jednom jedinom desetljeću!!!
Irska je nakon stoljeća i stoljeća pod vlašću većeg i agresivnijeg susjeda koji je katolicima zabranjivao školovanje, pokretanje privatnog posla, rad u državnoj službi, naslijeđivanje zemlje koja je morala pripasti najbližem protestantskom rođaku ili engleskoj kruni ako ga nije bilo, izborila slobodu – ali napretka nije bilo. Naprotiv, stvari su bile gore nego u Hrvatskoj, Irska je nakon neovisnosti dramatično nazadovala.
Nije moglo biti jasnije potvrde promašenosti ekonomskih politika kakve je Irska vodila prva tri desetljeća od samostalnosti, ali i aspiracija i očekivanja nacije, mentaliteta koji je takvu vlast i proizveo. Mentaliteta zasnovanog na idejama samodovoljnosti, ekonomskog nacionalizma i oslanjanja na domaći proizvod i domaći kapital, mentaliteta koji je koketirao sa socijalističkim i ljevičarskim idejama u ekonomskoj sferi – donosi M. Holjevac u dnevno.hr.
U doba moje mladosti Irska je bila jedna od najsiromašnijih država Europe, poznata izvan svojih granica uglavnom po terorizmu i alkoholičarima, i masovnom iseljavanju. Irci su obično bili predmet podsmjeha i viceva – pijani, neobrazovani, i uvijek spremni na tučnjavu. Usto katolici, što je Englezima uvijek bilo nešto poput niže rase. Današnji Irci su – po onom što sam vidio u Dublinu – i dalje pijani, i uvijek spremni na tučnjavu te često bez ponekog zuba, ali image zemlje se dramatično promijenio.
Unutar samo jedne generacije, Irska je od jedne od najsiromašnijih zemalja EU te predmeta sprdnje i sažaljenja postala – treća s najvećim neto primanjima, iza minijaturnog Luxemburga i Danske! Prosječna neto mjesečna plaća je danas u Irskoj preko 2.500 eura – veća nego u Švedskoj. A dok su u zadnje tri godine plaće u Švedskoj u prosjeku pale za 225 eura, ne pitajte zašto jer je odgovor politički nekorektan, fake news, rasistički i kao takav po novim pravilima o govoru mržnje koji važe na društvenim mrežama od ove Nove godine u Njemačkoj strogo kažnjiv, u Irskoj su porasle za preko 300 eura.
Kao plod dugogodišnje upornosti masovno iseljavanje, bijedan standard, i ekonomska stagnacija su danas prošlost. Ne Hrvatske, nego Irske. Irska danas ima drugi najveći BDP po stanovniku u EU nakon Luxemburga, koji ionako postoji samo za pranje novca. Za trećinu je veći od prosjeka EU, i što je najvažnije – i dalje nezadrživo raste. Jedano od najvećih uspjeha irske ekonomije je bilo stvaranje novih poslova. Irsko gospodarsko čudo započelo je osamdesetih prihvaćanjem Reaganove i Thatcheričine ultraliberalne i konzervativno kapitalističke ekonomske paradigme i odbacivanjem socijalističkih i izolacionističkih ideja. Irska se posve otvorila za strani kapital, država se povukla iz upravljanja bilo čime, privatizirano je sve što se moglo privatizirati (osim vojske, policije i sudova) i od 1990. do 2005. zaposlenost je skočila s 1.1 milijuna zaposlenih na gotovo 2 milijuna!
Dunluce Castle
To je jednom zauvijek riješilo problem iseljavanja, koji Irsku muči od 19. stoljeća i velike gladi 1845 – 1849, kad je četvrtina stanovništva umrla od gladi ili morala iseliti. Stanovništvo se povećalo, zahvaljujući useljavanju iz ostatka svijeta i EU, za 15% samo u deset godina od 1996. do 2005.! Upravo onoliko koliko je palo pedesetih! A zaposlenost je samo u jedoj godini, 2005., povećana za 5%! Irska je danas zemlja mogućnosti, nezaposlenost je 4,4%, što je polovica europskog prosjeka i jedno četvrtina hrvatske stvarne nezaposlenosti.
Budžet je izbalansiran, deficita nema, država na potrebite troši koliko ima, ne koliko oni, mediji i javnost misle da im treba. 2003., strana ulaganja su dosegla nevjerojatnih 17% BDP-a. Irska štiti strana ulaganja – i ne miješa se u upravljanje kompanijama na svom tlu, za razliku od Hrvatske koja uporno iz nekog razloga ne želi stranom partneru prepustiti upravljanje INA-om na komercijalnim osnovama, niti ima Ramljaka koji može stranim ulagačima u domaću tvrtku oteti milijardu eura potezom pera. Zato ulagači izbjegavaju mafijaške zemlje poput Hrvatske, gdje su dočekani kao “pljačkaši i izrabljivači” uz kuknjavu “sve smo prodali strancima”, i idu za Irsku koja se ponosi time da su sve najveće kompanije i poslodavci stranci, uglavnom Amerikanci. Gotovo sve kompanije s najviše zaposlenih u Irskoj su američke, pretežno informatičke kompanije poput Microsofta.
Kod nas, od deset najvećih kompanija po broju zaposlenih devet je – javnih ili državnih. Privatna je samo Adris grupa, a do nedavno je bio i Agrokor, ali više nije. Treba li spomenuti da sve te javne kompanije, poput HAC-a i Hrvatskih šuma, godišnje rade milijarde gubitaka koje onda privatne tvrtke i građani pokrivaju iz poreza, ili, poput plinare, zapošljavaju deset puta više ljudi nego što je 
potrebno koristeći monopolistički položaj, zbog čega plaćamo preskupe komunalije? Da ne govorim da zapošljavaju potkapacitiran kadar koji preskupo plaćaju, dok sposobni iz takve atmosfere u kojoj nesposobni prosperiraju proporcionalno svojoj nesposobnosti bježe glavom bez obzira. O legendarnim gubicima državnog zdravstva da se ne govori, dok je pak neke naše liječnike u Irskoj začudilo kad su otkrili da tamo Crkva vodi glavnu riječ u bolnicama koje su uglavnom u vlasništvu iste, ili dobrotvornih organizacija, nerijetko privatne, kao i zdravstveno osiguranje.
Irska je uspjela kombinacijom pragmatizma i razumnih politika. U središtu tih politika je bila vjera u otvorenost ekonomije prema svjestskim tržištima, niski porezi za korporacije i bogate, i ulaganja u obrazovanje – i to ne samo državna ulaganja, ulaganja u kadrove koji će onda priči “znanje nije roba” dodati “ali je kapital” i odnijeti ga negdje drugdje, recimo baš u Irsku, financirajući tako američke koproracije novcem hrvatskih poreznih obveznika, već potičući osobna ulaganja u obrazovanje. Ne, studij u Irskoj nije baš posve besplatan – na državnim sveučilištima ćete platiti, doduše, tek sitinih 3.000 eura po godini, ali ta participacija je bitna i na njoj sveučilišta inzistiraju. No to važi samo za dodiplomski studij: sve preko toga se plaća u punom iznosu, iako postoje mogućnosti da vam država participira u troškovima. Ali ne u prevelikom iznosu.
Irska transformacija iz neuspješne u uspješnu državu je bio nacionalni projekt u kom su sudjelovali svi – pojedinci, poslodavci, korporacije, stranke, vlade, institucije. Program je bio temeljen na konsenzusu. Irci su odlučili da će njihova djeca imati izbor koji oni nisu imali, i da neće morati napuštati domovinu iz ekonomskih razloga. Nije bilo zluradih idiota koji su komentirali kako ovo sve treba propasti i kako je najbolje da svi isele van, kako je njihova država smeće i kako je svugdje drugdje bolje, ne. Irci nisu takvi, oni su patrioti, njima Irska nešto znači, da im ništa ne znači, kao što Hrvatska brojnim Hrvatima ništa ne znači i još se time hvale kad odu van, nikad ne bi uspjeli, uvijek bi ostali za cijeli svijet predmet poruge, pijani “Paddyji”.
Bilo je, da, povremenih lutanja i zastranjivanja i u irskoj politici, no kroz brojne teške godine dospjeli su gdje su sad, na vrh. Kako?
Ekonomski nacionalizam
Kao i za Hrvate, i za Irce, generaciju koja je sudjelovala u ostvarenju neovisnosti, ideal je bio da Irska treba biti ekonomski samodovoljna. Da joj ne trebaju pohlepni kapitalisti i velike svjetske korporacije, već da se ekonomija treba zasnivati na malim i srednjim poduzećima, obiteljskom biznisu, malim i srednjim poljoprivrednim gospodarstvima. Da treba proizvoditi sama što više toga, a uvoziti samo ono što sama nikako ne može proizvesti. Izvoz je slijedom toga bio malen, i uglavnom na englesko tržište. I to poljoprivrednih proizvoda s malih farmi.
No Irska je sa svoja svega tri milijuna stanovnika bila premalo tržište za bilo koji industrijski proizvod koji bi se radio samo za nju! Ili za bilo što drugo gdje važi ekonomija razmjera. Visoke uvozne carine i politika zamjene uvozne robe domaćom samo su dodatno rušile standard Iraca. Neizbježno, takve politike, kakve kod nas i dalje brojni političari zagovaraju a birači priželjkuju, su propale, i to neslavno. Dovele su do kolapsa ekonomije i masovnog bijega iz zemlje opisanog na početku teksta. Politika “Nećemo sve prodati strancima”, “Mi ćemo upravljati svojim tvornicama”, došla je na naplatu u najgorem mogućem obliku.
Do početka šezdesetih su irski političari suočeni s brzim pražnjenjem države od stanovnika došli do zaključka da je ekonomski nacionalizam i izolacionizam neodrživ. Dok su druge europske ekonomije cvjetale u poslijretnom svijetu obnove i obilja, Irska je gladovala. Došlo je do radikalne promjene: ekonomski protekcionizam je posve odbačen, zemlja je posve otvorena za strane radnike, strani kapital, strane korporacije.
Ta politika je definirana u službenom dokumentu iz 1958. nazvanom “Ekonomski razvoj”, koji zagovara strana ulaganja, slobodno tržište, produktivna i profitabilna a ne tek socijalna ulaganja, dakle ona ulaganja koja će donijeti ulagaču dobit, a ne koja će zaposliti ljude. Ponuđene su porezne olakšice za izvoznike, do razine povrata cijelog poreza. Ukinuta su sva ograničenja za strano vlasništvo nad bilo čime u Irskoj.
Do sredine šezdestih Irska je unilateralno ukinula sve uvozne tarife i carine i krenula pregovarati o slobodnoj trgovini s Ujedinjenim kraljevstvom. Ugovor je zaključen 1965. 1961. Irska je krenula pregovarati o članstvu s pretečom EU, tada EEZ, koja je tada imala tek 6 država članica. Ujedinjeno kraljevstvo se tada nije moglo pridružiti Uniji zbog – francuskog veta, a nedavno je i izašlo iz EU. Ujedinjeno kraljevstvo, Danska i Irska su zajedno postali članice EU 1973. – kad su od tog članstva svakako imali puno više koristi nego mi koji smo se pridružili 40 godina kasnije, a i nismo iskoristili prednosti članstva kao Irci.
To je bila ogromna promjena od politike generacije koja je izborila dugo željenu neovisnost, iako je Sean Lemass, lider koji je poveo Irsku u te radikalne promjene, zapravo bio dio te generacije i rata za neovisnost od Engleza. A odnos Engleza prema Ircima kroz povijest nije bio bolji od odnosa Srba prema Albancima i Hrvatima u Jugoslaviji – u stvari, uglavnom je bio gori. Tu je bio i Ken Whitaker, mladi i sposobni ministar financija koji je na tom mjestu bio od 1956. do čak 1969.
(nastavit će se)
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
wpDiscuz