U Sarajevu se održala prva regionalna Balance konferencija. U Swiss hotelu, s pogledom na gradski beton i guste auspuhe, govorilo se o ravnoteži, dugovječnosti, zdravom životu i unutarnjem miru. Govorilo se glasno, inspirativno i uz aplauze. I sve je to bilo – istinito.
Ali nije li to, ujedno, i paradoksalno?
Grad u kojem se ne možeš spustiti niz ulicu bez da te pogleda stotinu očiju i barem dva retrovizora – organizira konferenciju o usporavanju života. Grad gdje je svakodnevica survival reality, gdje lift ne radi od ’97, a iz dućana izađeš s povisokim tlakom jer je salama skočila dvije marke – pokušava disati kroz koncept slow livinga. Nema ništa loše u tome. To je zapravo – herojski.
Jer mi jesmo ti ljudi koje je opisala Đejla Mahmutović, direktorica programa. Ljudi pod stresom. Ljudi između Brufena i sedativa, između štikle i tlaka. Ljudi koji gutaju brze savjete s Instagrama i žele da im netko konačno kaže – ne moraš sve, ne moraš sad, ne moraš odmah.
I jesu to rekli.
Profesorica Maja Volk govorila je da „ne postoji lažna nada, postoji samo nada“. I bila je u pravu. Ako želiš živjeti 120 godina, moraš barem vjerovati da nećeš izgorjeti do četrdesete.
Nick Buettner, predstavnik Blue Zones projekta – onih svjetskih džepova u kojima ljudi žive dugo jer ih okruženje tome uči – bio je središnja figura. Rekao je: „Ne možeš biti zdrav ako tvoje okruženje nije zdravo.“ I u toj rečenici, kao u finoj japanskoj haiku-tuzi, stalo je Sarajevo.
Jer ovdje nije zdravo. Ne fizički. Nego mentalno. Ne znaš je li tvoj stres tvoj ili prenesen. Ne znaš jesi li umoran jer si radio ili jer te kolektivna tjeskoba grada usisala u sebe.
Ali što ako ovo nije samo konferencija?
Što ako je to – prvi ozbiljan pokušaj da se ova regija riješi kolektivne neuroze, kroz edukaciju, a ne histeriju? Možda Sarajevo, koje se uvijek voljelo zvati „susretom kultura“, sada pokušava postati i „susret zdravih namjera“.
I tu dolazimo do slow turizma. Emina Nizić iz Turističke zajednice Kantona Sarajevo mudro primjećuje da postoji tržište za ljude koji žele polako. Ne više adrenalinsku jurnjavu nego ritualnu kavu s pogledom na Baščaršiju. Ne više Instagram-polu-slike nego stvarne tišine.
Ali da bi Sarajevo postalo destinacija ravnoteže, najprije mora sebi priznati da je još uvijek grad u traumi. I da se ravnoteža ne nalazi samo u sali Swiss hotela – nego i u trolejbusu koji ne kasni. U uslužnom ljekarniku. U tome da se prestaneš bojati vikenda jer znaš da nećeš imati za ponedjeljak.
Balance konferencija je, dakle, više od događaja. To je eksperiment. Možda prvi pokušaj da se ovaj prostor počne liječiti bez ratne retorike, bez krivaca, bez presuda – samo s dahom.
Možda je ovo poziv da u zemlji opsesivne političke buke i egzistencijalnog piskanja – konačno čujemo i sebe.
U tišini. S bananom, čajem, i pokojom idejom o tome kako da živimo dulje – ne samo godinama, nego danima koji imaju smisla.
Možda je ovo poziv da u zemlji opsesivne političke buke i egzistencijalnog piskanja – konačno čujemo i sebe.
U tišini. S bananom, čajem i pokojom idejom o tome kako da živimo dulje – ne samo godinama, nego danima koji imaju smisla.
I da, ako smijem dodati posve ličnu, sociološki neambicioznu, ali vizualno očitu opasku – na većini fotografija s konferencije dominiraju Sarajke s uvećanim usnama. Što ne mora značiti ništa, osim možda toga da u potrazi za ravnotežom, mnogi i dalje najlakše nalaze – špricu.
Ali ni to nije problem. Ako ravnoteža počinje od vanjskog mira, možda nekima put vodi upravo od – filera ka tišini.
Emina Zanki/POSKOK/
wpDiscuz
