BIH je 90-ih pretrpjela krvav rat. Rat je stvorio mrtve, izbjegle i raseljene.
Rat je zaustavljen Mirovnim Sporazumom.
Prvi je to Mirovni sporazum u povijesti koji je zaustavio rat.
Zato bi morao bit jako važan. I morao bi biti slavljen na međunarodnom levelu.
Moralo bi se paziti na svako njegovo slovo i duh. Da se ne naruši ravnoteža teško postignutog mira.
Umjesto što ga svaki Austrijanac kasapi kako mu padne na pamet.
Jedno od Slova Mira, govori o Aneksu 7. Povratku.
Povratak onog kojem je oduzeto pravo na dostojanstven život morao je biti najsvetije slovo Daytona.
Danas 2018-e godine, OHR jako dobro zna koliko su uradili po tom pitanju.
Ne samo da se povratak nije omogućio, nego je OHR asistirao masovnom legalnom etničkom čišćenju nakon rata. Legalnim razmjenama stanova za njive, koje se događalo uz prešutnu suglasnost i OHR-a i tadašnjih vlasti u Sarajevu.
Tako je Sarajevo bošnjakizirano i tako je nastala recimo današnja Bijeljina. Grad sarajevskih Srba. Tako je Banja Luka postala srpskija a Tuzla, Zenica, bošnjački gradovi.
OHR nije udario veto na masovne zamjene stanova. Nije zaustavio kupoprodaje i razmjene. Asistirao je u nepovratku. Nepovratak jednog prognanog, nužno stvara lančanu reakciju i onog drugog.
Pritisci, prijetnje da posla ljudi naći neće, poprijeki pogledi, savjeti, bolje ti je sada zamijeniti , nego sutra se pitati što nisi to učinio itd.
5 najvećih gradova u BIH su potpuno etnički homogenizirani. Gradovi koji nisu etnički homogenizirani u kojma se dogodio povratak. Mostar, Jajce, Drvar, Stolac su danas gradovi slučajevi. Konjic nije slučaj. Jablanica nije, nije ni Kakanj. Nije ni Bugojno.
Fašizam i apartheid danas su samo tamo gdje se dogodio povratak. A vidi vraga, baš sve redom dogodio se tamo gdje je strašni režim Hrvata.
Danas 2018. godine OHR zna da u BIH ne da nije uspio povratak, nego u zemlji kojom gospodare ne uspijeva niti opstanak. Poraz Međunarodnog nasilja nad Mirovnim sporazumom prijeti potpunom krahu države. Zemlja su onog čija su djeca. Ako djeca odlaze Zemlja postaje ničija.
Djeca Bosne i Hercegovine bježe iz zemlje u kojoj moraju raditi za OHR i njihove pulene. I to je jedina prava socijalna revolucija od Daytona na ovamo.
Bježe djeca BIH što dalje iz BIH. Iz zemlje koja im ne daje ništa. Osim svakodnevnog medijskog prekopavanja jama, rata, kazni, presuda, straha od komšije.
Ironija je da je propaganda unitarne Bosne na kraju počela jesti i projekt same unitarne Bosne.
OHR je dakle pogazio Aneks 7. Aneks na koji se najviše poziva. Najsvetije slovo Daytona.
OHR danas čini sve da BIH postane što opustošenija zemlja. Dakle ne zemlja povratka, nego zemlja suvremenih izbjeglica. Jedne tjera nasilje rata. Građane BIH tjera nasilje nakon rata.
Što je međutim danas Aneks 7 OHR? Ironično ili da, Aneks 7 OHR-u je tek sredstvo kojim pokušavaju, i u svojim zadnjim danima postojanja u BIH osigurati prevlasti bošnjačkom hegemonizmu nad ostalima. Nazivajući taj hegemonizam građanskim.
Nije li perverzija oko Aneksa 7 da se sveto pravo povratka, koristi za svetije pravo majorizacije većih nad manjima?
Nikada nije pokazao stvaran interes za povratak Hrvata, no kosu čupa, kada Ustavno sud BIH kaže, da hrvatstvo u tragovima, kako posljedica rata, nije i ne može biti oruđe u rukama progonitelja, da prognanom postavlja predstavnike.
Aneks 7 koji govori o humanizmu, pretvara se tako u Aneks o postratnom proganjanju protjeranih. Stopiranju povratka.
Jer ako će Hrvatima Bihaća, Goražda i Sarajeva, predstavnike u Dom naroda birati Sefer, Šerif i Delićevi vojnici, ako će Hrvatima njihovi progonitelji nametati Bošnjake da ih predstavljaju Domu naroda o čemu mi zapravo govorimo?
Inzko to zna. Da su u Koruškoj Austrijanci birali Slovencima predstavnike, na mjestima gdje su potpuno sveli slovenštinu na matematički minimum, Inzko sigurno ne bi smatrao, da je pravo Austrijanaca, da bira svog Slovenca, na strani povratka Slovenaca.
Netko će reći da je Bošnjacima cilj potpuno izbrisati hrvatstvo. Uopće nije. To bi s njihove strane bilo glupo.
Zašto?
Kada bi Bošnjaci sveli hrvatstvo u BIH na razinu matematičke greške, i mogli preglasavati Hrvate na svim razinama, kao što to čine na razini izbora Predsjedništva, nitko ne bi postao veći zagovornik konstitutivnosti Hrvata od Bošnjaka.
Jer bi putem hrvatskih pozicija, u Ustavu, mogli kontrolirati 2/3 ukupne vlasti u zemlji. Što je sasvim dovoljno moći za konačan obračun sa Srbima.
Povratak Hrvata dakle nije cilj. Cilj je okupiranje hrvatskih pozicija, u ime “povratka raseljenih” svim sredstvima. Gospodarenjem hrvatskim pozicijama, okružuje se Srpska. Do tada je nužno marginalizirati Hrvate u FBIH i nekako dobiti saveznike u RH. A prema Srbiji udariti međunarodni diplomatski zid.
U državi u kojoj će Srbi postati nova meta, novi bosanski Hrvati, Srbima će biti namijenjena sudbina Hrvata.
Srbi koji toga nisu svjesni, ne bi se trebali baviti politikom.
ivan šušnjar l poskok.info
wpDiscuz