Intelektualnu biografiju ovdje sažetu u razdoblju od 1966. do 2013. g. – želio sam predočiti kao vrtoglavu tobogansku vožnju preko staza i bogaza tih proteklih desetljeća, kao usamljeničku plovidbu između Scile i Haridbe, vođen devizom da postupam s MINIMUMOM KOMPROMISA, ali zato s MAKSIMUMOM KONTROVERZIJA. Ovaj treći svezak autobiografije razlikuje se od prva dva (Sebi pod kožu, 2006., i U zadnji čas, 2009.), u kojima sam razotkrivao mnogošto iz svojeg privatnog, intimnog iliti osobnoga života – djetinjstva, školovanja, studiranja, ljubavi, braka i roditeljstva – utoliko što je OKLOP OD PAPIRA napravljen od samih tekstova „koji su me obilježili i razgraničili“.
Desetljećima se ta masa tekstova (kritika, feljtona, polemika, intervjua…) gomilala i slagala, stvarajući oko mojega intimnoga bića zaštitnu barijeru, oklop tvrđi od čelika, ispod kojega ostajem netaknut, poput – ribe u soli! Ovdje preobjavljujem neke tekstove koji su me tako obilježili da sam bio etiketiran (po sistemu pljuni pa prilijepi), neke koji su ostali dosele slabije poznati široj javnosti, a u kojima se razgraničavam (po sistemu MOJ RAZLAZ SA SVIMA) te brojne intervjue u kojima sam se slobodnije iskazivao nego kad literariziram činjenice (po sistemu zini, izvali pa što bude).
Dugotrajno je bilo meandriranje kroz kontradiktornosti idejno-političkih prilika, tijekom burnih i (ne)slavnih desetljeća, ali mislim da sam, „na liniji vlastite savjesti“, ovu veliku „amplitudu“, kao raspon između mladenačke euforije (1966.) i skepse (pre)zrelih godina (2013.), doveo do KATARZE zahvaljujući kojoj mogu reći kako je ovaj treći svezak autobiografije, zapravo, „MOJ OPROŠTAJ SA SVIMA“.
I. M., IV/2014.
Šibenčani me neće, jer da sam Splićanin;
Splićani me neće, jer da sam Zagrepčanin;
Zagrepčani me neće, jer da sam Dalmatinac;
Dalmatinci me neće, jer da sam Istranin;
Istrijani me neće, jer da sam Šibenčanin!
* * *
Komunisti me nisu htjeli, jer da sam malograđanin;
malograđani me nisu htjeli, jer da sam ljevičar;
ljevičari me nisu htjeli, jer da sam filozofičan;
filozofi me nisu htjeli, jer da sam književnik;
književnici me nisu htjeli, jer da sam novinar;
novinari me nisu htjeli, jer da sam političar;
političari me nisu htjeli, jer da sam marksist;
marksisti me nisu htjeli, jer da sam desničar;
desničari me nisu htjeli, jer da sam komunist!
20. 3. 2011.
G. 1966.
Šta je nama ta Evropa i što smo mi toj Evropi
Uvjeren sam da je autonomnost povijesnih kriza našeg naroda najmoćnija karta na koju naša književnost uopće može zaigrati. Jedina prijetnja ostvarenju ove autonomije danas stoji u oponašanju općih mjesta tuđih duhovnih kriza. Ne mora se uvijek niti toliko raditi o svjesnom preuzimanju klišeja, koliko o maniji obaviještenosti, pod kojom redovito klecaju slabiji duhovi. Konačno, zapitamo li se o pravom smislu našeg pomalo forsiranog „evropeiziranja“, šta je nama ta Evropa i šta smo mi toj Evropi, pa da za njom tolike žudimo? Iz Evrope su nam najčešće dolazili samo zavojevači naših zemalja i našega duha, a ako se ponekad u tim vojskama našao poneki pop ili pjesnik koji je na svoju vjeru obraćao naše balkanske „divljake“, stostrukim je nametom naplatio svoju misiju. Uvjeren sam da smo svoj dug Evropi odavno otplatili, jer ako se po našim palankama prije jelo viljuškom i nožem negoli na dvorovima evropskih kraljeva, onda možemo kazati da su duhovnu zrelost naše umjetničke svijesti iz balkanskog blata isto toliko izvukli naši magarci, koliko i konji evropske kulture.
Duhovna autonomija naše suvremene književnosti ima dakle i stvarnih uvjeta da se konačno ustali, jer između stida zbog zaostalosti i snobovske težnje za oponašanjem, u našoj se aktualnoj društvenoj povijesti roji čitav niz autonomnih kriza. A hrvatskoj su književnosti, u pretežnom dijelu njene povijesti, ove krize bile izlazištem najvećih djela, pa se barem po analogiji može zaključiti da ni današnji hrvatski pisci neće sustati pred onim što od njih očekuje ovo vrijeme.
G. 1972.
Kad književnim zečevima zamiriše kupus vlasti
Književnost, sama, ne postoji kao neki napuhani balon, ona nije tlapnja ili priviđenje, nju čine samo konkretne pojave, ljudi, knjige, točno definirane estetičke, filozofske, političke, kritičke, ideološke svijesti, opipljivi programi, tekstovi… Hrvatska književnost nije izmišljeni idol, nju ne možemo i ne smijemo izjednačavati ni s jednim, ni s drugim piscem, ni s ovom ni s onom grupicom, ni s jednom, ni s drugom idejom. Dakle, nikoga ne možemo „braniti u ime književnosti“ jer on sam – bilo tko bio – ima najmanje prava da govori u ime te iste književnosti. Još rujna 1971. godine, pisao sam u „Vjesniku“ (kad je jedan naš časopis bio pozvao „dvadesetak hrvatskih duhovnih prvaka, tj. onih koji su trenutačno na špici preporodne euforije, da iznesu svoje prijedloge o ideji Kongresa hrvatske kulture), kako „dvadesetak ljudi, ma kakvi god prvaci oni bili, još nisu mjera hrvatskih ideja, tj. ideja o hrvatskoj kulturi, njenih problema i sudbine. (…) Jer, ako ne pristajemo na liderstvo bilo koje vrste, a ponajmanje u kulturi, onda svatko mora dobiti pravo glasa.“
To i danas potvrđujem kad objašnjavam da (hrvatska) književnost nije u pritvoru ako su (neki njeni) pisci uhićeni. Književnost postoji dokle je god jednog pismenog čovjeka, dokle je barem jednog člana u Društvu hrvatskih književnika (a tih nam zaista ne fali), dokle je jedne knjige na svijetu… Jer, ako lučimo književnost od politike, u tom smislu što razlikujemo književne od političkih akcija, onda uočavamo i različite divergentne književne i ljudske sudbine: jedni vide svoj put u politizaciji svojih književnih ideja, a drugi književno lice tek kao masku navlače na svoje politikantstvo.
Hrvatski su pisci, uostalom, kao političari uglavnom bili sasvim osrednji, ako ne slabi, loši i promašeni (mislim na pisce kakvi su se, u kategorijalnom smislu, formirali više-manje do današnjih dana, dakle kao na beletriste). Lijepo se to pokazalo posljednjih godinu-dvije, kad je mnogim našim književnim zečevima zamirisao kupus vlasti. Odjednom su pisci i piščići najrazličitijih kalibara postali ništa manje nego – lideri nacionalnog preporoda, koji su htjeli voditi jedan narod, a nisu znali bez krivudanja izvesti ni jedan zaključak, ili pravo zaorati brazdu jedne rečenice. Od pustih prvaka napokon nisi više vidio narod, a o književnosti da i ne govorimo: „preporodni period“ bio je tek mršava kravica u štalici hrvatske književnosti, kravica koja, na žalost, nije mogla dati dobra književnoga mlijeka.
G. 1987.
Ponavljam, nisam se preselio u Beograd!
Ne, nisam se preselio u Beograd! Posljednjih godina moram to neprekidno ponavljati, više ili manje strpljivo, onim mnogobrojnim pitačima koji me na zagrebačkim ulicama presreću i vuku za
rukav, više ili manje dobronamjerno…
— A ja sam mislio… Znate, nigdje vas ne viđam. Pa, gdje ste vi sada?
— Pretpostavljam šta ste mislili, ali kako ćete me viđati kad se ne krećemo u istim krugovima? Osim toga, mogao bih reći da ja uopće ne kružim, nego idem naprijed, natrag, lijevo, desno, nigdje moga stana…
— Znam, znam, nemojte se odmah ljutiti, nego nigdje vas nema, ništa ne pišete, nema vas na televiziji, kako to?
— Tako to, jer vi ništa ne čitate, a da čitate, vidjeli biste da pišem i objavljujem koliko i ranije i kad mi je volja. A televizija, to ne ovisi o meni. Na televiziji su neprolazni jedino njeni namještenici, koji su se u male ekrane uglavili kao prstaci u kamenje. Ti „medijski baruni“ ponašaju se kao vlasnici televizije, pa ako im se zamjerite, ćao, nema vas više… Ali, što vi o tome znadete?
— Pa, tražite?
— Šta da tražim, čovječe božji? Ko je uopće čuo da je kod nas obnarodovano pravo na javnost onih koji imaju što reći? Važni su oni koji ponavljaju, oni koji se slažu i oni koji šute. Ma, hajde, molim vas…
Tako otprilike počinju i završavaju se svi ti slučajni, ulični razgovori, u kojima se više ili manje zluradi sagovornici propitkuju o mojoj sudbini. Netko bi rekao da sam postao javno dobro, toliko su svi zabrinuti za moje (ne) pisanje. Jesam naivac, ali ne toliki da bih povjerovao u sućutnu dobronamjernost svih onih koji se brinu za moju karijeru.
— Ne, nisam se odselio u Srbiju!
— Niste? A ja sam čuo da su vam dali stan u Beogradu.
— Ma nemojte, kao da sam nogometaš ili političar. Uostalom, zašto se i ne bih preselio u Beograd, kad bih to naumio?
— Ništa ja ne kažem, vi ste i onako odavno poznati kao njihov.
— Ma, čiji sam ja to? Držim da nikome ne pripadam, a uostalom nitko me niti neće, niti me je itko ikada svojatao. Nitko ne bi dao ni prebijene pare da bude na mome mjestu.
— Znači, niste prešli? A mi smo mislili kad vas ne viđamo…
— Ko to „vi“? U čije ime možete govoriti i zašto uopće?
— Pa, mi, koji znamo da vam ovdje ne daju pisati, te da ste prisiljeni otići tamo preko, onima…
— Čovječe božji, ko to meni ovdje ne da pisati, tj. objavljivati? Šta govorite koještarije?
— Hajde, hajde, nemojte se sada izvlačiti. Dobro je poznato da ste na „crnoj listi“ od vremena one polemike s doktorom…, je li tako?
G. 1989.
Povratak sina razmetnoga u Split
(Iz intervjua za Slobodnu Dalmaciju)
Možda se netko neće s tim složiti, ali Igor Mandić nipošto nije otvoren čovjek. Objavivši sa suprugom Slavicom svoju bračnu kuharicu, on je otvorio vrata samo svoje „kužine“, ali sva ostala vrata, baš kao i u svakoj dalmatinskoj kući, ostala su zatvorena.
Kako svaki novinski razgovor mora imati svježeg „mesa“, novinar se u muci, budući da je dugo djelovao u Rijeci, sjetio činjenice da je prezime Mandić često i vrlo ugledno u Kastavštini. Tako je, nada se, isčeprkao nešto o Igoru što šira javnost nije znala.
Jeste li vi baš pravi Dalmatinac ili u vašim žilama teče i ‘tuđa’ krv?
— „Čista“ sam istrijanska krv. Moja je majka rođena u Puli, dakle Poližana. U to vrijeme cijela je Istra bila pod Italijom. Dvadesetih godina, kad se trebalo izjasniti jesi li Talijan ili ne, njezin se otac deklarirao kao Hrvat. Tako je moje porijeklo s majčine strane u nekakvom metaforičkom smislu polutalijansko i poluhrvatsko – zapravo istrijansko. I moj djed po ocu je iz Kastavštine. Početkom stoljeća došao je iz Istre u šibenske krajeve gdje je bio jedan od prvih ili prvi (kako obiteljsko predanje kaže) električar na elektrani na Krki, koja je jedna od prvih modernih institucija u ovom dijelu Balkana. Moj se otac rodio u šibenskoj zabiti u Konjevratima (mjesto u kojem nisam nikada bio).
Radio je kao trgovački pomoćnik, angažirao se u socijalnim i demokratskim savezima i pokretima. Nakon služenja po splitskim i dalmatinskim knjižarama, uspio je otvoriti vlastitu knjižaru u Šibeniku. Jedno deset-petnaest godina (nisam istraživao) postojala je knjižara i papirnica s fotopotrepštinama Emila Mandića. Bila je moderno i medijski usklađena s tadašnjim stanjem duha u ovom dijelu Evrope. Osim velike biblioteke koja nam se presipala po kući, knjižari i skladištima, imao je i sve najnovije medijske potrepštine – fotoaparate, materijal koji ide uz njih itd. Surađujući s Italijom, pokrivao je dobar dio srednje Dalmacije u kojoj je živio, radeći uz pomoć majke i možda nekom fizičkom ispomoći u skladištu.
Ali, svejedno, kao takav, 1948., kad je došlo do one glasovite nacionalizacije u Jugoslaviji, kako bi se politički sistem oprao pred Staljinom da u nas ne postoje narodni revizionisti tj. da KP nije utopljena u Narodnom frontu već da drži vlast u rukama, on je propao. Ta je nacionalizacija uništila obrt ili tzv. malu radinost u zemlji. Tako je nestala i naša knjižara. Moj je otac potonuo u svijetu državnih službenika, u svijetu kojem nikada nije težio. On je uvijek htio biti privatnik koji radi svojim rukama, za vlastitu i za dobrobit svoje familije, nikome ne oduzimajući ništa. Za vrijeme rata bio je tipičan pripadnik maloga građanstva, zagrebački bi se reklo „ni vrit ni mimo“, ali to je jedna vrsta slobodnog izbora.
On je na prednja vrata primao kupce, a na stražnja potpomagao oslobodilački pokret. Gomile potvrda koje su mu izdavali povjerenici, komesari koji su dolazili iz odreda po pisaće strojeve, papir, itd. Kao takav, kao normalan, lojalan malograđanin dobio je svoje što je zasluživao 1948. i 1949., kad je ta nacionalizacija uništila cijele slojeve građanstva i seljaštva. Ona je praktički i mene ostavila na cesti, da se uzdam u se i u svoje kljuse, i eto me tu gdje jesam, samo sa sentimentalnom uspomenom. Gubitak koji je možda i dobitak.
Kako to mislite?
— Krenuo sam iz osiromašene malograđanske obitelji bez ikakve osnove, za koje su vrijeme, jasna stvar, „slojevi“ i sinovi vladajućih „slojeva“ sebi već spremali start u novo crveno bogatstvo. Krenuo sam potpuno besperspektivno. Gol kao prut, došao sam u Zagreb s malom svoticom, prodavši posljednji komadić kućnog bešteka, i s odlukom da u dva ili tri mjeseca ili tu zaživim, ako postoji mogućnost nakon studija i nakon vojske, ili da se vratim potpuno besperspektivno ocu koji je životinjario u nekom malom kokošinjcu u Splitu. To je taj dio nepredvidive sudbine o kojemu tada nisam razmišljao i koji sam prihvatio kao gotov čin. Nisam se uspio obezglaviti i prestrašeno vratiti.
Kako se obitelj obrela u Splitu?
— Kad je knjižara likvidirana, nasilno oduzeta, opljačkana, s time što su ovrhovoditelji, koliko je meni poznato, jedan dio davali državi, a deset uzimali sebi, tako da netko danas posjeduje stanove, vikendice i brodove za treću generaciju na moj račun. Kad je ta knjižara bila na taj nezakoit način oduzeta, otac je kao veliku nagradu dobio nekakvo malo činovničko mjesto i preselio je obitelj u Split, tako da sam se od svoje osme godine naturalizirao kao Splićanin i tu ostao desetak godina, do završetka školovanja u klasičnoj gimnaziji, kad sam prešao u Zagreb.
G. 1994.
O ‘parovima’ Tito-Krleža i Tuđman-Aralica
Tvrdoglavost jednoga mentaliteta, koji se po crti svoje zluradosti drži banalnih asocijacija, nažalost, nije moguće ni u kojem slučaju ispraviti ili promijeniti. Čini se tako jednostavnim – posebice onima koji nisu čitali Aralicu, a još manje Krležu – na osnovi slučajnih podudarnosti tražiti neke sličnosti, nadajući se kako bi one mogle nekoga kompromitirati. Kad bi ova tračerska usporedba uopće bila točno uspostavljena, to bi onda prije govorilo u prilog stabilnosti jednoga društvenoga sustava, nego što bi moglo obezvrijediti bilo koji član spomenutih, a suprotstavljenih „parova“.
Jer, kad bi spoj državnoga vlasništva i inteligencije i danas mogao biti sproveden, ustanovljen i betoniran takvim dugotrajnim i dubokim vezama – kao što bijaše ona između Tita i Krleže – to bi samo govorilo kako se kod nas ništa nije promijenilo (na bolje), te da se samo obnavlja isti sistem mišljenja, te isti model društveno-političkoga uređenja. Ustvari, možda se u ovome i krije zlurada aluzija izvedene usporedbe, samo što su članovi novoga iliti današnjega „para“ nedovoljno čvrsti da je u tome podrže. Ukratko, ni po sličnosti, ni po razlikama, usporedba odnosa između Aralice i Tuđmana ne može se izvesti uopće dosljedno, a da bi bilo kao lice, bilo kao naličje, prenosila dojam što ga je ostavio odnos između Krleže i Tita.
Kako moja malenkost nema pretenzije političkoga komentatora, to je izvan mojega uvida razlučivanje sličnosti i/ili različitosti životnih putanja pokojnoga crvenoga maršala nekadašnje Jugoslavije i današnjega Predsjednika Republike Hrvatske, ali ono malo što mi je poznato o Krležinom opusu i o Araličinom pisanju navodi me na tvrdnju da su putanje ovih potonjih apsolutno neusporedive. Kad je tome tako – što se lako provjerava opisom životnih činjenica i intelektualnom biografijom – zašto bi trebalo nasjedati traču da Aralica danas, svega u nekoliko godina, doslovno rekapitulira polustoljetnu i vrlo složenu poziciju, koju je Krleža imao u ovdašnjim ideološko-političkim situacijama, da bi stjecajem okolnosti, ali i vlastitom voljom, davao moralno, intelektualno i kulturnjačko-spisateljsko „pokriće“ jednom društvenome sustavu? Ukoliko nije moguće izjednačavanje po sličnosti, ovdje se, očito, ali nasilno, izvodi analogiju po opoziciji, u čemu se onda može ići sve do besmisla, s tezom da nešto više nalikuje, što se više razlikuje.
Književno-kritički je neumjesno, a u građanskome je smislu malne nepristojno prepričavati, ispitivati i uspoređivati bilo čije biografije, pogotovo kad se unaprijed znade kako se time niti misli, niti može išta „dokazati“. Tako, što bi nam koristilo i do kakvih bi nas neukusnih zaključaka uopće dovelo bilo kakvo uporedno polaganje životnih sudbina spisatelja Krleže i Aralice, samo zato da bismo pronašli neki križni trenutak u kojemu su se one dodirnule, jer nam se pričinjava, da su ih tada izjednačile one silnice, što struje iz njima pridruženih političkih „parnjaka“, Tita i Tuđmana!? Neki ključni i krupni moment konvergiranja, u ovome smislu, nije moguće uočiti, budući da je u suodnosu Tuđmana i Aralice – kakav nam se u javnosti pričinjava – sve više izloženo utjecaju slučaja i više ili manje labavih veza, nego što je to ikada bilo u istim takvim relacijama Tita i Krleže. Time se, dakako, ne daje nikakva povijesno-vrijednosna ocjena, već se i dalje nastoji oko razlika, koje mogu samo još više otkloniti mogućnost uspoređivanja.
Spisateljske biografije Krleže i Aralice pogotovo je nesklapno, u bilo kojem pogledu, dovoditi u sraz ili međuodnos, budući da je riječ o posve različitim duhovnim orijentacijama, intelektualnim kapacitetima, karakternim predispozicijama i oblikovateljskim moćima. Zašto bismo jednoga pisca povijesnih romana, kao što je Aralica (više ili manje isključivo), na bilo koji način htjeli natezati na enciklopedističkoj postelji pisca, koji je imao i ostvario „totalni projekt pisanja“ (obuhvativši svojom riječju malne sve, što je ikada postojalo kao zadatak i izazov spisateljima)? Jedan golemi, ali dovršeni opus – koji tek što je u neke razumske okvire uspjela staviti Lasićeva „Krležologija“ – za sada i logično ima svoju prednost i težinu pred stvaanjem pisca, koji još nije dosegnuo svoj razvojni vrhunac, pa kakve bi se onda paralele između njih ikako smjele pretpostavljati?
titucije su otišle dođavola, sve je rasprodano, pokradeno, darovano, i čemu nastavljati uzaludni trud.
IGOR MANDIĆ