Husein Gradaščević koji se buni zbog dodjele prava kršćanima i njegov ustanak – da. Drina – da. Bitka na Neretvi – svakako. Cazinska buna – da. Ali Dračevo, Munj od Gabele, Rt Kula, don Ivan Musić, Nevesinje, Otac Mihajlo Ljubibratić, Žana Merkus? E to je već problem. Jer Hercegovački ustanak, iako ključni događaj za početak kraja osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini i zamašnjak za Veliku istočnu krizu, nije prošao cenzuru bošnjačkog kolektivnog pamćenja. Nema ga na bošnjačkom FTV-u, nema ga na bošnjačmom BHRT-u, a Hrvati i Srbi su krivi jer ne plaćaju pretplatu, nema ga ni na turbobošnjačkom Klixu, a kamo li u riječima Visokog predstavnika. Bio je u Mostaru. Ali kao da nije. Došao, otišao. Odnio đavo svoje.
U državi s tri istine i jednom dominantnom medijskom matricom, najopasniji povijesni događaj nije onaj koji se dogodio – nego onaj koji se šuti.
Zašto se šuti?
Zato što je narativ Hercegovačkog ustanka u suprotnosti s dominantnim bosansko-muslimanskim povijesnim diskursom. Jer ako su Hrvati i Srbi iz Hercegovine prvi podigli pušku na tursku vlast u samo tjedan dana sinhronizirano, kasnije i sjedinjeno – onda nestaje mit o tome da je ta vlast bila multikulturalna i darežljiva, puna prava i obzira. Bošnjaci su pod tom vlašću također bili obespravljeni ali s viškom prava u odnosu na druge i treće. Pa im je valjda odgovaralo.
Ali šutnja je još čudnija kad shvatimo da Hercegovački ustanak zapravo predstavlja početak i bošnjačke nacionalne emancipacije. Jer da nije došlo do sloma okupacijskog sustava i do kraja feudalne dominacije, oni bi se i danas zvali onako kako su se zvali. A kako su se zvali?
Pa, to ne žele reći. A tefteri govore. Pisali su se imenom turskim. Jer da kažu, morali bi priznati da su postali narod tek kad su ih drugi počeli tretirati kao narod. A to boli. Boli više od Dračeva. Iako ne znamo zašto bi ih to boljelo? Nije sramota biti narod.
Zato ni na FTV-u ni na BHRT-u nećete čuti ime don Ivana Musića. Zato u bošnjačkim udžbenicima kao početak pobune protiv Osmanlija stoji Ništa.
Zato što nije tvoj ustanak – ako ga nisi ti pokrenuo. Što je opet čudno jer ako vjeruješ u ideju Bosanaca i Hercegovaca onda nećeš negirati da su Hercegovci digli ustanak, građani neki tamo, neki NGO s Popobva polja i iz Trebinja koji je platio USAID i Nizozemska protestantska udruga “Krist&Sons” pomognuta Garibaldijevom ideologijom.
U državi u kojoj se ne može dogovoriti ni kako se zove zadnji rat, teško da će se dogovoriti kako se zvao onaj iz 1875. godine. Rat o kojem su pisali svi svjetski mediji. Koji je na kraju postao globalan. I završio SanStefanskim mirom. A koji je Beč potom uništio, nametnuo Berlinski Kongres. I tek potom će Bošnjaći se dići na puške, protiv Austrije, koju će potom nazvati onako kako Turske nikada nisu – Okupatorom. Nisu pojma imali da Austrija radi sve u dogovoru s Turskom i da im je namijenila i dalje povlašten položaj. Baš kao što to danas ista Austrija čini. Kroz OHR.
I dok je cijela Europa obilježavala 150 godina od događaja koji je promijenio geopolitičku kartu Balkana, Sarajevo je gledalo u Iran. Ili Izrael. Ili muftiju. Bilo koga, samo da nije Musić ni Ljubibratić.
No ono što najviše čudi nije ni muk medija, ni šutnja sarajevskih intelektualaca, ni selektivna amnezija. Ono što boli je šutnja države. A šutnja je često strah.
Gdje je bio Visoki predstavnik u Mostaru? Je li posjetio konferenciju u Čapljini na kojoj se pripovjedalo o licemjernosti Germana i Turaka? Bio je na kavi. Nekoj. Nebitnoj. NGdje su bili njegovi ljudi za kulturu i povijest? Zašto nije bilo zajedničkog priopćenja? Zašto nije poslao barem pismo podrške u kojem čestita Hercegovcima na konačno otkrivenom ponosu na svoje djedove, robove, koji se tada ustaše iz stadija raje i postadoše slobodni ljudi s punim pravima čovjeka?
Jer ako je Visoki predstavnik “čuvar Ustava i mira”, onda je i čuvar povijesti. A šutnja o toj povijesti kada prestaješ biti rob i postaješ ravan Schmidtu – nije neutralna. Ona je politička. Ni danas kao ni tada Austriji ne odgovara prisjećanje na ideju tog ustanka a koja se zove: Ovo je naša zemlja, skotovi, i ovdje niste legalno ušli.
Schmidt zna da se Hercegovski ustanak ne treba puno brendirati. I da je nakon sloma Turske krenuo dugogodišnji ustanak protiv Austrije. U kojem su Hrvati izdali. Naravno. Naši vračevi su nas, baš kao i mutije muslimane u doba Turaka, uvjeravali da je ovaj novi okupator halal prokatolički i da će nam biti super pod njima.
A onda je Austrija vratila begovima prava. Kao da se ništa nije dogodilo. Ali je i srušila hareme po BIH. I načinila željeznice kojima se danas divimo. Prometnice preko kojih je u 30 godina iz BIH išćerano više blaga i imetka nego u 400 godina osmanske tiranske vladavine. No opet, što je blago, u odnosu na stotine tisuća duša koje jeosmanska vlast ovdje pobila, mučila ili prognala odavde. Ostatak ostavila u duhobnoj i kulturnoj baruštini. Potpuno izolirane i zaostale u odnosu na ono što su bili prije tog.
Hercegovački ustanak nije opasan jer je bio protiv Turaka. Nego zato što još uvijek razotkriva tko je danas za istinu, a tko za narativ.
I možda je zato najbolje da ga Sarajevo ni ne spominje. Jer svaka njihova riječ bila bi laž. Bolje je šutjeti nego glumiti da ti je stalo.
A nama ostaje Dračevo. Rt Kula. Don Ivan Musić. Nevesinje. Trebinje. Mihajlo. Žana Merkus. Garibaldi. I sjećanje koje neće izblijediti, čak ni kad ga pokušaju zataškati.
/POSKOK/
wpDiscuz
