Goran Bubalo bio je anđeo mira i pomirenja u našoj zemlji.
Rođen je 1972. godine u Čapljini.
Posebno je detaljno bio upoznat s ratnim zločinima koji su se dogodili u Čapljini.
Goranu Bubalu imena zločinaca poput Blaža Kraljevića ili njegovog “ustaškog časnika” Miroslava Hrstića nisu bili nepoznati. Znao je što je u logoru Dretelj činio HOS-ovac pod zapovjedništvom Armije BIH Miroslav Hrstić, vjenčani kum Štefice i Neđe Galića (također bivši član HOS-a). Da je Goran Bubalo živ, na ovo blaćenje vlastitog imena sigurno ne bi ostao bez reakcije.
Pokojnom Goranu Bubalu bilo je poznato ime zatočenice ustaškog logora Olge Draško. Detaljno je bio upoznat s njenim patnjama. Itekako mu je poznato i da je Miroslav Hrstić tjerao zarobljene ročnike JNA u Ljubuškom da pasu travu nasred trga, a samo ga je nadljudsko proviđenje spasilo od metka jednog HVO vojnika.
Goran Bubalo puno je pomagao žrtvama silovanja da se integriraju i krenu u borbu za pravdu.
Jedna od tih bila je Olga Draško, neumorna borkinja i primjer svim žrtvama silovanja kako se treba boriti. Do kraja se borila. Preminula je u Višegradu prije par godina. Svoju Čapljinu kao i Goran nikada nije mrzila zbog onog što su joj uradili pojedinci.
A jedan od tih pojedinaca bio je Miroslav Hrsić. Njen višestruki silovatelj, koji se po ulasku u ćelije zatočenica takvima predstavljao kao “ustaški časnik”. Inače, Hrstić je iz udbaške familije, a zaštitu od odlaska na prvu liniju bojišta kao mnoga druga derišta UDBE pronašao je 90-ih u crnom odijelu i visoko dignutoj desnoj ruci.
Štefica Galić, multinagrađena lažljivica, snimila je film o svom pokojnom mužu HOS-ovcu, u kojem se javlja i sam zločinac Miroslav Hrstić.
Ona i Svetlana Broz, kao producentice tog filma, nakon otkrića ovog podatka, umjesto da dožive društvenu osudu od svih antifašističkih udruženja, krenule su u skupljanje nagrada.
Tako je prvo pala nagrada Johann-Philipp-Palm-Award, i to uz lobiranje Dunje Mijatović, pazite ironije sada, šefice Odjela za ljudska prava pri Vijeću Europe.
Potom je pala nagrada Goran Bubalo, a u međuvremenu je HOS-ova udovica i žena koja je promovirala ratnog HOS-ovog zločinca dobila i nagradu Goran Bubalo za doprinos borbi protiv nasilja i nepravde.
Dakle, nenasilje je kad u svoj film staviš ustaškog časnika i nakon tog se ne ispričaš javnosti. A staviš ga iako dobro znaš što je činio u ratu, u kojem je logoru silovao i što je radio JNA ročnicima u Ljubuškom.
Nepravda je to? Ne, nije. U zemlji u kojoj džihad određuje naše konture stvarnosti, to je pravda. Kao što je pravda da se Haag nije bavio niti jednim HOS-ovim zločincem i zločinom.
Europa je upravo na ovom primjeru pokazala koliko površno poznaje našu stvarnost. Oni pojma nemaju da su nagradili ženu lažljivicu koja im je prodala fašističko jaje pod antifašizam.
Kontaktirali smo rodbinu pokojne Olge Draško s pitanjem što misle o ovoj nagradi Goran Bubalo, vjenčanoj kumi Miroslava Hrstića, silovatelja njihove majke.
Sada bismo radije da ih nismo kontaktirali, jer su nam kazali da im je ova vijest pala kao da čuju da im je majku nego iznova silovao. I dodali su nam ovo: “Između njih i Miroslava Hrstića za nas stoji znak jednakosti”
Ovom prilikom, šaljemo u neku stvar, u džehenem njihove “istine” njihove “pomirbe” i njihove “borbe za pravdu”, kompletnu lažljivu i korumpiranu, pro-zločinačku Mrežu mira u BiH, naročito Svetlanu Broz te na jedan poseban način antisrpski zločinački USAID.
Kako vas nije sram od Boga?
Do kada ćete lažima ustaške kume Štefice Galić, kume serijskog silovatelja u logoru Dretelj, lupati po istini i mučiti mrtve? Recimo dvoje poštenih ljudi iz Čapljine – Gorana Bubala i veliku Olgu Draško. Ženu po kojoj se ne može zvati niti jedna fondacija u BiH, samo zato što su kurve NGO-a poput Štefice i Svetlane okupirale sav prostor istine i okuličile ga bodljikavom žicom laži. Žicom koju im čuva njihov miljenik i ustaški časnik, podstanar u srcu Borisa Dežulovića. Tog svirepog lažova koji evo o ovome ne smije niti slova već 12 godina napisati u srpskim Novosstima ali zato Štefica, kuma Milanova, može na naslovnicu. Gospoja koja je od zločinca načinila filmskog svjedoka humanizma.Dežulović tako ostaje siromašni fekalokripter hrvatskog novinarstva i ponižavač preostale srpske zajednice u Hrvatskoj.
Njemu nismo opsovali ništa. Drugi put ćemo. Šteta nam trošiti tekst na bijedu.
NAPOMENA: Niti jedan Granićev Europarlamentarac , niti Šeksvo, niti iti jedan drugi, na naše apele da upoznaju Europu s onim što tamo radi Dunja Mijatović kada promovira film s Miroslavom Hrstićem, nikada se nitko od njih nije sjetio niti odgovoriti. A dajemo im milijune. Pisat ćemo Kolakušiću. Izgleda da se jedino taj čovjek nikog ne boji. Pisat ćemo i Piculi. Neka hrvatska javnost vidi da su Granićevi kadrovi u EU parlamentu obične gljivetine.