I onda ti, eto ti, ni pet ni šest – nego Amihai Eliyahu.
Ministar, Izraelac, desničar. Ekstremni, naravno. To je kao kad kažeš “mokar ocean” ili “nacistički Goebbels”. Suvišno, ali da ne bude zabune.
U Washingtonu škripi, puca, smrdi na barut i diplomatski incident, a Eliyahu ne gubi vrijeme.
Još nije ni zasjela policijska traka pred izraelskom ambasadom, a ministar s press konferencije viče – nije Hamas, nije Hezbollah, nije ni iranski dron iz domaće radinosti. Kriv je Yair Golan.
Yair koji? Golan, opozicija, Demokratska stranka, bivši general, bivši moral, sadašnji izdajnik.
Kaže Eliyahu, hladne glave i još hladnijeg srca: “Yaire, krv je na tvojim rukama.” Jer je Golan, gle ti bezobrazluka, izjavio da Izrael možda, eventualno, tu i tamo – ubija djecu iz hobija.
Sad, može se o toj izjavi debatirati.
Je li metafora, je li hiperbola, je li krik savjesti ili politički harakiri?
Nije ni važno.
U Izeaelu gdje politička retorika traje duže od dječjih života u Gazi – svaka istina je hereza, a svaka metafora – veleizdaja.
I zato sada krv.
Jer ako kažeš da ubijamo djecu iz hobija, pa netko to čuje u Washingtonu, pa netko povuče obarač – to nisi učinio ti, pobogu. To je Golan.
Kao da, recimo, ubojstvo u Chicagu objasnite pjesmom Boba Dylana.
Eliayhu je, dakle, našao krivca.
Tu gdje se dnevno broje mrtvi klinci kao poštanske marke, nije kriva politika.
Nije vojska. Nisu rakete. Nije Netanyahu, nije okupacija, nije višegodišnje gaženje međunarodnog prava. Kriv je – rečenica.
I to ne bilo koja. Kriva je rečenica izgovorena na hebrejskom, u intervjuu, u javnom servisu, u zemlji gdje više ni javnost nije posve sigurna da zna što vidi, a što joj se sugerira da vidi.
Jer tako to ide kad perete ruke benzinom. Na kraju sve miriše na zapaljivu istinu.
Yair Golan, da budemo pošteni, rekao je što mnogi misle, a još više ih šuti.
Upozorio je na ono što svi znaju – da Izrael, država jednog od najpotresnijih genocida 20. stoljeća, opasno flirtuje s novom definicijom zločina. Ovaj put iz pozicije sile, ne žrtve.
I onda dođe Eliyahu. Kao da Goebbels napadne Sophie Scholl da je odgovorna za bombardiranje Berlina.
Ali ne brinite – u ovoj priči neće pasti vlada. Pasti će netko drugi. U Washingtonu. Ili Gazi. Ili možda samo još jedna rečenica.
Jer u Izraelu gdje krv više ne simbolizira život, već političku optužbu, rečenica je najsmrtonosnije oružje.
A Yair Golan? On je tek zadnji koji je zaboravio pravilo: u ratu istine prve stradaju – s obje strane zida.
Emina Zanki l poskok.info
wpDiscuz
