Jer, uz dužno poštovanje njemačkih i talijanskih nacional(ističkih) mitova, ni Njemačku ni Italiju nisu ujedinile same po sebi – a ponajmanje “voljom svoga naroda” – nego velika sila koja je u svoje sastave okupila niz feudalnih kneževina. veliki projekt nacionalne države; dok je budućim Jugoslavenima, s druge strane, naprosto nedostajala takva vrsta moći u našem kraju.
Njemačka se nije ujedinila, da ponovimo poznatu Bismarckovu izreku, “govorima i odlukama većine – nego željezom i krvlju” Pruske; i da je ujedinjeno Njemačko Carstvo koje je proizašlo iz ratova 1860-ih zapravo bilo proširena Pruska, u kojoj je pruski kralj unaprijedio svoju titulu u onu svenjemačkog kajzera , bilo je jasno svima tada. Isto tako i s Italijom; iako Kraljevina Pijemont-Sardinija nije bila baš europska sila poput Pruske, pametno je iskoristila francusku potporu u svojim sukobima protiv Austrije, kako bi nadvladala suparničke talijanske kneževine i na kraju osvojila cijeli poluotok. I opet, jedva da treba isticati čiji su kralj, čije vojske i čije vladine institucije dominirale ovom novom talijanskom državom.
U slučaju nas jadnih jugoslavenskih gadova, jedina velika sila koja nas je realno mogla ujediniti bila je habsburška Austrija, odakle je zapravo došao velik dio tih ranih jugoslavenskih ideja (uključujući zajednički književni jezik kojim svi sada govorimo, dok se pretvaramo da nije). tako). Međutim, to nikada nije predstavljalo nešto više od kulturnog miljenog projekta, jer: a) Austrija je kroz cijelo 19. stoljeće bila uznemirena mnogo strašnijim političkim problemima, naime gore spomenutim njemačkim i talijanskim ujedinjenjem na njezinim granicama (kao i nastajućim mađarskim nacionalna država unutar njezinih granica); i b) Habsburgovci su bili hrpa reakcionarnih starih kretena koji se stvarno nisu mogli potruditi napraviti nešto od najsiromašnijih i najzabačenijih pokrajina svog carstva (mislim, Vojna krajina,praktički bizantski tematski sustav upućivanja doseljenika-vojnika za habsburške vojske – a to je način na koji su južnoslavenske zemlje bile organizirane stoljećima – nije ukinut sve do 1881., zaboga!)
^ Ipak, sve do samog kraja Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu, njeni Južni Slaveni nadali su se da će se na kraju transformirati u nešto poput Tročlane Monarhije, kao što je prikazano na ovoj karti iz 1905.; s autonomnom jugoslavenskom kraljevinom, kojom vlada habsburški monarh odvojeno od ugarskih i austrijskih zemalja.
Dakle, s postupnim izbacivanjem Austrije iz slike, Srbija je bila ta koja je preuzela na sebe da postane “Pijemont Južnih Slavena”. Međutim, kao što sam već drugdje istaknuo, Srbija jednostavno nikada nije bila dovoljno jaka – vojno, ekonomski, politički ili čak diplomatski – da okupira sve druge Jugoslavene pod svojom vlašću na isti način na koji su Pruska ili izvorni Pijemont-Sardinija to učinili s Nijemcima, odnosno Talijanima . Kada je to pokušala učiniti – u Kraljevini Jugoslaviji nakon Prvog svjetskog rata, pretvarajući je u unitarnu državu pod izravnom vlašću srpskog kralja – to je na kraju rezultiralo time da su se ostali jugoslavenski narodi okupili protiv Srbije tijekom Drugog svjetskog rata, udarajući je kraljevske kuće iz zemlje, a na njegovo mjesto postavljen hrvatsko-slovenski komunistički diktator – to bi bio Tito.
^ Aka “Walter” aka “Rudi” aka “Richard Burton” 🙂
Pod Titom i njegovim drugovima, Jugoslavija je reorganizirana kao (kon)federacija šest etničkih republika, i kao takva je nekako funkcionirala tih nekoliko desetljeća (točnije između kasnih 1950-ih i ranih 1980-ih, da budemo precizni) kojih se sjećaju svi današnji jugonostalgičari. kao svojevrsni izgubljeni Eden. Međutim, nakon Titove smrti, ovaj (kon)federalni sustav došao je u sukob s oživljavajućim srpskim nacionalizmom, koji je još jednom pokušao Jugoslaviju pretvoriti u unitarniju, beograđansku državu; i opet je to rezultiralo sukobom Srba protiv svih ostalih, koji su opet izgubili na gotovo svim frontama. A razlog zašto je sve ovo moralo završiti u poslovičnoj krvi, znoju i suzama – umjesto prijateljskog, slažemo se-ne slažemo se razlaza poput Čehoslovačke, ili čak beskrvnog, iako kaotičnog, kao SSSR – bilo je naravno zbog nacionalizma;
Daleko od toga da je Jugoslavija bila neka vrsta liberalne humanističke utopije nametnute gomili nepopravljivih balkanskih nacionalista, stvarnost je bila takva da je sama Jugoslavija bila katalizator – štoviše, kreator – raznih etničkih nacionalizama koji su je na kraju raskomadali. Čak i danas, ako pitate svog tipičnog jugonostalgičara koja je bila svrha ujedinjavanja šačice sićušnih naroda koji povijesno nikada nisu bili dio iste države u jednu, njihov odgovor će biti neka varijacija: “Zato što smo zajedno bili jaki jaki JAKI!!!” I ako je jedina poanta Jugoslavije bila da “nas” učini jakima i moćnima, onda će svaki pojedini “mi” (Slovenac, Hrvat, Srbin, Bošnjak ili tko već) na kraju zaključiti da smo došli do točke kada smo jaki sami sebi dosta, hvala lijepa, i zato nam Jugoslavija više ne treba – dapače, to što smo u istoj državi s ovim drugim bozoma učinit će nas dugoročno slabima i izrabljivanima.
Drugim riječima, nacionalizmi koji su srušili Jugoslaviju nisu bili nekakvi primordijalni balkanski relikti, bili su vrlo marljive kopije njemačkih/talijanskih/zapadnoeuropskih nacionalizama s kraja 19. i početka 20. stoljeća, destiliranih u njezine različite etničke pripadnosti kroz samu političkog projekta Jugoslavije. Jugoslavija bi se možda mogla ujediniti ako bi bila organizirana kao koalicija različitih naroda koji dolaze za stolom kako bi pregovarali o svojim razlikama – drugim riječima, na način potpuno drugačiji od onog ujedinjenja Njemačke ili Italije. Ali paradoksalno, upravo zato što su Jugoslaveni pokušavali biti previše poput Nijemaca ili Talijana – rješavajući svoje probleme ne “govorima i većinskim odlukama, nego željezom i krvlju” – na kraju su raznijeli Jugoslaviju.