Što bi se dogodilo ako bi Hrvati u BiH prekinuli s Markovim trgom i krenuli svojim putem?

Hrvati u BiH već desetljećima žive između političkog geta i iluzije o “sestrinskom odnosu” s Zagrebom, često reducirani na narod s  “posebnim potrebama” u Daytonskom sustavu koji ih tretira kao nužan balans između Bošnjaka i Srba. No što bi se dogodilo da Hrvati odluče prekinuti ovu trpnju, napuste koncept trajnog mučeništva i poslušničkog mentaliteta te krenu svojim putem?

Jesu li Hrvati u BiH dio istog naroda ili živimo odvojene povijesti?

Kada se u hrvatskim medijima govori o Hrvatima u BiH kao “dijelu hrvatskog naroda”, često se zaboravlja složenost povijesnih, društvenih i političkih okolnosti koje su oblikovale hrvatski identitet s obje strane granice. Ta fraza, premda točna u teorijskom smislu, u praksi ne odražava specifičnosti života Hrvata u BiH. Postavlja se ključno pitanje: razumije li hrvatska javnost da Hrvati u BiH žive drugačiju povijest, drugačiju sadašnjost i, potencijalno, drugačiju budućnost?

Drugačija povijest i oblikovanje identiteta

Hrvati u BiH dijele korijene s Hrvatima u Hrvatskoj, ali njihova povijest bila je bitno drugačija. Stoljećima su se nalazili na granici velikih imperija – Osmanskog, Habsburškog i kasnije Jugoslavenskih država – gdje su često služili kao posljednja crta otpora. Njihov identitet nije oblikovan samo kulturnim nasljeđem, već i stalnom borbom za opstanak u politički i religijski raznolikoj sredini.

Dok je moderna Hrvatska prošla proces oblikovanja kroz Austro-Ugarsku, ilirizam i Domovinski rat, Hrvati u BiH morali su se prilagođavati često neprijateljskim sustavima. Njihova povijest nije bila linearni put prema suverenitetu, već neprekidna borba za priznanje i preživljavanje. Zbog toga je njihov identitet ukorijenjen u lokalnim tradicijama, vjeri i dubokoj vezanosti za zemlju, što ih čini drugačijima od dominantnog narativa u Hrvatskoj.

Drugačija sadašnjost

Današnja Hrvatska, kao članica Europske unije, gleda prema zapadu i suočava se s izazovima globalizacije, dok Hrvati u BiH žive u podijeljenoj, složenoj državi gdje se svakodnevno bore za osnovna politička i građanska prava. Njihova sadašnjost uključuje život u sustavu koji ih tretira kao manjinu, unatoč tome što su konstitutivan narod.

Hrvati u BiH moraju pregovarati o svemu – od izbora političkih predstavnika do jezika kojim se služe u javnim institucijama. Dok Hrvatska raspravlja o europskim politikama, Hrvati u BiH i dalje se suočavaju s pitanjima preživljavanja u okviru Daytonskog sporazuma, koji često radi na štetu njihovih interesa.

Drugačija budućnost

Dok Hrvatska planira svoju budućnost kao dio europske obitelji, Hrvati u BiH nemaju tu sigurnost. Njihova budućnost ne ovisi samo o unutarnjoj politici BiH, već i o dobroj volji međunarodne zajednice i spremnosti Hrvatske da ih podrži na način koji je autentičan njihovim potrebama.

Postavlja se pitanje: trebaju li Hrvati u BiH prilagoditi svoju budućnost narativima iz Hrvatske, ili trebaju sami oblikovati vlastiti put? Ako se insistira na tome da budu samo “produžena ruka” hrvatske politike, riskira se njihovo daljnje marginaliziranje. S druge strane, ako sami definiraju svoju budućnost, pitanje je hoće li Hrvatska to razumjeti kao legitimnu težnju, ili će to doživjeti kao udaljavanje od “matične zemlje”.

Što je rješenje?

Umjesto da Hrvati u BiH prilagođavaju svoju povijest, sadašnjost i budućnost narativima iz Hrvatske, potrebno je stvoriti zajednički okvir koji priznaje razlike i uvažava specifičnosti.

1. Zajednička povijest, različiti konteksti – Hrvatska mora priznati da su Hrvati u BiH dio istog naroda, ali s drugačijim povijesnim iskustvima. To ne znači odricanje od zajedništva, već priznavanje složenosti i suživota različitih identiteta unutar hrvatskog naroda.
2. Podrška bez paternalizma – Hrvatska mora podržavati Hrvate u BiH bez nametanja rješenja koja nisu prilagođena lokalnom kontekstu. Rješenja moraju dolaziti od političkih lidera i intelektualaca iz BiH, uz partnerstvo, a ne tutorstvo Zagreba.
3. Autentična politika – Hrvati u BiH moraju definirati vlastitu političku viziju koja neće biti svedena na “nositelje europskih vrijednosti”, nego na autentičan model suživota i razvoja. Ta vizija mora biti dovoljno snažna da preživi i bez stalnog oslanjanja na Hrvatsku.

Hrvati u BiH ne trebaju se odricati svojih veza s Hrvatskom, ali ni pristajati na to da budu samo prateći akord u melodiji pisanoj u Zagrebu. Njihova povijest, sadašnjost i budućnost vrijedi priznati kao poseban i ravnopravan doprinos širem hrvatskom identitetu. Tek kada se to dogodi, mogu se graditi istinski odnosi povjerenja i solidarnosti između Hrvata s obje strane granice.

Prva faza: Preispitivanje lažne solidarnosti

Pojam “sestrinskog odnosa” sa Zagrebom često je politička fraza koja skriva duboko ukorijenjenu neiskrenost. Hrvatska, koja je članica EU-a i NATO-a, Hrvate u BiH koristi uglavnom kao alat za dokazivanje vlastite brige o susjedstvu, ali pritom izostaje stvarna strategija koja bi Hrvatima u BiH osigurala političku autonomiju ili gospodarski opstanak.

Hrvati u BiH često su smatrani dijelom “hrvatskog pitanja” kada to odgovara zagrebačkim političarima, dok u drugim trenucima postaju uteg koji koči ambicije Hrvatske prema Bruxellesu.

Prekinuti ovu dinamiku značilo bi prvo osloboditi se iluzije da će Zagreb ikada istinski riskirati vlastitu poziciju u EU zbog Hrvata u BiH.

Takav zaokret zahtijevao bi redefiniciju identiteta, prestanak ovisnosti o “majci Hrvatskoj” i povratak autentičnosti koja je kroz povijest bila temelj hrvatstva u BiH.

Političke i društvene posljedice

Samostalan put ne bi bio bezbolan. Hrvati bi morali balansirati između realpolitike Bosne i Hercegovine, gdje su demografski i politički manjina, i međunarodnih odnosa, gdje EU i SAD imaju tendenciju tretirati ih kao sporednu temu u pregovorima s Bošnjacima i Srbima. No taj bi put mogao donijeti i emancipaciju:

1. Odbacivanje “europskih vrijednosti” kao političke retorike
   Europa, koja se često poziva na “vrijednosti” i “prava”, u praksi je Hrvate u BiH svela na robu za potkusurivanje. Sjetimo se samo pritisaka tijekom pregovora o izbornom zakonu, gdje su Hrvati bili tretirani kao prepreka umjesto kao ravnopravan politički subjekt. Umjesto pristajanja na ovaj dvostruki moral, Hrvati bi mogli otvoreno kritizirati europske kalkulacije, čime bi se odmaknuli od jalove retorike i postali ozbiljan politički akter.
2. Povratak autentičnosti i vlastitih vrijednosti
   Povijest Hrvata u BiH nije priča o poslušnicima, već o ljudima koji su, od Don Ivana Musića do borbe za opstanak u Domovinskom ratu, znali pružiti otpor i oblikovati vlastitu sudbinu. Povratak toj autentičnosti značio bi gradnju politike koja je prilagođena lokalnim potrebama, a ne diktirana iz Zagreba ili Bruxellesa.
3. Rizik izolacije
   Samostalan put nosi rizik političke izolacije. Hrvati bi se našli između bošnjačkog centralizma i srpske secesionističke politike, što bi moglo značiti marginalizaciju. No ako se izgradi jaka lokalna ekonomija, osnaži obrazovni i kulturni sustav te postigne veće jedinstvo unutar zajednice, Hrvati bi mogli postati neizostavan faktor u svakoj političkoj jednadžbi.

Zamke mučeništva i poslušništva

Trpljenje u Daytonu postalo je normativni okvir hrvatske politike u BiH, ali uzaludno mučeništvo, bez strategije za izlazak iz političkog limba, vodi samo u nestanak. Poslušništvo prema Zagrebu, Bruxellesu ili Sarajevu Hrvate svodi na podanike, a ne ravnopravne političke subjekte.

Prisvajanje epiteta “nositelji europskih vrijednosti” dodatno je pogubno. Europa Hrvate u BiH ne doživljava kao partnere, već kao žeton u pregovorima sa Sarajevom i Beogradom. Prizivanjem tih vrijednosti Hrvati zaboravljaju kako su upravo iz Europe doživjeli najteže udarce – od pasivnog promatranja rata 90-ih do kalkulacija s njihovim političkim pravima danas.

Povratak pobunjenika – narod Don Ivana Musića

Umjesto mučeništva i pasivnog pristajanja na odluke drugih, Hrvati bi mogli pronaći inspiraciju u svojoj povijesti. Pobuna nije čin očaja, već povratak suštini – narodu koji je uvijek znao prepoznati trenutak za akciju. Narod Don Ivana Musića, koji se znao suprotstaviti moćnicima, danas može izgraditi vlastitu autonomiju kroz obrazovanje, gospodarstvo i lokalne institucije.

Samostalan put zahtijevao bi preispitivanje svakog aspekta dosadašnje politike. Hrvati bi morali odustati od ovisnosti o Zagrebu, otvoreno kritizirati europsku hipokriziju i graditi vlastitu budućnost unutar BiH. To je rizik, ali možda jedini način da se prekine s trpljenjem i poslušnošću koja vodi prema političkom nestanku. Vrijeme je da Hrvati u BiH prestanu biti narod s posebnim potrebama i ponovno postanu narod s posebnim ciljevima – pobunjenici spremni oblikovati svoju sudbinu, bez straha i iluzija.

Ivan Urkov l poskok.info