Univerzitetski profesori su ljudi koji obrazuju, ali nerijetko i odgajaju generacije mladih ljudi. Rekoh, odgajaju. Pa čak i kada to ne žele raditi, svojim ponašanjem utječu na formiranje ličnosti jednog studenta. Recimo, kada profesor predaje etiku i govori o najvećim principima ljudskog ponašanja u zajednici, a pri tome, javno vrijeđa svoje kolege sa odsjeka ili druge javne ličnosti, onda on utječe na ličnost studenta. No, to nikako ne znači da profesori moraju nužno biti i dobri ljudi. Ali da moraju poštovati temeljne principe rada u akademskoj zajednici, eh, to bi već morali.
Ne moraju nužno postojati etički komiteti da bi ponašanje u akademskoj zajednici bilo uređeno, ali postoje barem minimalne obveze koje svaki, pa tako i profesorski, poziv postavlja. Dolaziti redovno na predavanja, oslovljavati studente sa “vi”, upućivati ih na znanstvenu literaturu, pisati znanstvena djela, ne plagirati, prevoditi, ne ucjenjivati studente ocjenom sa onim čuvenim “ako”, čuvati ugled i čast kolega iz akademske zajednice i čuvati ugled institucije u kojoj djeluje. Nažalost, sve više svjedočimo različitim devijantnim pojavama u akademskoj zajednici. Plagijarizam, taj najgori oblik nepoštivanja akademskog poziva, prolazi pored nas sasvim neopaženo.
_______piše: Sanja Vlaisavljević l poskok.info
U razvijenim demokratskim društvima već na prvo javno ukazivanje temeljeno na argumentima o nečijem plagijarizmu, profesori ostaju bez zvanja i titula. Sjetimo se samo njemačkog ministra obrane Karl Teodor zu Guteberga koji se, iako veoma omiljen među građanima, odrekao doktorske titule zbog plagijata doktorske teze.
Ili, sjetimo se primjera mađarskog predsjednika Pal Šmita koji je zbog osnovane sumnje da je plagirao doktorsku disertaciju podnio ostavku na predsjedničku funkciju.
Ovakvih primjera ima dakako još. Ali, nažalost, u BiH, je veoma teško zamisliti toliki stupanj moralne odgovornosti da nakon svih dokaza o nečijem plagiranju, plagijator odustane od pozicije koju je stekao krivotvoreći tuđe radove. Često se pitam zašto je tišina u akademskoj zajednici povodom veoma glasnog govora o plagijatima Samira Arnautovića, redovnog profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu. I, odgovor mi dođe u vidu tjednih bilješki Senada Avdića u Slobodnoj Bosni: “Glavni i odgovorni urednik Slobodne Bosne, Senad Avdić, posvetio je Kukiću nekoliko rečenica u svojoj kolumni Tjedna heftarica.
“Preletio sam prije nekoliko mjeseci udžbenik sociologije autora Slave Kukića po kojem djeca u Federaciji BiH uče osnovne pojmove o toj ozbiljnoj društvenoj nauci; taj galimatijas besramnog prepisivanja, rudimentarne nepismenosti i akademskog neznanja, provincijskog bulažnjenja kojim se truju generacije, ja bih ukratko nazvao sranjem. Sve dok mi Slavo Kukić i njegovi hercegovački sponzori, poput Stipe Prlića, Lijanovića i inih, ne daju dovoljno para da promijenim mišljenje!” (http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/24198/avdic_odgovorio_kukicu_slovo_o_slavi.html). Obradovah se kad vidjeh da je još netko bez dlake na jeziku progovorio o plagijarizmu u našoj akademskoj zajednici. Ali, onda vidjeh i razlog Avdićevog javljanja.
Kukić je netom prije toga rekao neprimjerene rečenice o novini na čijem čelu stoji Avdić i to ni manje ni više nego na FTV. Sjećam se da sam i sama tragajući za najrazličitijim udžbenicima u vrijeme mog profesorovanja nabasala na Kukićeve udžbenike koji su mi djelovali nekako poznato. Isuviše poznato. Posebno udžbenik logike. Ali nisam se ni osvrnula za tim. No da li zaista nešto mora da nas osobno isprovocira da bismo javno progovorili o nekoj devijantnoj pojavi u akademskoj zajednici.
Pitam se da li je moguće da predsjednik Etičkog komiteta na UNSA, a mi, eto srećom, imamo etički komitet, Haris Pašović nikada nije čuo za priču utemeljenu na argumentima o plagijatima redovnog profesora Samira Arnautovića. Ne mogu da vjerujem da baš niti jednom nije nabasao na neki tekst o tome u različitim medijima i internetskom svijetu. Ne mogu da vjerujem i ne vjerujem. E, baš zato se pitam kako je moguće da niti jednom nije organizirao sastanak Etičkog komiteta UNSA, pa barem sa ciljem javnog saopćenja u svrhu obrane svog kolege zbog lažnih objeda? Kako ga poziv sveučilišnog profesora nije malo razdrmao pa da, prema etičkim principima rada i odgovornosti, razmotri, taj nemali skandal koji potresa akademsku zajednicu?
Nije nevažno kada netko objavi dvije knjige plagijata nečije magistarske i doktorske disertacije kao što su knjige „Plagijarizam za početnike-vodič kroz plagijate redovnog profesora Samira Arnautovića I i II dio”. Ali, onda se sjetim, pa što bi to i radio kada Arnautović predaje na Akademiji scenskih umjetnosti. Ili je, eto do jučer, predavao. Oni su kolege. Prve. A kolega kolegu ne dira, ne zbog kolege nego zbog sebe. Eno i danas Arnautoviću stoji ime u rasporedu sati za odsjek Režija u 2013./2014. školskoj godini. I tako, naš se etički komitet živ ne čuje. Ma ne postoji. I tako šalje jasnu poruku kako akademskoj zajednici tako i javnosti: sve se može kad se hoće, pa tako i plagirati ako hoćete. Treba li zaista da kukići javno denunciraju avdiće pa da saznamo ponešto što bi trebao biti imperativ za ljude od pera koji se bave obrazovanjem i akademskom zajednicom?
Izgleda da trebaju, a do tada će arnautovići prodavati rečenice Deleuzea, Rortyija, Calla, Pejovića, Bošnjaka, Šarčevića i ine druge kao svoje. No, možda će neki novi članovi etičkih komiteta raditi prema temeljnim etičkim odrednicama i donijeti odluke baš kao što su je donijeli u slučaju Fahrudina Oručevića. “Aktuelni ministar nauke, obrazovanja i mladih Kantona Sarajevo Fahrudin Oručević ostao je 29. oktobra 2008. bez zvanja vanrednog profesora za oblast Računarski informacioni sistemi na Odsjeku za računarstvo i informatiku Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, nakon što je utvrđeno da je jedan od objavljenih radova koje je naveo odbijen sa konferencije u Opatiji, dok je drugi bio tek plakat nalijepljen na zidu workshopa u Leipzigu.” (http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/orucevic-kao-guttenberg) Možda Arnautović javno prozove Senada Avdića pa ćemo možda tek tada saznati koju više o ovom redovnom profesoru plagijatoru, a možda ga ipak ne prozove pa pojeo vuk magarca.
wpDiscuz