Nekad osjetim znatan pad proteina u organizmu. Tada svratim u omiljenu ćevabdžinicu. Svaka čast bilju i kovilju, ali proteini iz mesa i jaja imaju puno pristupačnije esencijalne aminokiseline razgranatog lanca. I tako, jednom, pri tom proteinskom padu, uparkiravam ja svoj limeni stroj na parking ispred ćevabdžinice. Jedva nekako, puno je kola tu. Odmah, polutrkom, doleti ratni ostatak, sav pocrnio od dreždanja na suncu. Radi tu čovjek, da izbije koru nasušnu kruha svog svagdašnjeg. Ja prebirem po džepovima da nađem taj za parking potreban sitniš, nalazim ga i dajem u pocrnjelu ruku. Pri tom plavi kombi, relativno nov, odlazi s parkinga. Fino dizajniran, citroenov, lijepo održavano vozilo. Staro najviše pet-šest godina, ne više. Pogled čovjeka s parkinga prati kombi. A ja, osjećam da će čovjek nešto reći o kombiju ili o vozaču. Ja naćulim uši, uključim snimanje u glavi i baš navrijeme začujem komentar.
„Vidiš ovaj kombi…?“ Ja pogledam za kombijem koji zamače nekud prema zapadu, a monolog čovjeka s parkinga se nastavi. „E, vidiš, ovaj što vozi oni novi kombi je Ciganin“. Ne volim riječ „Ciganin“ kad se izgovori van književnog konteksta ili na stranom jeziku na kojem se tako i izgovara. Tu me čovjek razočara kao što me Palestina razočarala svojom željom da protjera i pobije Židove te osvoji sveto tlo Jeruzalema.
__________ piše: Veselin Gatalo / pogled.ba
Tako to biva, suosjećaš sa sirotinjom pa te to lupi po glavi. Pa nastavi on. „E vidiš, taj čovjek vozi djecu po gradu da prosjače. Znaš, one što traže pola marke na semaforu…“. Opet me dirnu njegovo suosjećanje s tom nesretnom djecom koju odrastao čovjek tjera na prosjačenje. I sam vjerojatno jedva sastavlja kraj s krajem, a suosjeća s drugim ljudskim bićima. Slab čovjek na djecu, baš kao i ja. Ugrizoh se za usnu što prebrzo osudih čovjeka za riječ „Ciganin“, a on nastavi. „Vidiš, Cigo vozi nov kombi, a ja golfa dvicu…“.
Okrenuo sam se i pošao bez pozdrava prema ćevabdžinici. Ratni ostatak je gledao za mnom, vjerojatno se pitao što mi bi odjednom. Sjeo sam, naručio petnaest ćevapa i jogurt. Jeo sam možda najbolje ćevape u gradu, u somunu, baš kao s reklame za ćevape. Inače, bolji su nego u Sarajevu. Jeo sam, ali okus nekako nisam osjećao. Nekako mi se u glavi vrtjelo to da čovjeka ne boli to što tip iskorištava djecu, možda ih tuče i izgladnjuje, drži na kiši, vjetru i vrelini. Smeta mu što „Ciganin“ vozi bolja kola nego on. Jeo sam po inerciji, kao da ne jedem ja nego netko drugi. Na kraju sam ustao, platio i otišao. Brzo sam došao do kola, upalio i zbrisao. Nisam gledao okolo, da ne vidim bivšeg ratnika – humanista. Nisam htio da me progoni njegov lik dok gledam TV i slušam kako trebamo misliti na sebe i živjeti europski, zaraditi, imati i trošiti. Tek negdje na Bulevaru se sjetih da sam zaboravio popiti jogurt…
– See more at: http://www.pogled.ba/clanak/pise-veselin-gatalo-cigani-lete-u-pariz/69214#sthash.WmdaNqzz.dpuf