Maska, ma koliko očito neučinkovita, nametnuta je kao taktika ponižavanja i mjera isključivanja koja cilja na nevjernike. Bila je i simbol: prestani govoriti jer tvoj glas nije bitan.
Bilo je čudno iskustvo gledati saslušanje u Predstavničkom domu na kojem je svjedočio Robert F. Kennedy, Jr. Tema je bila cenzura te kako su i u kojoj mjeri savezne vladine agencije pod dvjema upravama natjerale društvene mreže da brišu objave, zabranjuju korisnike i guše sadržaj. Većina je iznijela svoje.
Ono što je bilo čudno bila je reakcija manjine cijelo vrijeme. Pokušali su ušutkati RFK-a. Prešli su na izvršnu sjednicu kako javnost ne bi mogla čuti postupak. Njihov napor nije uspio. Zatim su vikali tijekom njegovih riječi dok su ga ispitivali. Divlje su ga blatili i klevetali. Čak su počeli i s pokušajem da ga se spriječi da uopće govori, a za to je glasalo 8 demokrata.
Ovo je bilo saslušanje o cenzuri i oni su ga pokušavali cenzurirati. To je samo poanta.
Postalo je toliko grozno da je RFK bio primoran dati kratki tutorijal o važnosti slobode govora kao suštinskog prava, bez kojeg su sva druga prava i slobode ugrožene. Čak i te riječi jedva je mogao izgovoriti s obzirom na bijes u prostoriji. Pošteno je reći da je sloboda govora, čak i kao temeljno načelo, u velikim problemima. Ne možemo više postići konsenzus ni o osnovama.
Gledateljima se činilo da je RFK jedina odrasla osoba u sobi. Drugim riječima, bio je propovjednik vjernosti u bordelu, čuvar sjećanja u sobi punoj oboljelih od amnezije, praktičar zdravog razuma u sanatoriju ili, kako bi Mencken rekao, bacač mrtve mačke u hram.
Bilo je neobično čuti glas mudrih državnika u toj stakleničkoj kulturi infantilne korupcije: podsjetio je javnost koliko su daleko stvari otišle. Naime, on je citirao znanstvene radove, a ne ljudi koji su mu htjeli začepiti usta.
Prosvjedi protiv njegovih izjava bili su oštri i šokantni. Brzo su prešli s “Cenzura se nije dogodila” na “Bilo je potrebno i divno”, pa do “Trebamo više toga”. Izvještavajući o spektaklu, New York Times je rekao da su to “škakljiva pitanja”: “Štiti li Prvi amandman dezinformacije? Kada je prikladno da federalna vlada pokuša suzbiti širenje laži?”
To nisu škakljiva pitanja. Pravo pitanje tiče se toga tko će biti sudac istine.
Takvi napadi na slobodu govora imaju presedane u američkoj povijesti. Već smo raspravljali o Zakonu o strancima i pobuni iz 1798. koji su doveli do potpunog političkog preokreta koji je povukao Thomasa Jeffersona u Bijelu kuću. U 20. stoljeću dogodila su se dva dodatna napada cenzorske ludosti. Oba su uslijedila nakon velikih ratova i eksplozije veličine i dosega vlade.
Prvi je došao s Crvenim strahom (1917.-1920.) nakon Prvog svjetskog rata. Boljševička revolucija i politička nestabilnost u Europi doveli su do divljeg napada političke paranoje u SAD-u da su komunisti, anarhisti i radnički pokret planirali preuzimanje američke vlade. Rezultat je bilo nametanje cenzure zajedno sa strogim zakonima koji se tiču političke lojalnosti.
Jedan od rezultata bio je Zakon o špijunaži iz 1917. Još uvijek je na snazi i primjenjuje se danas, posljednji put protiv bivšeg predsjednika Trumpa. Mnoge su države donijele zakone o cenzuri. Federalci su deportirali mnoge ljude osumnjičene za pobunu i izdaju. Osumnjičeni komunisti dovedeni su pred Kongres “reš-pečeni”.
Drugi sukob dogodio se nakon Drugog svjetskog rata s Uredom za neameričke aktivnosti Predstavničkog doma (HUAC) i saslušanjima vojske i McCarthyja koja su dovela do crnih lista i medijskog blata svake vrste. Rezultat je bio zahlađenje slobode govora u američkoj industriji što je posebno teško pogodilo medije. Taj je incident kasnije postao legendaran zbog pretjerivanja i nepoštivanja Prvog amandmana.
Kako se cenzura iz Covid ere uklapa u ovaj povijesni kontekst? U Brownstoneu smo usporedili divlju reakciju na Covid s ratnim stanjem koje je uzrokovalo toliko trauma u domovini kao i prethodni svjetski ratovi.
Tri godine istraživanja, dokumenata i izvješćivanja utvrdili su da izolacija i sve što je uslijedilo nije bilo pod nadzorom javnih zdravstvenih tijela. Oni su bili pod državnom nacionalnom sigurnosti, koja je preuzela odgovornost u mjesecu veljači 2020. i izvršila potpuno preuzimanje vlasti i društva sredinom ožujka. To je jedan od razloga zašto je bilo tako teško doći do informacija o tome kako i zašto nam se sve ovo dogodilo: uglavnom je to klasificirano pod krinkom nacionalne sigurnosti.
Drugim riječima, ovo je bio rat i nacijom je neko vrijeme vladalo (a možda još uvijek vlada) ono što se svodi na kvazi-vojno stanje. Doista, tako se osjećalo. Nitko sa sigurnošću nije znao tko je glavni i tko donosi sve te divlje odluke za naše živote i rad. Nikad nije bilo jasno kakve će biti kazne za nepoštivanje. Činilo se da su pravila i odredbe proizvoljni, bez stvarne veze i cilja; nitko nije znao što je cilj osim sve veće kontrole. Nije bilo prave izlazne strategije ili kraja igre.
Kao i kod prethodna dva napada cenzure u prošlom stoljeću, započelo je zatvaranje javne rasprave. Počelo je gotovo odmah nakon što je izdana uredba o lockdownu. Obruč se stezao tijekom mjeseci i godina. Elite su nastojale začepiti svako curenje u službenoj priči na sve moguće načine. Upali su u svaki prostor. Oni do kojih nisu mogli doći (poput Parlera) jednostavno su isključeni. Amazon je odbijao knjige. YouTube je izbrisao milijune objava. Twitter je bio brutalan, dok je nekoć prijateljski nastrojeni Facebook postao provoditelj režimske propagande.
Lov na neistomišljenike poprimio je čudne oblike. Sramoćeni su svi koji su održavali prosvjede. Ljudi koji se nisu socijalno distancirali nazivani su širiteljima bolesti. Šetajući vani bez maske jednog dana, čovjek mi je ljutito doviknuo da se “maske društveno preporučuju”. Stalno sam vrtio tu frazu u mislima jer nije imala smisla. Maska, ma koliko očito neučinkovita, nametnuta je kao taktika ponižavanja i mjera isključivanja koja cilja na nevjernike. Bila je i simbol: prestani govoriti jer tvoj glas nije bitan. Vaš će govor biti prigušen.
Cjepivo je naravno došlo sljedeće: upotrijebljeno kao alat za čišćenje vojske, javnog sektora, akademske zajednice i korporativnog svijeta. U trenutku kada je New York Times izvijestio da je primitak cjepiva manji u državama koje podržavaju Trumpa, Bidenova administracija imala je plan. Cjepivo bi bilo raspoređeno. Doista, pet se gradova nakratko odvojilo kako bi isključili necijepljene iz javnih prostora. Za kontinuirano širenje samog virusa okrivljeni su nepoštivatelji.
Oni koji su osudili putanju jedva su se mogli oglasiti, a kamoli sastaviti društvenu mrežu. Ideja je bila učiniti da se svi osjećamo izolirano čak i ako smo možda bili većina. Jednostavno nismo mogli znati.
Rat i cenzura idu zajedno jer upravo ratno vrijeme omogućuje vladajućim elitama da izjave da su same ideje opasne za cilj pobjede nad neprijateljem. “Opuštene usne potapaju brodove” je pametna fraza, ali se primjenjuje na sve strane u ratno vrijeme. Cilj je uvijek raspiriti javnost u bjesnilu mržnje prema stranom neprijatelju (“Kaiseru!”) i otkriti pobunjenike, izdajice, subverzivne osobe i promicatelje nemira. Postoji razlog zašto su prosvjednici 6. siječnja nazvani “pobunjenicima”. To je zato što se to dogodilo u vrijeme rata.
Rat je, međutim, bio domaćeg podrijetla i usmjeren protiv samih Amerikanaca. Zato presedan cenzure 20. stoljeća vrijedi u ovom slučaju. Rat protiv Covida je na mnogo načina bio akcija državne nacionalne sigurnosti, nešto slično vojnoj operaciji koju su potaknule i njome upravljale obavještajne službe u bliskoj suradnji s državnom administracijom. I oni žele učiniti trajnim protokole koji su nas vodili tijekom ovih godina. Europske vlade već izdaju preporuke za ostanak kod kuće zbog vrućine.
Da ste mi rekli da je to bit onoga što se događalo 2020. ili 2021. godine, zakolutao bih očima u nevjerici. Ali svi dokazi koje je Brownstone od tada prikupio pokazali su upravo to. U ovom slučaju, cenzura je bila predvidljivi dio miksa. Strah od komunizma mutirao je stoljeće kasnije i postao strah od virusa u kojem je pravi patogen koji su pokušali ubiti bila vaša spremnost da mislite svojom glavom.
Autor: Jeffrey A. Tucker / Brownstone Institute