KAKO VELIČATI RATNE ZLOČINCE? Totalitarne intencije SDA prema svim Hrvatima

Na Interliberu 2005. u Zagrebu imao sam priliku upoznati Jadranka Prlića. Tada sam radio na štandu Izdavačke kuće Šahinpašić, kada je prišao Jadranko Prlić.

Razgleda knjige, pita ima li kakvih novih naslova. Iznosim nekoliko i preporučujem. Kada sam vidio što ga zanima (a to je bilo valjda sve osim kuharica i najnovijih najava otkrića Semira Osmanagića) preporučim mu nekoliko zaturenih knjiga. Kaže Prlić tada meni:

„Kupit ću sve knjige koje nemam“.

I tako on nabere nekih 15 – 20 knjiga od naših oko 400 naslova.

Dok sam naplatio najboljoj mušteriji do tad, pojavio se od nekud i gazda Tajib Šahinpašić. Širi ruke stari Tajib, brčići se osmjehuju: „Gdje si dobri prijatelju…“.

Ispričali se njih dvojica i Jadranko ode sa svojom hrpicom knjiga.

U tih par minuta Prlić je na mene ostavio pozitivan utisak intelektualca i načitanog čovjeka.

Zašto ovo pišem danas?

Zato što bih već sutra zbog ovih rečenica mogao zaglaviti između šest mjeseci i pet godina u Zenici na robiji.

Veličanje zločinaca

Na osnovu svog kratkog iskustva rada preko studentske službe 2005. godine, trinaest godina poslije mogao bih biti osuđen krivim za „veličanje ratnog zločinca“.

To je naime suština prijedloga zakona kojeg je SDA stavila u parlamentarnu proceduru. Ako se ovaj idiotski prijedlog zakona kojim slučajem usvoji, onda bih za veličanje Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Tihomira Blaškića ili Ivice Rajića, morao skoknuti do Dobrinje pet. Prođem trolejbusno okretište, prošetam nekih 20 metara do Republike Srpske, tamo izveličam koga imam, i natrag kući. Jer u Federaciji bi to bio zločin.

Svojim prijedlogom zakona o zabrani veličanja pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca SDA čini naizgled opravdan, ali u biti vrlo opasan korak prema totalirtarnom društvu.

Jer, što uopće znači veličanje ratnih zločinaca!? Jesam li veličao zločinca Jadranka Prlića što je na mene ostavio dojam inteligentnog, obrazovanog, dobronamjernog i umjerenog čovjeka? Hoće li sutra dijete nekog od osuđenih završiti u zatvoru kada kaže da im je otac bio dobar čovjek!? Hoće li Abdulah Sidran u zatvor kad kaže da je Praljak dobar čovjek?

Predloženi zakon ustvari je i protuustavan. Osim što zadire u bitne sfere slobode govora, on zadire i u pravosudno zakonodavstvo. Svi međunarodni sudovi, pa tako i ovi bosanskohercegovački predviđaju institut revizije suđenja ukoliko dođe do nekih značajnih dokaza koji u postupku nisu bili poznati.

Tako recimo, ako dođemo do nekog dokaza koji može srušiti presudu prema osuđenicima i objavimo ga, prema prijedlogu SDA – trebamo dobiti između šest mjeseci i pet godina zatvora! Čak i ako bi taj dokaz poništio neku presudu, mi bismo i dalje ležali u zatvoru.

Naravno, cilj SDA i ostalih bošnjačkih stranaka nije urušavanje pravosudnog sistema, koji je ionako u njihovim rukama. Njihov cilj je onemogućiti bilo kakvu raspravu oko toga jesu li najviši politički i vojni dužnosnici Herceg Bosne i Republike Srpske – zločinci.

Cilj je zakonskim mehanizmima nametnuti uvjerenje među Hrvatima da su hrvatski politički i vojni lideri zločinci. U tu svrhu se nameće i floskula kako se o „presudama ne raspravlja“.

Zašto se ne bi raspravljalo?

Slobodan Praljak po pravomoćnoj presudi nije činio zločine, nije naredio zločine niti je ohrabrivao činjenje zločina. A ipak je proglašen krivim. Zar to nije stvar za ozbiljnu akademsku raspravu!?

Naravno da jeste. I naravno da takve rasprave slijede u budućnosti.

Upravo kako bi se takve rasprave onemogućile, bošnjačka elita ih želi zakonski zabraniti.

Nepravda

Hrvatski narod s pravom osjeća veliku nepravdu radom pravosuđa, kako domaćeg tako i međunarodnog. Za sve zločine nad hrvatskim civilima središnje Bosne i sjeverene Hercegovine Haag je dosudio 8,5 godina zatvora. Za zločine Hrvata nad Bošnjacima dosuđeno je preko 270 godina zatvora. A radi se o relativno istom opsegu zločina i broju žrtava na obje strane.

Uz pravosuđe koje je čvrsto u rukama bošnjačke politike, nema razloga sumnjati da bi se rastegnuta definicija „zabrane veličanja zločinaca“ vrlo brzo proširila i na zabranu rasprave o nesrazmjeru kazni za zločine Armije BiH.

Jer zabrana govora o bilo čemu samo je prvi korak u druge zabrane govora. Otvoreno društvo raspravlja o svemu, pa i najosjetljivijim temama.

Moguća situacija

Tako do dolazimo do hipotetske situacije gdje se jedan dan sretnem sa svojim sugrađaninom Ivicom Rajićem. Ivica je među vojnicima HVO ali i stanovništvom opkoljene lepeničke doline ostao u kolektivnoj memoriji zaslužan za opstanak enklave.

Dogovorimo se tako Ivica i ja za jedan intervju u kojeg nam otkrije detalje vojnog trijumfa nad desetorostruko brojnijom Armijom BiH.

Koji mjesec poslije, Ivica Rajić me posjećuje u zatvoru na izdržavanju desetogodišnje kazne zbog veličanja Ivice Rajića i Jadranka Prlića.

Tvrtko Milović  l Dnevnik.ba