U intervjuu za Avaz, pjevač Muhamed Karaosman nije rekao mnogo, ali je rekao dovoljno da se složi jedna cijela knjiga – i to iz žanra samopomoći s poglavljima iz teologije, sufizma, anti-pop kulture i emotivne hermetičnosti. Rekao nam je da sabah klanja čim otvori oči, da je Kur’an ono bez čega ne bi išao ni na pusti otok, da ga ne zanima televizija ni sport, ali da mu je najvažniji poklon u životu – njegova Alma.
Rekao je i da se plaši zla koje nosi u sebi, da ne voli privatna pitanja, da mu je uzor Dino Merlin, a najdraži pjesnik Dželaludin Rumi. Da bi, kad bi mogao, svijetu pomogao tako što bi ga podsjetio da je život – prolazan. I sve to, gotovo šapatom. Bez buke, bez skandala. Kao što se i priliči čovjeku koji navija za tišinu.
Muhamed Karaosman je konkretan proizvod jednog vrlo prepoznatljivog mentalno-kulturološkog sklopa, i to po više osnova:
Duhovno-nacionalni identitet sa opcijom da uvijek bukne u nadnacionalni ali ne građanski nego jedan drugi:
-
Sabah, Kur’an, Rumi, Palestina, zlo vlastite duše – sve su to reference klasičnog bošnjačkog religiozno-duhovnog narativa s jakim osloncem u orijentalno-islamskoj kulturi, ali i emocionalnom pojmu ummeta i sveopće nepravde prema muslimanima u svijetu. On je, ukratko, prototip sarajevskog derviš-pop pjevača.
Pasivna građanska pozicija:
-
“Ne gledam ništa”, “operisan od sporta”, “mrzim privatna pitanja”, “budio bih svijest” – sve ukazuje na osobu koja bira biti izvan sistema, ali ne kroz bunt, već kroz uzmak i meditaciju. Ni opozicija ni pozicija – već pasivna kontemplacija.
Sklop “soft” bošnjačkog pop-identiteta:
-
Uzori: Dino Merlin, Letu Štuke, Skroz – što je pandan onome što je Thompson široj desnici u Hrvata: samo nježno, urbano, estetski prihvatljivo, ali vrijednosno strogo kodirano.
-
Najbolji poklon: Moja Alma – što implicira i emocionalnu monogamiju, ali i “halal romantičnost”, onu nepretencioznu i prikladnu za društvene mreže.
Spiritualno samodopadni aktivizam:
-
Nema želju “mijenjati svijet” kroz institucije, sistem ili politiku – već buđenje svijesti. On je, dakle, primjer takozvane generacije motivacijskih statusa – sve se mijenja kroz citate na storyju, a ne kroz čekić i klin.
Konkretan proizvod jednog tranzicijskog bosanskog društva koje je izgubilo vjeru u institucije, oslonilo se na vjeru u Boga, i koje svoje traume ne artikulira kroz sukob, nego kroz pjesmu, sabur i teget boju. Karaosman je isto što i njegov Instagram: miran, osjećajan, pomalo ezoteričan – i savršeno beskoristan u trenutku kada treba viknuti. Ali zato idealan kad treba zapjevati.
/POSKOK/
wpDiscuz
