Petak, 19 travnja, 2024

Blaž Slišković: ”Jesam li gađao gol iz kornera? A ne, slučajno je ušla, haha…”

Must Read

Jesam li gađao? A ne, nego je slučajno ušla. Pa naravno da sam gađao, nasmijao se Blaž Slišković (59) kad smo ga podsjetili na nezaboravan gol iz kornera, koji je prije točno 35 godina na danšnji dan zabio Crvenoj zvezdi u finalu Kupa 1984. (2-1, 0-0).

Na golu Zvezde stajao je tada Tomislav Ivković koji se isprva branio da nije bio kriv, da je zakazao Marko Elsner na prvoj stativi…

“Nije mi problem preuzeti krivnju na sebe, pogotovo zbog toga što nije Slišković zabio samo meni, pa svaki njegov prekid je bio “opasan po život”. Bilo bi mi krivo da mi je zabio neki bezveznjak, ali kad mi je zabio majstor poput Sliškovića, onda mu kapa do poda”, ipak je kasnije priznao Ivković.

I bio je u pravu, nije to bio jedini spektakularni Sliškovićev gol. Zabio je on i Partizanu u prvoj minuti nakon što je krenuo s centra, predriblao je kompletnu obranu crno-bijelih i zabio. Postigao je i nezaboravan gol Sparti, gotovo iz auta, za prolaz Hajduka u 119. minuti, pa Torinu iz slobodnog udarca koga su se mnogi prisjetili nedavno, kad je Messi zabio Liverpoolu sličan gol…

Popularni Baka bio je ljubimac navijača Hajduka ne samo zbog sjajnih igara, nego i zbog svoje neposrednosti.

“Imao sam vremena stati, porazgovarati, gurnuti koju kartu ili koji dinar ako treba. Želio sam pokazati da sam običan čovjek, pokazati da mogu sjesti s radnicima i s direktorima. Meni je to svejedno. Nisam prezao ući u najgoru kavanu, gdje su opušci svuda po podu, ali i u najluksuzniji restoran. Možda je to ljudima ostalo u sjećanju. Danas me zaustavljaju sinovi tih istih ljudi, kažu kako im je otac pričao o meni…”, govorio je Baka, o kome se legende prepričavaju i danas.

Kad je u Stocu polagao četvrti razred srednje škole jer se zbog nogometa u drugom ispisao iz škole, navodno ga je ispred zgrade dočekao špalir učenika, a na vratima direktor.

“Nisu me puno maltretirali, na biologiji su me pitali koja vrsta trave raste na Veležovom stadionu, engleska ili neka druga”, otkrio je kasniej Slišković, koji je sličnih anegdota imao jako puno.

Navodno ga je na Prekršajnom sudu u Solinu, gdje se morao pojaviti zbog prometnog prekršaja sudac dočekao s kavom i pićem, i sve je riješio u par minuta. Naravno da je bio oslobođen. Što tek reći o dogodovštinama u svlačionici i na putovanjima. Jednom zgodom je pokušao pred trenerom Nadovezom sakriti cigaretu u džep.

“Vidio sam gdje je sakrio cigaretu, pa sam se malo zadržao u razgovoru s njim, sve dok mu nije počelo dimiti iz džepa. Uh, što smo se smijali. Obojica”, ispričao nam je Nadoveza.

“Pušili su i ostali, razlika je u tome što se ja nikad nisam krio. Od kad sam prvi put sa 16 godina zapalio pred ocem, od koga me je trebao biti stid i strah, više se nisam krio ni pred trenerima. Bio sam svjestan da mi cigareta škodi, ali bilo je to jače od mene”, priznaje Baka, koji je kasnije, u trenerskoj karijeri, bio jako strog prema svojim mladim igračima.

Jednom zgodom je kasnio na putovanje u Osijek, pa je autobus krenuo bez njega, a on ga je jurio taksijem do zračne luke.

“Žena me nije probudila jer sam joj zaboravio reći. Na koncu sam se probudio, ali je ona otišla u spizu i zaključala vrata, tako da nisam mogao van iz stana. Na koncu sam zakasnio na avion, a kad te bije glas da si neodgovoran, onda lako krene priča…. Ali istina je da mi se dogodilo da sam zaboravio putovnicu kad sam s Hajdukom krenuo na revanš kod Metza, u prvom kolu Kupa Uefe 1985/86. Tek sam u Ljubljani shvatio da sam je zaboravio, ali sam ipak ušao u avion. Kad smo stigli pred carinu, pustio sam dva tri igrača ispred sebe. Kako je carinik sjedio u kabini, ja sam se provukao ispod pulta i prošao. Poslije je bila trka po Parizu, tražili smo privremenu dozvolu… Ali sve se zaboravilo jer smo prošli u drugi krug”.

I danas se prepričava njegov odgovor Mlinariću koji se nakon što je Sliškovićev Velež razbio Dinamo 9-2, požalio da su bili nemoćni zbog toga što su “zaružili” do 4 ujutro.

“Eto, a mi smo sinoć bili u kazalištu”, poentirao je Slišković.

Legenda kaže i da trener Vukašin Višnjevac jedino njega nikad nije kontrolirao kad ide spavati, niti je dozvoljavao pomoćnicima da ga kontroliraju.

“Nemojte, da ga slučajno ne probudite. On sigurno već spava”, rekao bi iskusni Višnjevac.

No karijera i život Blaža Sliškovića puno je šira od postignutih golova i pobjeda, koliko je popularni Baka bio velik, možda najbolje svjedoče riječi jednog od najvećih nogometaša svih vremena Zinedinea Zidanea.

“Moj nogometni idol bio je Blaž Slišković koji je u vrijeme mog odrastanja igrao za Olympique iz Mareseillesa za koji sam navijao. Uživao sam ga gledati, bio je čudesan igrač, koji je sjajno izvodio prekide, a zabijao je golove čak i iz kornera. Iako su u istoj momčadi igrali Papin, Francescoli, Mozer, Forster, ja sam obožavao Sliškovića”, kazao je Zidane.

Mostarci bi Blaža “Baku” Sliškovića najlakše opisali kad bi rekli kako je “Baka” oduvijek bio mostarska raja. A biti raja za rođenog je Mostarca bilo presudno. Bio je to svojevrstan znak potvrde kako neko s više ili manje uspjeha kotira na društvenoj ljestvici grada na Neretvi. A “Baka” je na toj ljestvici bio dosta visoko, ne samo poradi svog nogometnog umijeća, iako je nogomet kako veliki tako i mali, bio puno više od najvažnije sporedne stvari na svijetu.

“Iako je mogao piti viski, Baka je pio juice-votku”, slikovito je to pojasnio jedan njegov poznanik.

Bilo je to neko drugo vrijeme, drugi odnosi. Danas, u vrijeme društvenih mreža u kome se sve sazna u roku od pet minuta “onakav” Baka teško prolazio sa svojim nepodopštinama. A nekih se prisjetio i Ivan Gudelj tijekom snimanja filma o svom životu i karijeri.

“U Mostaru je Ivan provodio brojne slobodne dane, pobjegao bi s djevojkom i skrivao bi se u mojoj kući od znatiželje javnosti, jer je bio toliko popularan da se morao skrivati. A ni djevojke s kojima je dolazio nisu bile baš nepoznate javnosti”, zagonetan je bio Slišković, koji je Gudelju priznao da je imao više uspjeha kod ljepšeg spola od njega, iako je bio oženjen tada jako popularnom rukometašicom Svetlanom Kitić.

“Ivan se previše trošio na terenu, pa nije mogao navečer pratiti moj ritam. Ali da budem iskren, nisam ni ja mogao često pratiti ritam Momira Bakrača i Milana Petrovića “Rica”…”

Bila su to neka druga vremena, vremena kad je Hajduk bio moćan i u europskim okvirima. Iako su igrali polufinale Kupa Uefa 1984. protiv Tottenhama, a godinu potom i četvrtfinale protiv Waregema, za njih to nije bio “baš neki uspjeh”.

“Mi smo tada imali momčad koja je mogla otići do kraja. Kući smo dobili Tottenham 2-1, a tisak i navijači su nas izvrijeđali da smo bili loši, da nismo ništa napravili, da nemamo šansi u uzvratu… A gledam danas, danas navijači plješću igračima i nakon poraza… Nama su najveći motiv bile pune tribine. Što će ti veći motiv od 40-50.000 ljudi na tribinama. To nas je nosilo. U Hajduk sam došao iz srca, mene su uvijek u Splitu pozdravljali pljeskom, zato sam i došao, iako su me zvali i ostali klubovi”.

Otkrio je Gudelj i što je rekao Sliškoviću kad je došao na Poljud.

“Kazali smo mu Ćelić i ja da dođe i da ćemo mi trčati za njega. I svi smo Baki dodavali jer smo tako sudjelovali u stvaranju prilika za gol”.

“Svi su me prozivali što ne trčim, ali što više gledam snimke starih Hajdukovih utakmica, pogotovo onih velikih iz Kupa Uefe, nije baš da nisam trčao. Danas se neki igrači hvale da trče i preko 12 kilometara, ali ja držim da je bolje istrčati 7-8 kvalitetnih kilometara, nego 15 bez veze” poentira Slišković.

Vodstvo Hajduka je namjeravalo stvoriti novu, još jaču generaciju, nakon što je sa scene sišla zlatna generacija Šurjak, Jerković, Žungul, Mužinić, Peruzović, Rožić, Katalinić… Uz Gudelja, braću Vujović, Krstičevića, kasnije i Vulića dovođeni su redom Slišković, Simović, Pešić, Prekazi, Deverić… ali rezultati nisu opravdali očekivanja, u pet sezona osvojili su tek jedan Kup.

“Zbog ozljeda i vojnih obaveza u tih pet godina, u stvari u punom sastavu nismo odigrali više od sezone i pol. Najprije su Vujovići otišli u vojsku, pa ja, Gudelj se razbolio…. Igrali smo kvalitetno i moderno, ali što je bio uzrok slabih rezultata ni danas ne mogu dokučiti”, otkriva Slišković, koji je nakon odlaska iz Hajduka zaigrao za Olympique.

“Otišao sam u Marseille, gdje sam potpisao na tri godine. Ali u Francuskoj sam ostao samo jednu godinu, iako sam bio proglašen igračem godine. Došao sam u sukob s trenerom i morao sam otići u Pescaru sljedeću godinu dana. Kasnije sam se ponovno vratio u Francusku, gdje sam igrao punih pet sezona (Lens, Moulhouse, Rennes). Na koncu sam se 1992/93. ponovno na kratko vratio u Pescaru, da bi karijeru sasvim slučajno završio u Hrvatskom dragovoljcu. Planirao sam u mirovinu i nastaviti igrati mali nogomet u Italiji. Čak sam upisao i trenersku školu. Ali sreo sam se s pokojnim Gojkom Šuškom i Rojsom na Širokom, i oni su me u razgovoru upitali što namjeravam dalje. Rekli su mi: “Imamo gore u Zagrebu jedan klub, zove se Hrvatski dragovoljac, predsjednik je Stjepan Spajić, eto mi to malo i dotiramo iz Hercegovine jer je to naš, hercegovački klub. Jesi li voljan da zaigraš?”. Nakon nekoliko dana malo smo ozbiljnije sjeli i dogovorili se oko uvjeta.”

U međuvremenu je započeo rat, koji je u Mostaru ostavio neizbrisive ožiljke. Kako vidljive, tako i one nevidljive, u srcima.

“Bio sam u to vrijeme u Francuskoj i u Italiji. Morao sam zarađivati jer je o mojoj zaradi ovisila sudbina 15-20 ljudi, bio sam im jedni izvor financija. Teško sam proživio rat jer to što se desilo, ti zločini, vjerojatno se više nikad neće ponoviti. Rat nikome nije donio dobro, bez obzira što sada imamo slobodu, što je Hrvatska samostalna, Bosna i Hercegovina samostalna, što smo se konačno razdvojili. Ali mišljenja sam da je to moglo proteći i puno mirnije, bez krvoprolića”, pričao je u to vrijeme Slišković, koji je oduševljavao mase i nakon završetka karijere, kao trener.

Pogotovo je bio gledan video na kojemu na lošem engleskom daje izjavu nakon utakmice u Izraelu.
“Ispao sam neznalica zbog toga što ne znam dobro engleski, a nikoga ne zanima što znam talijanski i francuski, koje sam naučio dok sam tamo igrao. U međuvremenu sam popravio i engleski…”

Bio je Slišković i izbornik Bosne i Hercegovine, s klupe Hajduka su ga smijenili nekoliko kola prije kraja iako je bio prvi na ljestvici, kasnije su na sudu tvrdili kako nije ni bio trener, trebao je postati izbornik Sjeverne Koreje, sa svojim Zrinjskim je pokorio bosanskohercegovačku ligu… Karijera za pamćenje, puno bogatija od onoga po čemu ga navijači uglavnom pamte, a to su spektakularni golovi…

24sata

- Advertisement -

14656 COMMENTS

Subscribe
Notify of
guest

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

14.7K Komentari
Oldest
Newest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последний

GNJIDA IS BACK! Hoće li Mate Granić u koaliciji s “Možemo” postati novi hrvatski premijer?

Kažu da je zlopamtilo i da ga je teško zabolilo Tuđmanovo poniženje kada ga je spremio na godišnji odmor...
- Advertisement -

Ex eodem spatio

- Advertisement -