Što ako, sasvim ozbiljno, bez ironije i patetike, Milorad Dodik zaista jest posljednja šansa Bosne i Hercegovine?
Piše: Ivan Urkov l POSKOK
Znam – zvuči kao blasfemija za sve sarajevske katedrale političke svetosti, u kojima se državnost crta europskim flomasterima, a zakoni propisuju dekretima što dolaze poštom iz Brusselsa, s pečatom Christiana Schmidta. Ali baš zato treba postaviti to pitanje: što ako je demon, kojeg ste godinama crtali na zidovima svojih iluzija, jedini koji vas još poziva da se ponašate kao ozbiljan narod?
„Izdignite se u narod suvereniteta, a ne podaništva.“
Ne kaže to francuski izaslanik, ne sugerira američki ambasador, ne šapuće neki skriveni agent Kremlja.
Kaže to Milorad Dodik, neprijatelj broj jedan građanske bajke. I da, kaže to preciznije i iskrenije od svih nas koji u ovoj zemlji pričamo o zajedništvu, a pri tom zazivamo unitarizam kao osvetu, ne kao lijek.
I Bošnjacima nudi ono što nijedan protektorat nikada neće – državu. Stvarni dogovor.
Ne tutorstvo, ne administraciju, ne kolonijalno usmjeravanje. Samo dogovor. I samo s njima – a ne s njihovim mecena.
Dodik ne traži podjelu. Nego priznanje. Da se sjedne za stol bez uvjeta i viših sila , bez historijskog kompleksa. I da mu se kaže u lice što se stvarno misli – a ne da mu se s leđa kroje karikature i sankcioni listići. Njegova rečenica – „Vaša prava su i naša prava. Ovdje nije važan broj, važno je pravo.“ – zvuči kao elementarna lekcija političke kulture i njene logike. I iz povijesti. I iz pristojnosti.
Ali u zemlji u kojoj se brojke pretvaraju u moral, a većina u bogomdano pravo – logika je hereza. Paganizam.
Bosna i Hercegovina nije država dogovora. Ona je, sve više, država navike. Navike da vam stranci rješavaju problem. Navike da se zakoni pišu u podne, a ruše u sumrak. I da se vlast ne dijeli – već da se zamišlja kao konačna potvrda vrijednosti naroda.
Dodik tu izgleda kao anakronizam. Kao čovjek koji je zapeo u staroj ideji da se BiH još može spasiti ako se svi spuste s brda i sjednu, ne kao protivnici – nego kao suvlasnici. Kao oni koji se međusobno trebaju.
Dodik možda nije najbolji čovjek za Bosnu i Hercegovinu ako pitate Sarajevo, Brisel, Schmidtov ured ili političku sarajevsku djecu što su odrasla vjerujući da se država može voljeti samo ako se mrzi Dodika.
No kad biste pitali samu Bosnu i Hercegovinu – tu zemlju što šuti u ustavima, curi niz Drinu i gubi smisao svaki put kad se netko zakune u njezinu građansku čistoću – možda bi ona rekla nešto drugo.
Možda bi rekla: “Dodik.”
Jer je jedini koji, unatoč svemu, još vjeruje da ova zemlja može živjeti – ako se ljudi dogovore. I takvo nešto ima snagu provesti.
I ako bi Bosna i Hercegovina mogla na trenutak progovoriti – ogoljena od stranih tutora, oslobođena mitova i infantilnih resentimana – možda bi izustila jasno i teško kao stijena:
“Dodik. Jer moj cilj nije biti savršena. Moj cilj je opstati.”
U tom kontekstu, sve bi odjednom bilo logičnije.
Jer nije pitanje voliš li Dodika. Nego jesi li sposoban sjesti s njim za stol – jer znaš da bez tog stola, ni tebe, ni mene, ni BiH – više neće biti.
Bošnjačka politička elita, umjesto da shvati pruženu ruku, odgovara vječnim tapkanjem po istom obrascu: manje prava drugima, više nama, više dominacije, više protektorata. Ta tranzitna misao, začahurena u mitove 90-ih i infantilne snove o građanskoj BiH bez dogovora, danas je tek dijagnoza – transtoljetna stagnacija jedne mikrokulture.
I zato pitajmo otvoreno: Je li Bosna i Hercegovina sposobna prepoznati vlastitu posljednju šansu prije nego se zauvijek izgubi u provaliji međunacionalnog nesporazuma?
Ako nije – Dodik nije kriv. Krivi su oni koji misle da se država gradi dekretima, a ne dogovorom.
Krivi su oni koji vjeruju da se narod može emancipirati – bez hrabrosti da prizna tuđe pravo.
Jer nije pitanje voliš li Dodika. Nego jesi li sposoban sjesti s njim za stol – jer znaš da bez tog stola, ni tebe, ni mene, ni BiH – više neće biti.
Hrvati tu šansu jasno vide. Ne i naše vodstvo. Odbjeglo od naroda pod Schmidtove haljinice.
Ovo je prvi put od 1878., od doba hrvatsko-srpskog ustanka protiv Osmanlija, da Hrvati stoje jače uz lidera Srba i srpsku inteligenciju nego uz svoje lidere. Tada su naši pradjedovi, djedovi naših pobijenih djedova, odbili naputke fraturica da se nastavljaju potčinjavati Turcima, stali uz don Ivana Musu – ustaša iz Popova polja – i uz Mihajla Ljubibratića – ustaša iz Trebinja. Te pod vodstvom Žane Merkus otjerali tadašnje Christiane Schmidtoce u tri lijepe pizde materine.
A fraturice rekoše: „To smo ih bolan mi vodili, mi digli ustanak, mi glavni alo, mi, mi, mi – jok oni!“ Te dovedoše Austrijance. Za naše nove gospodare. Potom dođe komunizam, pa OHR-izam – i evo opet austrijske čizme. I opet fraturice pozivaju na ropstvo.
Ponovno smo u 1878.
U doba Prve Juge, Bošnjaci su molili Peštu da uđe s vojskom u Sarajevo i zaustavi srpsko-hrvatski dogovor. Vide li oni danas da je to bio kriv potez? Da su 1918. trebali sjesti sa svojom braćom za stol, a ne tražiti nam novog gospodara? Kao što ga danas iznova išću.
Bošnjaci, saberite se. Ne odgađajte našu i vašu povijest. Krenimo ka naprijed. Dodik vas poziva. Budimo braća.
Idemo praviti državu nad državama. Najzanimljiviju na tlu Europe.
Idemo malo da nam se dive. Možete li vi to?
wpDiscuz
