Nastupajući za N1 Stjepan Mesić izjavio je kako je Tito bio najveća povijesna ličnost hrvatskog naroda. Doduše u pravu je. I Hitler je najveća povijesna ličnost njemačkog naroda. Ne postoji Njemac koji ga je nadmašio i danas je definitivno poznatiji od mnogih pozitivnih osoba u njemačkoj povijesti a njegov nacistički manifest prevođeniji nego neke puno kvalitetnije knjige. Slično je i s Titom, iako nije imao konkretnih djela, niti knjiga, jer nije bio od pisane riječi, osim kada je trebalo Kominterni otkucati bivšu ženu, (valjda ga zato Suljagić jako voli) postao je velik i bez konkretnog djela i besmrtan za života, kako to cinično i lijepo kaže Bećković. Iako se radi o liku kojeg je splet povijesnih okolnosti učinio velikim i poznatim, daleko više no što bi taj zagorski švaler ikada bio u stanju sam, ne treba polemizirati oko toga je li Tito velika povijesna ličnost. Naravno da jest. Velika hrvatska povijesna negativna veličina. Gromada zla.
Problem današnjih resentimentića Titove veličine je u činjenici da oni ne dozvoljavaju objektivno promatranje Titove “veličine” pa se svaki pokušaj dubljeg zaranjanja u istinu komunisitčke povijesti naziva regresijom. Iako se pozivaju na znanost ne dozvoljavaju znanstveni pristup građi o Titu a istovremeno se hvale kada puštaju engleske agenture na Pantovčak kako se istina ne smije kriti ma kakva ona bila i kako se sa svim zločinima treba suočiti. Osim s nekima jel tako.
Činjenica je da se nakon sloma komunizma, postjugoslavensko društvo i nije imalo šansu, trezveno suočiti s onim o čemu se u 45 godina ozakonjenje šutnje šutjelo. A šutjelo se jako puno. I to nesuočavanje s titoizmima spriječilo se u svih šest baklji Titove Jugoslavije. I u obe autonomne pokrajine. Niti jedna elita novonastalih država nije dozvolila neko dublje kopanje po arhivima. Čak niti demokratična Slovenija u kojoj je titofilija divlja znatno jače nego u samoj Hrvatskoj.
Licemjerje titoista ne pokazuje kraja. Pa tako oni kojima su puni CV-i hrabrog suočavanja ovog ili onog društva sa zločinima tu priču isključivo vide kao nešto što se mjeri od 90-e pa naprijed. I od 41-e do 45-e, Kao da zločina od 1945-e do 1990-e nije bilo. Ali i onih od 1941-e do 1945.e koje su počinili najveći osloboditelji naših naroda i narodnosti od nas samih.
Apsolutno svaki kompromitirajući podatak se krije. Recimo podatak da je Tito bio prvi Hitlerov saveznik na Balkanu. Kao da pakt Hitler-Staljin nije nikada ni potpisan, pakt koji je Tito poštovao i mirno promatrao okupaciju Jugoslavije dok su iskreni antifašisti mjesecima ranije dizali bune i u Hrvatskoj i u Srbiji, a komunisti nijemo promatrali kako država gori, kao da ne postoje Đilasovi memoari i brdo izuzetno zanimljive literature, kao da ne postoji genocid nad Njemcima i Talijanima u godinama “antifašističke” postratne Jugoslavije, a potom i ideološki genocid dug 45 godina.
Kao da nije bilo cenzure i kao da Aleksandri Zec u Jugoslaviji nije bilo. A bilo je. Itekako ih je bilo. Gotovo svako selo imalo je po jednu.
Zapravo je jako lijepo gledati titofilne licemjere , recimo Dežulovića , ne samo Mesića, kako si sami kopaju ideološku raku dok ne dozvoljavaju progovoriti o općoj romantizaciji jednog nikad osuđenog masovnog ubojice kako se istovremeno zgražavaju iz svojih lažnih sinekurnih i “uberhumanistickih” fotelja nad pravnom rehabilitacijom drugog ubojice, onog četničkog…a koji je čak po opsegu koljiva, ma koliko on bio grozan i užasan, minijatura za ovog prvog. Drug Tita.
Valjda je stvar samo u outfitu.Da je Draža napravija tvornicu boroleta, nosio belo odelo i ševio Sophie Loren, ili da su njemu Rusi i Ingleži dali palicu na kraju rata, sve bi mu valjda bilo oprošteno… a Mesić bi danas pričao kako je Draža najveći povijesni lik u povijesti srpskog naroda.
Mesić kada veliča Tita zaboravlja povući jednu osobnu paralelu. Naime da je Tuđman bio iti malo Tito u vrijeme kad je Mesić odlučio postati disident i s Manolićem kritizirati Partiju, takav Tuđman, titoizirani Tuđman, poslao bi ga na Goli otok il nazad u Gradišku, ali ovaj put ne zbog gospodarskog kriminala, jer Drug Tito nije trpio unutarnju kritiku. A diktator i ubojica Tuđman jest.
Međutim, teško da bi Mesić uopće dočekao priliku postati disident. Naime, Tito bi ga rješio odmah pri povratku iz Australije, i zbog pjevanja ustaških pjesama u Sidneyu Mesić bi završio pod zemljom. A u Franje je moglo sve, i Perković, i titoisti i ustašisti.
Takav nemilosrdni Tito bio je realnost. Samo takav Tito je postojao. Nasmiješeni vođa koji ti potpisuje metak jednom rukom a drugom nazdravlja kakvoj jebozovnoj stranoj diplomatici.
Tito o kojem govori Mesić, i o kojem pjevaju dječji NGO zborovi koji su Titovu sisu zamijenili Soroševom, nikada nije postojao. Dobri Tito, Tito koji voli mlade, i u vrtu zalijeva pionire koji potom rastu u tisuće zahvalnih omladinaca, Tito koji jednako daje svima, i koji je human, pravedan, i milostiv plod je propagande. Mitsko biće koje nikada nije postojalo.
Jugoslavenski narodi i narodnosti nakon 1945-e gledali su izdaju antifašitičkih načela, preobrazbu jednog siromašnog komunističkog vojskovođe i revolucionara u buržuja, totalitaristu i masovnog ubojicu. Gutali su propagandne mitove i, orgijali po Tjentištu i hotelu Union. No to ne žele priznati pa današnje generacije truju onim što su davno trebali izbaciti iz sebe. Ta konjušarska opčinjenost Zapadom, kojem je Tito bio simpatična slaba karika komunističkog bloka, jača je od logike i svakog oblika istine. Pa se u ime dodvoravanja tom istom Zapadu zaboravljaju činjenice. A činjenica je da je Titova država njegovala kulturu smrti, i da se na toj opčinjenosti državom smrti ne mogu graditi suvremene demokracije. Lijepo je to Đilas pisao ali avaj…
Čak i oni koji su narodu punili glave o velikoj pobjedi Titovih jedinica, i pravednom društvu u kojem danas žive, na kraju su sami postali žrtve iste te propagande. Tako danas nema govora o tome da je Jugoslaciju oslobodila Crvnena Armija ili Saveznici u većem njenom dijelu. Ne. Sve to odradio je NOB. I drug Tito lićno. S Visa čovjek oslobodio cijeli Zagreb i pola Srijema.
Nešto slično se danas događa u političkom Sarajevu koje u svemu kopira Titovu doktrinu samoupravljanja i SANOUV model podupravljanja pa u državi tri naroda pokušava provesti vladavinu jednog. Tamo također traje propaganda da je modernu BIH stvorila junačka pobjeda ABIH nad njenim neprijateljima. Ne smije se nigdje spomenuti da je američka vojna i politička sila zaustavila građanski rat u BIH. Potom se ne smije pristati na terminologiju “građanskog rata” budući da je BIH doživjela , jelte, dvostruku agresiju. Džaba pričati o 400.000 bošnjačkih izbjeglica u Hrvatskoj, džaba spominjati podatak da se stanje na bojišnici promijenilo nakon sporazuma Izetbegović – Tuđman, ne. Sve što danas baštinimo u BIH plod je gotovo nadljudske borbe hrabrih boraca ABIH koje od milja zovemo šehidi. Reći da ABIH nije tijekom rata dobila niti jednu jedinu ozbiljniju bitku bio bi smrtni grijeh. A Rasim Delić, veliki heroj naših naroda i narodnosti, i strašni obožavatelj dženetskih djevica, okrenuo bi se u grobu. Pa bi mu Nermin Nikšić Fatihu molio u leđa.
Slično je bilo i u Jugoslaviji. Tko je uopće smio spomenuti pobjedničke akcije saveznika i Crvene Armije ako su djeca iz dana u dan slušala kako je pobjedu u NOB-u donijela isključivo hrabra Titova vojska. Činjenica je međutim da su kraj rata Titovi partizani u Jugoslaviji dočekali u poprilično bijednoj situaciji. Nisu držali nimalo respektabilan teritorij a broj gradova kojima su upravljali bio je porazan. ABIH dočekala je kraj rata u sličnoj poziciji. Izgubljen je rat, al je stvorena nacija. Nacija koja treba poslužiti za neke nove projekte čija je realizacija u tijeku.
Sarajevo danas živi sličnu priču. Retorika DF-a i SDP-a po svemu zaudara na Titov totalitarizam, a zauzimanje pozicije jedinih “antifašista i ljevičara” u BIH koji se smiju tako zvati donijelo im je i pravo da se furaju na Titovu doktrinu. Zato Zlatko na skupovima kaže “SDP je Titova stranka”, on kao lažni europski socijaldemokrat , u stvarnosti najobičniji bošnjački nacionalist uopće nema stida niti mu to logika smeta, pozivati se na ideal malog balkanskog Staljina. Broj pobijenih Bošnjaka od strane Titova režima krije se. Kao i podatak da su Bošnjaci a ne samo Hrvati bili dva nacionalna stupa Hitlerove puppet državice. Ta nisu zločine u istočnoj Bosni 1943-e radili Hrvati nad Srbima? Progon potpisnika Islamske deklaracije tek se stidljivo najavljuje s TV ekrana, i to se čini s oprezom i polako kako bi se nekako spojila i velikobosanska matrica kojoj je simbolika Jugoslavije potrebna ali i ojačala čisto desna, nacionalna bošnjačka matrica u slučaju da projekt Države Bosanaca propadne.
I DF i SDP su formalno antifašisti i demokrate, u praksi totalitaristi i hegemonisti koji počesto koketiraju sa fašizmom samim ako pogledamo njegovu osnovnu definiciju. Takvi su i u političkoj praksi, i u svakodnevnim istupima. Bahati, nadmeni, puni netolerancije prema drugačijem mišljenju koje ako nije po njihovom ćeifu odmah nazivaju fašističkim sve Srbe koji nisu u njihovim ideološkim pogonima kolokvijalno četnicima a Hrvate ustašama.
Istovremeno kriju podatak da su prvi koji su ustaše nakon 1945-e vratili kroz Platformu u Sarajevo, da su koalirali sa Karadžićevim pristalicama i Pavelićevim obožavateljima. Dovoljno je samo pogledati twiter profil Emira Suljagića i dobit ćete prosječnu sliku kako surovi, isprano i uništeno izgleda jedan mlad mozak prosječnog bošnjačkog totalitariste i titoiste koji se javno smatra antifašistom i demokratom.
Ako se pogleda medijska hajka sarajevskih medija, koja ne staje niti prestaje od Daytona na ovamo, i kojoj visoki predstavnici plješću, oni koji nikada nisu donijeli niti jednu odluku kojom bi se zamjerili bošnjačkoj eliti, postavlja se pitanje zašto EU dopušta da sarajevski plutokrati iz dana u dan Bošnjake filaju autoviktimizacijom pripremajući ih na nove sukobe, huškajući ih osjećajem nadpravednosti.
Ne zaboravimo da su svi genocidi na ovim prostorima napravljeni upravo eskploatacijom autoviktimizacije, ma koliko god Duška Jurišić u emisiji Pošteno to pokušala skriti. Ona je naime u prošlotjednoj emisiji brutalno ušutkivala goste koji su pojašnjavali kako je kultura sjećanja na ovim prostorima zapravo bila polustoljetna i višestoljetna nepatvorena perpetuacije mržnje i kako su svi genocidi na ovim prostorima načinjeni masovnom mobilizacijom naroda kojima su godinama u mozak učitavane autoviktimizacijske matrice i koji su prije samog čina genocida bili uvjereni da to što čine je osveta predaka, zločin u ime neke bizarne pravednosti.
Jasenovcu prethodi autoviktimizirana hrvatska nacionalna propaganda. Bleiburgu prethodi komunisitčka autoviktimizirana ideološka propaganda. Krajini, Vukovaru i Srebrenici prethodi srpska autoviktimizacijska propaganda. Od Daytona na ovamo s federalnih medija čujemo samo to. Pranje mozga, zadah autarkije, masovno učitavanje autoviktimizacije, huškački diskurs. Čemu taj proces prethodi, i što je cilj svega, možda bi odgovor trebala dati sama Duška Jurišić koja logično na takve teze skače na zadnje noge. Budući da bi ju neko, jednog dana, nakon nekog novog masovnog zločina mogao pozvati na odgovornost.
Propaganda jame, narativ žrtve, diskurs krvi i rata, priča o “oprostu ali ni slučajno zaboravu!” i teza “idući put bit ćemo spremni” je otišla do te mjere da je autarkija, kao nužno gorivo fašizma, zahvatila i njih same. Oce te iste propagande. Pa sada i oni sami vjeruju u ono u šta već godinama obmanjuju vlastiti narod.
Da se pitalo dakle Tita, Mesić danas ne bi bio gost u N1. Da se pita Tita Sarajevo bi danas bilo optuženo za razbijanje države zvane BIH kojoj tepaju da je Jugoslavija u malom. Onako kako je Tito optužio srpske elite s kraja 70-ih danas bi optužio bošnjačke.
Velik je bio taj Tito. Iako ubojica bio je velik ubojica. Na žalost nije poživio još jedno desetljeće. Budući da je počistio što je počistiti mogao, da je 80-ih bio živ, vrlo vjerojanto je da bi krenuo čistiti nove “strujare” unutar same partije . Da je poživio, miševi koji su preuzeli kormilo 90-ih, recimo baš taj preplašeni nikad haaaški Mesić, gorljivi nacionalista iz 90-ih, profesionalni prašinar koji se hvalio kako je razbio Jugoslaviju ne bi danas bio dio naše stvarnosti. A sam Tito, kao autoritet, možda bi narodima Jugoslavije podario mirnu tranziciju surađujući npr. s Markovićem. Ovako su njegovi cvjetovi, elita Titove države, uveli narode u rat, svjesni da dolazi lustracija, objektivan pravni sistem i tužbe svih mogućih vrsta. Ono što su od Jugoslavije učinili Titova djeca, ono što su narodima Jugoslavije podarili njegovi recidivi, dokaz je da je i on sam bio loš. Velik da. Ali jako loše velik.
poskok.info