Hrvati u Bosni i Hercegovini su stoljećima ratovali za komad zemlje, za školu, za svetkovinu, za pravo da budu to što jesu. U Daytonu su prodani za konstitutivnost. U Statutu FBiH su krvarili za paritet. U presudama su izgubili živce. A sada? Sada slave to što im je politička legitimna predstavnica – organizirala košarkaški turnir u Vitezu. Za djecu. Dobrotvorni.
Je li netko ovdje lud, ili je ovo neka nova škola politike koju narod još nije shvatio?
Gospođa Lidija, legitimna predstavnica hrvatskog naroda u Federaciji BiH, osoba koja formalno sjedi na jednoj od ključnih pozicija koje su predmet političkih pregovora, tužbi, međunarodnih pregleda ustavnosti i neustavnosti… odlučuje da svoje ovlasti iskoristi za – najavu gradnje memorijalnog centra, preko turnira za djecu U11.
Ne poziva na sjednicu. Ne traži rješenje za Mostar. Ne udara šakom o stol. Ne preispituje raspodjelu sredstava iz federalnog proračuna. Ne. Ona… organizira turnir. S djecom. S lopticama. I flomasterima.
I još to naziva “inicijativom iz svoje ustavne pozicije”.
Hrvatska politika u BiH godinama govori da joj se priječi pristup funkcijama koje joj ustavom pripadaju. I kad tu funkciju napokon osvoji – što napravi?
Ne koristi je.
Ne testira je.
Ne usmjerava je ka promjeni sustava.
Nego, u strahu da nešto ne talasa, legitimna se svede na – simboliku. Na folklor. Na “blage projekte”. Jer sve drugo bi bio “pritisak”, “zveckanje funkcijom”. I eto nas – još jednom pred vlastitom nemoći. Nemoći koju sami produciramo.
Jer, djeca su se igrala. Bilo je suza, bilo je smijeha. I to je divno. Samo nije politika. I nije konstitutivnost. I nije borba za prava. To je izgovor. To je bijeg.
Ako hrvatski narod u BiH ovo ne vidi kao tragičan dokaz političke kapitulacije, onda neka se više ni ne čudi što nam djeca jednog dana neće znati zašto uopće postoji pojam “legitimni predstavnik”. Jer, ako je vrhunac njegove uloge dječiji turnir – onda smo zaslužili da se s tim i sahranimo.
A da stvar bude potpuna…
Dok ovo pišemo, Vjekoslav Max Čamber, kadar jedne od najantihrvatskijih federalnih vlada, one Platformaške, još uvijek sjedi kao direktor Agencije za europske integracije FBiH. Sjedi. Prima plaću. I vodi europske procese. I nesmijenjiv je kažu. A nije. Mogli ste uvjetovati formiranja Vlade – njegovom smjenom. Niste to uradili. Zašto? Ima li narod pravo znati zašto?
Kao da se nikad ništa nije dogodilo. Kao da nije bio dio platformaškog udara. Kao da narod nije klečao i bio izbrisan u doba Inzka da bi se Max uspeoo. I zasjeo.
A Lidija? Lidija to, čini se, ni ne zna. Kao da to nije bilo jučer.
A i da zna – ne bi ju smetalo.
Jer, kad ti narod da funkciju kroz muk i poraz, kad se za tebe ne glasa iz radosti nego iz nužde, čast nalaže da tu funkciju nosiš kao štit.
Ne kao banner za turnir. I ne kao paravan za zaborav.
Dobro, Lidija. Možda si ti zaboravila.
Mi nismo.
Vidimo se na turniru.
IvanUrkov/POSKOK/
wpDiscuz
