Viktor Januković je demokratski izabrani predsjednik Ukrajine. Diktator? Možda, ne kažem da nije. Ali, ima parlament koji donosi odluke. U njemu su legitimno izabrani predstavnici naroda. Kojih? Pa, Ukrajinaca, Rusa i ostalih koji za sada obitavaju u Ukrajini. U Ukrajini bjesni građanski rat. Ili međunacionalni sukob? Mislim da se radi i o jednom i o drugom, iako Amerikanci vole to prikazivati kao sukob ideja, sukob civilizacija, ili još prije, kao sukob dobra i zla, demokracije i diktature. Rusi i rusofili protiv Ukrajinaca „Europljana“. Ukrajina Ukrajincima, rekli bismo? Pa, ne ide. Nisu jedini tu. Ukrajina Rusima? Ne ide to. Još teže ide. Nisu Rusi jedini tu. Ukrajina Europi? Ne može ni to. Pripada i pripadala je oduvijek baltičkom skupu zemalja, jezični i kulturološki. Ipak, ljudi se ubijaju.
piše: Veselin Gatalo l pogled.ba
Prosvjednici imaju vatreno oružje i bacaju Molotovljeve koktele na policiju koja je sastavljena od njihovih sunarodnjaka. Kaos kaotični, s tendencijom da bude još kaotičnije. Vođa pobune je još zanimljiviji. Borac u ringu, elokventan poput radija Slobodna Europa, one radijske postaje koja nam svakodnevno servira upute za korištenje univerzalnih svjetskih i europskih vrijednosti. Predsjednik Ukrajine Viktor Januković ponudio je vođama pobune da skupa s njim uđu u vlast i promijene što treba. Odbili su. Zašto? Zato što najvjerojatnije nemaju pojma kako se nositi s problemima s kojima se susreće predsjednik Ukrajine. Već od Europe (Radio Slobodna Europa, nap. a) unaprijed sotoniziran i markiran kao diktator, Viktor Januković bi, čini se, prepustio vlast bilo kome koji ga ne bi sudio i osudio na višegodišnju robiju. Zašto bi ga sudili i osudili? Ako ništa, zato što je neki policajac udario, možda čak ubio nekoga za vrijeme prosvjeda.Krv rađa krv kao što lešinar rađa lešinara. Psi rata su već na barikadama, džepova punih dolara. Ljudi ginu na ulici. Puno je mladih čija je prirodna potreba buniti se protiv nečega. Hoće živjeti poput ljudi u zapadnoj Europi? I zadnjem Bugarinu u Bugarskoj je jasno da nikad neće živjeti kao Nijemac ili kao Francuz. Čak ni ako ode u Njemačku ili Francusku. Pa, zašto se onda bune? Pa, zato što mu se ne sviđa kako živi. Kako bi mu se sviđalo? Pa, nekako njemački, belgijski, talijanski, monegaški, francuski, ako ikako može. Pa, ne može. Neće moći. Zna to i prosvjednik, ali zašto bi stao kad je već tu. A, možda će ipak moći? Ne može se znati. Kao u pjesmi Josipe Lisac, „Možda na me čeka neki bolji svijeeet…“. Europska mitologija prenesena preko radija Slobodna Europa, preko Ukrajincima poznatih vješto vrbovanih spikera prodaje san o europskoj Ukrajini.
Ne govore kako će stotine podružnica banaka napasti (ili međunacionalnim sukobom – konfliktom) poharanu zemlju. Kako će za deset godina Ukrajinci u dužničko ropstvo nimalo ljepše od prave diktature. Doduše, para u zemlji nema. Potrošila vlast. Ali neka, zadužit će se nova vlast. Rasprodati proizvodne hale i zemljište. Pa opet. Raiffeisen, Hypo, Soviete General, imat će lijepe žute, plave i crne zgrade. Moći će uzeti kredit da prežive, po 1′, 12 ili 20 posto kamate. Na kraju ostati bez krova nad glavom i raditi dva ili tri posla da bi mogao platiti kiriju. Samo jedno ne znam. Ovo zadnje, s bankama, ponavlja se poput prodaje naftnih polja u poharanim afričkim zemljama. E, ne znam samo je li to s bankama tek posljedica ili cilj radija Slobodna Europa. I ne znam baš sigurno zašto mi sve ovo izgleda ovako poznato. Šalim se. Znam.