Published On: Sri, ožu. 27th, 2019

Za Hrvatsku IPAK IMA NADE: Školovani potomci iseljenika se vraćaju, zasnivaju obitelji i šire poslove

Bilo je lijepo i neuobičajeno čuti kako u Zagrebu postoji zajednica znanstvenika, povratnika iz dijaspore i državnih djelatnika, koju ne razdiru međusobni sukobi i naglašene taštine, koju, čak štoviše, spaja međusobno pomaganje i briga jednih za druge. Okupljaju se u ‘hrvatskom kafiću uzdravlje’ na Kaptolu te smišljaju kako pomoći novim povratnicima da se snađu u svojoj pradomovini Hrvatskoj

Potvrdu da se u Hrvatskoj, osim mnogo puta opisanog otužnog vala iseljavanja mladih u zemlje EU, pomalo javlja i ‘zraka sunca’, odnosno valić optimizma – utemeljen na sve prisutnijem povratku potomaka hrvatskih iseljenika u svoju pradomovinu, pronašli smo u petak navečer u zagrebačkoj vinoteci Bornstein na Kaptolu 19.

Tople podrumske prostorije vinoteke i vinskog bara, kojega vode povratnici iz Australije, supružnici Ivan i Doris Srpek, stalno su, naime, okupljalište povratnika iz dijaspore, odnosno potomaka hrvatskih iseljenika koji su odlučili vratiti se u Hrvatsku te onih koji im u prilagodbi na novu sredinu, pri upisu na tečajeve hrvatskog jezika, u pronalaženju posla, pri ishođenju hrvatskih dokumenata…, svesrdno pomažu.

A da je puno lakše snaći se u novoj sredini kada se više ljudi udruži i kada pomažu jedni drugima, potvrdit će i  ‘hrvatska Shakira‘, odnosno Maria Florencia Celani, povratnica iz Argentine raskošnih glasovnih mogućnosti, kojoj su povratnici iz dijaspore – koji već duže žive u Hrvatskoj – pomogli da pronađe prvu ‘gažu’ u Zagrebu te koja svaki petak navečer pjeva sada u vinoteci Bornstein, te tako zarađuje honorare.

Maria je put obrnut od onoga kojega je između dva velika rata prošao njezin djed Ladislav Vukušić, prešla prije godinu dana. U početku jedva da je znala izgovoriti riječ hrvatskoga, no nakon pohađanja dva semestra tečaja hrvatskog na Filozofskom, vrlo dobro govori, ali i pjeva na jeziku svojih pradjedova.

Pomoć u pronalaženju povremenog posla u Zagrebu, pjevačici i glumici iz Argentine, prva je pružila dr. sc. Natasha Kathleen Levak, viša stručna savjetnica Znanstvenog zavoda Hrvatskih studija, inače povratnica iz Australije. Čim ju je čula kako pjeva, nazvala je svoje Australce – vlasnike vinoteke na Kaptolu i suradnja je krenula.

Natasha je i prošli petak bila svojevrsna domaćica povratnicima i njihovim gostima u Bornsteinu, gdje se poveće društvo okupilo za velikim stolom pri dnu vinskog bara, odmah do pozornice na kojoj je pjevala atraktivna ‘hrvatska Shakira’. Talentiranoj i karizmatičnoj pjevačici  svi zajedno bi sada, naime, htjeli pomoći da snimi svoj CD te da nastavi glazbenu karijeru započetu u Buenos Airesu…

”U Australiji sam magistrirala na kompjuterski posredovanoj komunikaciji te menagmentu virtualnih skupina, a doktorirala na primijenjenoj lingvistici. Radila sam na znanstveno-istraživačkim projektima na tamošnjem ekonomskom fakultetu. Sada, pak, u Znanstvenom zavodu Hrvatskih studiji u Zagrebu, istražujem sociološku i pedagošku tematiku i to teme vezane za iseljeništvo i povratnike u Hrvatsku”, ispričala nam je okretna Australka, Natasha Kathleen Levak, koja je odlučila ostati živjeti u pradomovini, a koja u slobodno vrijeme nesebično pomaže povratnicima iz Australije, ali i s drugih kontinenata, da se lakše snađu u Hrvatskoj.

Jedan od onih kojima je ‘pružila ruku’ kada je iz daleka sletio na hrvatsko tlo je i mladi poduzetnik Andrija Jurić (28), koji je u siječnju 2019. iz Australije preselio u Hrvatsku, a koji od tada često navraća u hrvatski ‘kafić uzdravlje‘, smješten u podrumske prostorije na Kaptolu, znajući da će tu naći prijateljski raspoložene i sebi slične ljude. Navratio je i u petak. Rado je opisao svoja prva hrvatska iskustva za naš portal.

”Moj poslovni partner Eugen Brčić, također povratnik iz Australije, u Zagrebu je prije godinu dana pokrenuo tvrtku Venatus Jones d.o.o. za poslovno savjetovanje i upravljanje (business consulting). S vremenom je posla bilo sve više, zbog čega sam i ja odlučio vratiti se u Zagreb i pridružiti mu se. U Australiji sam završio matematiku i građevinski inženjering. Zanimaju me nove tehnologije, dok je Eugen stručnjak za marketing i PR. Treći naš partner stručnjak je za europske fondove. Klijenti su nam uglavnom tvrtke iz Hrvatske koje traže pomoć u razvijanju poslovanja. Primjerice, ako maslinar želi izvoziti proizvode u Njemačku ili Japan, ili druge zemlje, pomažemo mu da se probije na ta tržišta”, ističe simpatični Australac koji odlično govori hrvatski i koji je odlučio napustiti bogati Sidney te korijenje pustiti u Hrvatskoj.

”Planiram, za koju godinu, preseliti u okolicu Zadra i tamo živjeti. Moja obitelj ima zemlju blizu Zadra. Zadnji puta brali smo maraske, breskve, trešnje sa stabala u seoskoj idili i pomislio sam: Tako bih volio živjeti svaki dan. U Sidney-u je praktički nemoguće kupiti kuću, jer cijene su previsoke, a u Hrvatskoj je to ipak lakše. Ovdje planiram zasnovati obitelj. Zaručen sam. Moja Zrinka, iz Svete Nedjelje, uskoro će ponijeti prezime Jurić”, ponosno će Andrija, kojemu su djed i baka nakon Drugog svjetskog rata iz Škabrnje otputovali u daleku Australiju, no čija se obiteljska loza ipak obnavlja u domovini Hrvatskoj.

Sličnu priču o povratku čuli smo i od dr. sc. Marie Florencie Luchetti, više stručne savjetnice u Znanstvenom zavodu Hrvatskih studija u Zagrebu, koja je prije pet godina doputovala iz Argentine i koja je, unatoč povoljnim poslovnim prilikama koje su se u međuvremenu pojavile u Južnoj Americi, odlučila ostati u Hrvatskoj.

”U vrijeme kada se pojavila prigoda u Argentini, u Zagrebu sam predavala španjolski jezik. Da sam htjela postupiti racionalno, vratila bih se u Južnu Ameriku na bolje plaćeni posao. No, prevladalo je srce, odnosno intuicija, koja mi je govorila da trebam ostati ovdje. Vidjela sam da i mnogi drugi potomci hrvatskih iseljenika, pa čak i treće te četvrte generacije, osjećaju isto što i ja: veliku povezanost s pradomovinom, neopisivu ljubav prema zavičaju pradjedova i prabaka. Moja baka bila je beba kada je iz Župe dubrovačke s roditeljima otputovala u Argentinu, no kada bi došla u Hrvatsku, osjećala je da je doma. Nije se htjela micati iz Dubrovnika. Samo tamo je htjela biti. Župu dubrovačku i Dubrovnikosjećala je kao svoj zavičaj, a Zagreb ili drugi krajevi Hrvatske nisu je zanimali”, sa smiješkom je ispričala mlada znanstvenica koja također namjerava ostati živjeti u Hrvatskoj.

Maria Florencia Lucheti je, inače, sociologinja koja istražuje izgradnju i očuvanje identiteta Hrvata u Južnoj Americi, kao i očuvanje identiteta kod onih koji su se vratili u Hrvatsku. Bavi se i istraživanjem hrvatskog tiska u iseljeništvu, a u slobodno vrijeme i ona, baš kao i cijelo društvo koje se u petak okupilo u vinoteci na Kaptolu, nastoji pomoći ‘svježim’ povratnicima da se snađu.

Glasnim pljeskom tako je nakon svake pjesme bodrila svoju prijateljicu te dvostruku imenjakinju za mikrofonom (i jedna i druga zovu se Maria Florencia, obje su iz Argentine – što je kod prisutnih za stolom nerijetko izazivalo zabune).

Bio je tu i doktorand Ante Kožul, koji bi trebao uskoro doktorirati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na temi hrvatske političke emigracije u Australiji sedamdesetih godina prošlog stoljeća te kojega su zanimala iskustva australskih Hrvata iz prve ruke.

No, ne bi ova ‘povratnička znanstvena obitelj’ bila kompletna da se u vinoteci na Kaptolu u petak navečer nije pojavila i predstojnica Znanstvenog zavoda Hrvatskih studija, dr. sc. Katica Jurčević, povratnica iz Njemačke, koja se također znanstveno bavi tematikom hrvatskog iseljeništva, a koja je, stekli smo dojam, predvodnica u brizi i skrbi za povratnike iz dijaspore.

Profesorica Jurčević stigla je u vinoteku s namjerom da s djelatnicima Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, koji su također najavili dolazak, u opuštenoj atmosferi dogovori znanstvene projekte usko vezane uz hrvatsko iseljeništvo, s ciljem još čvršćeg povezivanja Republike Hrvatske s hrvatskim iseljeništvom.

Bilo je lijepo, čak i neuobičajeno, čuti kako u Zagrebu postoji zajednica znanstvenika, državnih djelatnika i povratnika iz dijaspore, koju ne razdiru međusobni sukobi i naglašene taštine, koju, čak štoviše, spaja međusobno pomaganje i briga jednih za druge.

Čuli smo tako da Marija Matek, voditeljica Ureda dobrodošlice Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH – koja je također navratila u vinoteku Bornstein, no koja nerado govori sama o sebi, nerijetko pomaže ‘izgubljenim’ povratnicima ishoditi potrebni dokument, pokušava im pronaći posao, pomaže pri upisu na fakultet ili na tečaj hrvatskoga…

Ekipi iz vinoteke na Kaptolu, s kojom smo proveli večer, stalo je do očuvanja hrvatskog identiteta zbog čega toliko i skrbe te pomažu o onima koji ne žele svoja obiteljska stabla prepustiti asimilaciji, o onima koji se žele iz tuđine, i nakon nekoliko generacija, vratiti u pradomovinu Hrvatsku.

Sve to ulijeva vjeru da sve prisutniji kaos i destrukcija neće prevladati te da za Hrvatsku ipak ima budućnosti.

 Promise.hr