Teorije države i prava kažu da je država dogovorna kategorija. Ljudi se dogovore o nekim stvarima, o jezicima, o granicama, o zajedničkoj prošlosti, o zajedničkim planovima za budućnost. U Bosni i Hercegovini se, čini se, došlo naopačke. S kraja. Nastala je država, usred rata, zapravo prekidom rata. Krajem rata? Ne, prekidom rata. I to prekidom rata koji je odnio 100.000 života, nemalo ženskih i dječjih, ničim zaslužnih za rat i stradanja. U Mostaru samo Bog dragi zna koliko je ljudi ubijeno. Čini se da ni Sarajevo, a kamoli Beograd i Zagreb, baš nešto za to nije ni briga. Mnoštvo ljudi pristiglo iz cijeloga svijeta, dočekano je mahom kao mesije. Dvadeset godina je trebalo da barem djelomično shvatimo da se radi o ljudima veoma niskih intelektualnih sposobnosti i diskutabilnih moralnih kvaliteta. Kao kod mene, u srednjoj strojarskoj školi, barem što se tiče nastavnog kadra. Nismo ni mi, učenici, bili neko cvijeće, ali može nam se, bili smo djeca, mahom radnička i seljačka.
Ja sam, recimo, bio direktorsko dijete rođeno na Aveniji, ali sam u duši bio veći seljak od Matije Gupca. Mogao bih vam cijelu kolumnu objašnjavati koliki sam seljak, ali nije mi to bila prvotna namjera. Uglavnom, predavao nam je svijet nalik svijetu kakav nam je došao soliti pamet i biberiti život. Uglavnom trećepozivci, barem u većini. Moja profesorica Branka, predavala srpskohrvatski, bila je izuzetak, pa neću o njoj. Popo, Hasan Popo, bio je užasan čovjek, rahmet mu duši. Brisao bi, nakon doručka, ruke o našu kosu. Od moju nije, režao bih ispod kose, pa bi me obišao.
Veselin Gatalo l pogled.ba
Zato bi brisao ruke o Suadovu plavu kosu. Fazil bi dolazio pijan. Ustezao bi gaće i trpao košulju u njih, s hlačama na pola dupeta, naočigled cijelog razreda. Milenko bi dao nekom da čita lekciju, pa otišao na rakiju do Zeke Paragvajca. Uglavnom, u proizvodnji, u Sokolu, Aluminiju i ostalim poduzećima nisu bili dobrodošli jer bi samo pravili štetu. Pa bi predavali kod nas, u Mašinskoj…
Na razini EU i međunarodne zajednice, događa se isto. Beskorisne, nesposobne ispičuture i smotane prišipetlje koje nerado vide u vlastitim zemljama, došle su do nas, podučavati nas. Dva puta dobitak, riješe ih se Slovenija, Engleska, Francuska, a dobije ih Bosna i Hercegovina. Blesave njuške poput onih iz skečeva Montyja Pythona defilirale su desetljećima na TV ekranima, od Xaviera Solane, Paddyja Ashdowna, Doris Pack, Valentina Inzka, onog Van Rompuya i ostalih likova iz crtanih filmova, učinile su sve da ih shvatimo ozbiljno. Nažalost, i jesmo. Istina, nismo imali nekog izbora. Izbor je bio nastaviti se ubijati. Ponuđena alternativa je, dakle, bila prihvatljiva. Zapravo, neizbježna. Sve ostalo se, a da nismo znali, moglo izbjeći. I dolazak tuđih banaka, i prekomjerno zaduživanje, i prodaju tvornica, i socijalni krah… Sjećate li se Hercegovačke banke? Kamate su bile dva puta manje nego kod ovih današnjih derikoža iz Austrije. I to je bilo suviše visoko, pristojna kamata je 2 do 3% a ne 12 – 13…
Država je, kako rekoh, dogovorena kategorija. Dogovorena, ali ne ovdje i ne između nas. Dvije zemlje, Srbija i Hrvatska, jamčile su za BiH. Potpisnici su već prilično dugo mrtvi. Da postoji unutarnji dogovor, bilo bi lakše. Ali, njega nema. Dogovor izvana, ipak, još je na snazi. A zemlja, dokle će trajati? Pa, dok oni koji su je dogovorili ne odu u neku nesretniju zemlju od ove koju su, nesretnu i čemernu, svojedobno dogovorili.