Nino Raspudić: Stop klerikalizaciji Božića!

Čestitku predsjednika zagrebačke Gradske skupštine, priloženu uz ovaj tekst, proslijedio mi je zgroženi prijatelj, uz molbu da se u novom Espressu osvrnem na fenomen novog sekularnog čestitarstva.

Način na koji čestitamo ili ne čestitamo Božić puno govori o čestitaru, ali i o dominantnom duhu vremena pa fenomen zavrjeđuje detaljniji osvrt. Koje i kakve načine (ne)čestitanja Božića nalazimo u današnjoj Hrvatskoj?
 “Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo” tradicionalna je, jasna i precizna kršćanska čestitka. Poslat će ti je sms-om i naročito pažljiv prijatelj pravoslavac, musliman ili ateist, u želji da ti ga čestita kao najrođeniji, na isti način kao što pravoslavcu možeš reći “Sretan Božić”, ali je prisnije “Mir Božji, Hristos se rodi” ili muslimanu “Sretan Bajram”, ali i bolje “Bajram šerif mubarek olsun”.

___________piše: Nino Raspudić I Večernji.hr

Što je čestitka i zašto čestitamo jedni drugima? To je, prije svega, ritualni, verbalni iskaz poštovanja, izražavanje želje da, ako naša volja, želja i dobra misao može pridonijeti da još svečanije i radosnije doživiš za tebe važan dan, tako i bude. 
Kad kažemo nekome “Sretan ti rođendan” na dan kad se Zemlja na svojoj putanji oko Sunca našla u istoj točki na kojoj je bila kad su mu prerezali pupčanu vrpcu, mi time implicitno iskazujemo: znam da ti je rođendan, dajem ti do znanja da to nisam zaboravio i da imaš moju naklonost, tj. da mi je drago što si se rodio i što si tu. Što mi je poželio onaj koji, kao predsjednik zagrebačke Skupštine, napiše “Obilje sreće, uspjeha i zdravlja želim Vam u novoj godini. Sretni blagdani!” uz sliku nekakvog lustera?

Poslati u prosincu čestitku na kojoj piše “Sretni blagdani” znači iskazati kako se sramiš Božića i imena Isusova, te da podrazumijevaš kako ih se i adresat iz nekog razloga srami, jer bi valjda prema nekom nepoznatom subjektu bilo politički nekorektno ako bi se spomenuo Božić, pa stoga čestitaš neke neodređene “blagdane”, kao spoj zimskog solsticija i mehaničkog, arbitrarnog prevrtanja kalendara. Ako takvi čestitari podrazumijevaju da deset posto građana Hrvatske koji se na popisu nisu izjasnili kao kršćani može imati nešto protiv javnog čestitanja Božića golemoj većini koja ga slavi, dobrim dijelom sigurno griješe, jer je, primjerice, i muslimanima drago što se Isus kojeg zovu Isa rodio i časte ga kao proroka, iako ne više od toga, a i brojni deklarirani agnostici i ateisti tradicijski i kulturološki drže do obilježavanja Božića.

Čovjek nije mehaničko biće koje živi u praznom, bezličnom vremenu. Neki dani u tjednu su posebni, poput nedjelje, nekada se držalo i do posebnih trenutaka u danu (Angelus), o određenim danima u godini ili važnim pragovima u ljudskom životu da i ne govorimo. Čak su i totalitarni režimi, koji su iz javnosti protjerali vjerske tradicije, vrlo brzo počeli uvoditi njihove surogate. U komunizmu je tako primanje u pionire odgovaralo sakramentu pričesti, krizmu je zamijenilo primitak u savez socijalističke omladine, a ulazak u Partiju za posvećene je odgovarao sakramentu svećeničkog reda. Prvi maj je na proljeće kompenzirao Uskrs, a javno uklonjeni Božić zamijenjen je potenciranjem Nove Godine. 
U Sovjetskom Savezu je Svetog Nikolu zamijenio sekularni Djed Mraz (rus. Ded Moroz), koji se proširio i na ostatak komunističkog bloka.

Nakon demokratskih promjena Djed Mraz je prekucan u Djeda Božićnjaka, neku vrstu tranzicijskog križanca Djeda Moroza i Svetog Nikole. Negdje u to vrijeme ustalilo se, barem mom jezičnom i božićnom osjećaju, neprirodno i arhaično “Čestit Božić” umjesto “Sretan Božić”, koje valjda, u vrijeme novog dokazivanja za mnoge novopečene čestitare nije bilo dovoljno hrvatsko i tradicionalno, iako smo uz besprijekorni starinski “Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo”, čestitali “Sretan Božić” otkako znam za sebe. Nitko ne kaže “Čestit Uskrs” ili “Čestit ti rođendan” ali, eto, iz nekog razloga uz Božić im to ide. Božić se slavi kao blagdan s jasnom referencom na rođenje Isusa iz Nazareta, kojeg kršćani smatraju Božjim Sinom i spasiteljem svijeta. Uz taj najradosniji kršćanski blagdan, (teolozi poučavaju da je najvažniji Uskrs, kao definitivna potvrda Isusove božanske pobjede) u kasnijim razdobljima i kontekstima kalemile su se različite, i stare poganske, i nove izvorne kršćanske, tradicije.

Sveti Franjo Asiški napravio je prve jaslice u 13. stoljeću, a poslije se taj lijepi običaj proširio cijelim kršćanskim svijetom. Nema jaslica bez Božića ali bilo je stoljećima i može i danas biti Božića bez jaslica, iako je s njima ljepše. Običaj kićenja bora, kako poučavaju etnolozi, prilično je nov, dolazi iz protestantskih berlinskih aristokratskih krugova, odakle je prenijet na habsburški dvor, a od 19. stoljeća širi se i kod nas, najprije u Zagrebu i sjevernoj Hrvatskoj, a kasnije i u ostatku zemlje. Do tada je dominirao, vjerojatno izvorno poganski, običaj unošenja badnjaka.

Zadnjih desetljeća zahvaljujući masovnim medijima, globalizaciji, marketinškom dizajnu poput Coca-Colinog, i na koncu pop-produkciji, okružje Božića čine nam i Mariah Carey i film Sam u kući, a zahvaljujući uspjehu Adventa u Zagrebu odnedavno i germ-knedli. Cijelo to para-božićno okružje blagdanu, ako ga se ispravno shvaća, ništa ne oduzima, niti mu, osim ljepše atmosfere, išta dubinski dodaje.

Problem nastaje kada se sve to sporedno ukrašavanje i događanje, što se oko spomena na sveto porođenje Isusovo kroz stoljeća sjatilo, uklopilo i okružilo ga, promovira kao samostalan označitelj, prikrivajući vezu s iskonom iz kojeg dolazi svijetlo posebne milosti i topline, bez kojeg bi bilo kakvo komercijalno prosinačko kićenje ostalo mračno i hladno. Ispražnjen od svog izvornog kršćanskog sadržaja blagdan je sve više postajao praznik, prazna tradicijska i komercijalna ljuštura, simulakrum Božića. Jean Baudrillard pišući o društvu simulakruma u kojem slika ili simulacija postaje stvarnija od stvarnosti, ističe kako u prvoj fazi slika reflektira osnovnu stvarnost, u drugoj je maskira i izopačuje, u trećoj fazi slika maskira odsustvo osnovne stvarnosti i konačno, u četvrtoj fazi ona više nema veze s bilo kakvom stvarnošću već postaje njen puki simulakrum.

To se danas događa s “blagdanima” u komercijalnim centrima i čestitkama ćatolika u kojima više nema ni Isusa ni Božića. Uvreda mi je kad mi netko čestita “blagdane”. Ili mi čestitaj Božić ili mi ga uopće nemoj čestitati. Muslimanu ću za Bajram čestitati Bajram, a ne “blagdane”, Židovu Hanuku, a ne “blagdane”. Da živim kao nemusliman u zemlji u kojoj se 90% mojih sugrađana na popisu izjašnjava kao muslimani, i da im predsjednik gradske skupštine čestita Bajram, zašto bi me to vrijeđalo? Zašto bi se osjećao lagodnije da im piše “sretni blagdani”, kao da je za nekoga sramno ili uvredljivo to što svečano obilježavaju za svoju vjeru važan dan? Otkud ti kompleksi? 
Reakcija na nove ćatoličke čestitarske običaje već je krenula.

Od šaljivih parola poput: “Stop klerikalizaciji Božića!” do karikaturalnih čestitki koje samo razrađuju već po sebi karikaturalnu čestitku “sretni Blagdani” pa tako jedna od njih kaže: “Iskreno Vas molim da bez ikakvih obveza, impliciranih ili implicitnih, prihvatite moje najljepše želje povodom predstojećeg ekološki savjesnog, društveno odgovornog, rodno neutralnog te, s aspekta ovisnosti, prevencijski poticajnog obilježavanja blagdana zimskog solsticija, koji ćete proslaviti u skladu s tradicijama religijskog usmjerenja po Vašem slobodnom izboru, tj. tradicijama za koje procijenite da najviše odgovaraju Vašim osobnim opredjeljenjima, a koje nadasve poštuju sekularna uvjerenja drugih članova društva, kao i njihov mogući izbor da uopće ne prakticiraju bilo koji oblik religijskih tradicija ili sekularnih praksi srodnog oblika.” Jer, kako je krenulo, uskoro bi u ćatoličkoj Hrvatskoj naš proslavljeni alpinist Stipe Božić mogao postati Stipe Blagdan, a svaki Kristijan dekretom postati Sekula ili dobiti neko još sekularnije ime.