Tko to vraća “pooštrene mjere protiv Židova” u BiH?

Već godinama slušam najgore uvrede na račun promjene imena Uge Vlaisavljevića. Nekada Jugoslav, a od rata Ugo. Zakon dozvoljava slobodnim građanima promjenu imena i prezimena. To je legitimno pravo svakog građanina u demokratskom okruženju. Ne treba podsjećati da je rat u BiH počivao na etničkim sukobima. Biti manjina u nekom etnički većinskom okruženju značilo je u najmanju ruku biti „obilježen“, a u najgorem slučaju biti likvidiran.

Glavno i često jedino pouzdano etničko obilježje je vlastito ime koje se u doba razularenog etnicizma uvijek smatra ETNONIMOM. Nositi ime Jugoslav u opkoljenom Sarajevu bilo je gore nego zvati se Radovan ili prezivati Milošević. O ovome nitko ne želi da govori. Malo se o ovome zna. Ili o ovome nitko i ne treba ništa da zna.

No kada dvadeset godina od ratnog vihora „građanski“, mahom bošnjački, intelektualci ne prestaju kao dokazni materijal u svojim polemikama protiv Uge Vlaisavljevića dozivati u pomoć njegovo prethodno ime, onda u tome ima nešto više od pukog podsjećanja.

Sanja Vlaisavljević l poskok.info

Uostalom, nije li već unaprijed indikativno da polemizirajući o njegovom akademskom ili općenito intelektualnom djelovanju dozivamo njegovo ime? O čemu to može da govori, ako ne o nacionalističkim predrasudama onih koji posežu za takvim „dokaznim materijalom“? Zašto bi to bilo tako u ovom konkretnom slučaju? U ratno doba Jugoslavija je bila sinonim sveg zla ovoga svijeta. Za četnikovanje, klanja, ubijanja, progone, za destruktivnost u svom njenom opsegu.

Zvati se Jugoslav u Sarajevu tog vremena značilo je između ostalog dobivati svakih sedam dana vojne pozive za kopanje rovova na „ničijoj zemlji“. Kod čuvenog Cace mahom. Sa upozorenjem: “Javiti se odmah”. Značilo je biti jedini na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta koji nema radnu obavezu, iako je na snazi bila odluka iz Službenog lista da svi docenti i viša zvanja budu pošteđeni kako kopanja rovova tako i drugih vojnih obaveza. Značilo je biti u stalnome strahu od racija u kojima su oni bez odgovarajućih isprava bili pokupljeni u kamione i odvezeni na najizloženije dijelove ratišta.

Za to vrijeme su njegove kolege mogle slobodno odlaziti na kazališne predstave i na druženja u kafane poput Bazena, gdje se jelo i pilo. Značilo je gotovo svakodnevno otvarati vrata kako vojnim tako i paravojnim posjetiteljima koji su stalno i nanovo pretresali stan tražeći nešto. Značilo je imati „prethodnicu“ u svakom kretanju gradom da ne bi netragom nestao, recimo u Kazanima.

Značilo je staviti natpis na klinastom pismu na vrata svog stana (o čemu je  ironično pisao Semezdin Mehmedinović), jer su stanovi jugoslavā bili na meti. Značilo je nikada ne dobiti dozvolu za izlazak iz Sarajeva, recimo do Visokog, dok su njegove kolege putovale kao da rata nije ni bilo. Značilo je ne moći dobiti dozvolu za izlazak iz grada ni kada su otvoreni „plavi putovi“, opet samo do Visokog, na dženazu članu obitelji, jer “taj tvoj putnik nema dobro ime“.

Značilo je javno ismijavanje imenu kada bi ulazio u neku instituciju i pri tome pokazivao osobnu iskaznicu. Značilo je biti „petokolonaš“ koji je „ostao po zadatku u Sarajevu kako bi dojavljivao svojima“. Značilo je stalno i nanovo slušati priče uglednih susjeda da baš kada on nije u naselju naselje biva granatirano. Značilo je često čuti iza leđa da “sve njih treba pobiti“. Značilo je čak i u posvećenom akademskom prostoru slušati rasističke ispade Rasima Muminovića da je „životinja“. Divlja životinja srpske vrste. Itd., itd…

A jedina vrijedna gesta otpora prema šikaniranju zbog imena nije bila uzeti neko „lijepo narodno ime“ (upravo to bi značilo dati za pravo šovinistima!), nego nakon jezive provale međuetničke mržnje pokazati da se može biti i ratni invalid u samome imenu (u poretku Simboličkog), pa sačuvati samo „osakaćeni trup“ (bez prefiksa i sufiksa) od prijeratnog imena.

Po uzoru na ne mali broj „podobnih“ i „dobrostojećih“ građana ratnog Sarajeva koji su usprkos svemu vozali automobile Jugo, tako što bi im ostrugali prvo slovo sa šasije. Možda je ne manje važno bilo u svoj vlastiti identitet upisati i neko uistinu STRANO ime, pokazati da niste jedan od „naših“ ili „njihovih“, da ničiji kolektivni identitet ne želite preuzeti, ma tko da je u pitanju. Uostalom, upravo to je bio smisao imena Jugoslav davnih pedesetih godina: značilo je na radikalan način optirati za čisto građansku opciju, upisati u krv i meso novorođenčeta „političku konstrukciju drukčijeg svijeta“, raskid sa svakim oblikom tradicionalnog etničkog i vjerskog identiteta. Pokazalo se to kao bolna varka slijepog vjerovanja u emancipatorsku politiku: još i tada, pa kroz čitavu povijest socijalističkog ETNIČKOG BRATSTVA, to je bilo „odvratno i ružno ime“. Nikad i nipošto „podobno“!

A onda je dugo nakon rata ovaj čovjek dirnuo u osinje gnijezdo tzv. „građanske ljevičarske politike“, pa se odjednom ispostavilo da je najlošija stvar u njegovoj kritici to što je rođen s imenom Jugoslav.

U to se upiralo prstom (a to se i dan-danas neumorno čini s istom sramnom upornošću) kao na sam izvor zla u tom čovjeku. I to tzv. antinacionalisti čine na isti, apsolutno isti način na koji je u ratu saznanje „nacionalista“ o nečijem imenu određivalo da li će taj i taj ostati živ i da li će moći sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo.

Šta znači danas nekoga podsjećati na njegovo nekadašnje ime? Čemu svjedoči takav „argument“? Intelektualnoj raspravi? O ne, tome nipošto! Svjedoči sveprisutnoj pojavi rasizma vlastitih imena.

Sve su kritizirali naši antinacionalisti samo nikad za nikad ono što stoji u temelju lokalnog nacionalizma: njegov drečavi „kulturni rasizam“! A o njemu nitko od „građanskih teoretičara“ ne smije ni riječ prozboriti. A taj rasizam nipošto nije od jučer. Evo rječitog primjera:

Naredba o promjeni židovskih imena i prezimena, obilježavanju Židova i njihovih tvrtki donesena je 4.6 1941. godine u Tuzli i u njoj stoji:

“1. Sve dozvole za promjenu prezimena, koje su poslije 1.prosinca 1918. podijeljene osobama, koji su Židovi po rasi… te osobe imadu prezimena zamijeniti s prijašnjim prezimenima. To vraćanje na prijašnje prezime vrijedi i za supruge, i za potomke…

2. Osobe koje mijenjaju prezime imadu u roku 8 dana prijaviti promjenu prezimena kod redarstvene vlasti, općinskog (gradskog) poglavarstva i kod matičnog ureda bogoštovane općine…

3. Sve osobe koje po čl. 1 mijenjaju prezime, ne smiju se više ni u javnom ni u privatnom životu služiti drugime nego tim prezimenom… Židovima po rasi zabranjena je uporaba svakog pseudonima…”

Postavlja se sada pitanje tko to vraća redarstvu naredbu iz 1941 u javni prostor BiH. Tko to proklamira zabranu dozvole za promjenu imena i tko iz nečijeg imena izvlači zaključke o njegovoj moralnosti? Tko u ime tobožnjih građanskih vrijednosti proklamira lišavanje građana njihovih temeljnih sloboda i samog ljudskog dostojanstva? A sutra ih, kao što je to bilo jučer, možda već stavlja na spiskove za odstrel. Da li je rasistička metoda progona drugih i drugačijih, nakon stavljanje traka i drugih simboličkih obilježja, puni izraz građanske inteligencije u BiH?

Predsjednik Udruženja za razvoj akademskih sloboda, redovni profesor Filozofskog fakulteta UNSA, Samir Arnutović, koji ime svog mentora Muminovića i danas drži na vratima svog ureda na Filozofskom fakultetu, u svojim anonimnim i javnim nastupima ima važan argument: Ugo Vlaisavljević je promijenio ime! Njegov uzor i branilac, profesor Jure Zovko, sudeći po njegovim novijim kolumnama, također misli da je to važan argument. O kakvom argumentu je riječ na nenadmašan poetski način je objasnio pisac Elis Bektaš: http://blog.b92.net/text/17308/Gospodin-Gvozden-i-gospodjica-Fejsbuk/