Published On: Sri, tra 21st, 2021

AKO BI KOJIM ČUDOM DOŠLO DO USIJANJA: Zašto je izgledniji mirni razlaz u BIH nego rat?

Dodik predlaže mirni razlaz, tvrdeći da je rat nemoguć, Bakir prijeti ratom dok Ljubić ponavlja da miran razlaz u BIH nije moguć. I tko je od njih u pravu?

Uzmimo da se događa taj bizarni trenutak raspada naše snažne i suverene domovine i da je realnost posve drugačija.

Zaboravimo da BIH savršeno funkcionira, zaboravimo njen gospodarski rast i povratak mladih Bosanaca i Hercegovaca u zemlju, rast investicija, pad utjecaja OHR-a i jačanje pravne države, zaboravimo da imamo najbolje medije u regionu i da nema države u Europi s ovako harmoničnim međunacionalnim odnosima u BIH, zaboravimo da u BIH već desetljećima nema preglasavanja i da se izmirilo građansko i nacionalno, da nitko nikog više ne optužuje za zločine i da se rat već dugo ne spominje, zaboravimo da je u takvim uvjetima BIH evoluirala iz komplicirane države u prostu građansku federaciju koja bira jednog predsjednika, ima građansku državnu vladu i tri republike s pravom veta, zaboravimo da je Visoko postalo nova europska silicijska dolina i da je Neum danas po profitu daleko ispred Monaca. Zaboravimo dakle u kakvo sjajnoj zemlji živimo i zamislimo jednu distopijsku sliku BIH kakva bi doista dovela do raspada zemlje.

Zamislio nešto nemoguće. Neku horor verziju naše lijepe stvarnosti.
  • Zamislimo da Hrvatima Bošnjaci treći put nameću predsjednika koji prijeti silovanjem i klanjem, mitraljezima, rušenjem mostova po EU,
  • zamislimo da SDA ministrica vanjskih poslova veliča osuđenog teroristu Sakiba i trenera napadača na WTC,
  • možemo li zamisliti da je SDA na čelo ministarstva imenovala čovjeka koji je ubijao civile u Bugojnu, građane BIH,
  • zamislimo da je na čelo zemlje imenovala lika koji je dodjeljivao BH pasoše mudžahedinima, pa i lažni identitet Abu Mealiju , jednom od napadača na WTC,
  • zamislimo potom da ubojice i nalogodavci Grabovice, viteške djece, Trusine, još nisu pronađeni,
  • zamislimo da su u BIH presuđeni lideri samo dvije vojske dok se vođe Prostora Džihada nisu ni pojavile na Haaškom sudu,
  • zamislimo da su Bošnjaci Hrvatima nametali idiote i korumpirane ljude poput Lijanovića, Kukića, Jurišića i da su ih iz dana u dan nazivali ustašama, a Srbe genocidnima
  • i na kraju zamislimo nešto strašno, zamislimo da je Komšić ponudio prvoj Hrvatici koja mu javno učini ugodu pred TV kamerama, uz uvjet da se odrekne hrvatstva,  da će od nje načiniti  ekselenciju svjetske klase, i da se odmah jedna takva javila i to iz Ljubuškog, a sve to uradio je samo da ponizi Hrvate usput kupivši kojeg fratra da ga veliča.
  • Zamislimo da klerovođe po Bosnama na domjencima tuckaraju jaja s Komšićem samo par dana nakon što je Hrvatima prijetio,
  • zamislimo da po Zvorniku teroristi upadaju u policiju, zamislimo da pucaju i po US ambasadama,
  • zamislimo da političke vođe Bošnjaka i nakon što su opet preglasali i oteli tuđe vrište kako su u lancima i kako se ovo više ne može trpjeti.
  • Zamislimo da Bošnjaci, tj njihovi političari i nakon presude Ustavnog suda, koja kaže da je hrvatski klub Doma naroda hrvatski i ničiji drugi, i da nikako ne može biti bošnjački, pošto postoji bošnjački dom, za Bošnjake, zamislimo da tu odluku Ustavnog suda Bošnjak politišns nazivaju “crtanjem trećeg entiteta”.
  • Zamislimo da slovenski predsjednik pri posjetu u BIH onda kaže, da se po Europi priča da mi vas ovakve ne možemo primiti u EU, usijanih glava, te kolike su šanse da se vi jednostavno mirno raziđete i da vas onda automatski inkorporiramo u EU?

 

Zamislimo dakle recimo nešto tako bizarno, a ne ovu našu divnu, sretnu i sređenu zemlju. Slažete se da bi ovaj gore iracionalan distopijski opis mogao biti triger za raspad zemlje?

E kad zamislite ovako nešto nevjerojatno, dakle jedna opća društvena usijanost do bizarnosti i  postavimo si u tom trenutku pitanje kolike su šanse da se BIH raspadne u ratu, i s druge strane u miru?

 

Olako bošnjački političari pričaju o ratu, kao nečem tako lako provedivom, kao nečem što se izvuče kao as iz rukava, i prenese u stvarnost.

Zašto?

Zato što su svjesni da su ratovi, barem u ovom dijelu Europe prošlost neko dulje vrijeme. Zašto? Opametili smo se?

Ne. Nego smo se razdvojili. Granice su povučene. I u glavama i po dunjaluku. I nešto su drugačije geopolitičke okolnosti izvana.

Granice su iscrtane i vanjske i unutarnje. Nema više tigrove kože u Bosni,  ne postoje niti  velike vojne sile na Balkanu niti karizmatični lideri koji bi stotinu tisuća civila mogli pokrenuti u napad pogotovo ako ona druga strana odbija rat.

Prostor je demilitariziran.

Bakir želi biti Milošević al on nije Milošević. Nema snagu u narodu, nije čovjek od povjerenja, on je čovjek iz magacina. nema niti vojsku koja bi išla za njim. A i kad bi imao kud bi to oni udarili?

Na tri put brojnijeg prijatelja u okruženju? Kojeg preko noći trebaš proglasiti neprijateljem.

Previše je bošnjačke tuge i bijede SDA stranka potrošila, previše djece raselila. da bi ih mogli pozvati na još jednu rundu.

A i kad bi uspjeli ti Bošnjaci hodali bi po Bosni i tražili partnera za rat. I ne bi ga našli.

Na sve tri strane u BIH opći je doživljaj besmisla rata. I to je dobro. Time nas naši mrtvi štite od nas samih. Od naših zlih i primitivnih mozgova. Svijest da je najgori mir bolji od najkraćeg i najbanalnijeg rata.

BIH je već prošla na antiratnom genskom testu. Stekla je antitijela na rat.  Naime, nakon Daytona, dogodio se cijeli niz terorističkih napada, daleko gorih od sarajevskih svatova, koji nisu doveli do novog rata.

Rat naprosto ne počinju ekscesi, oni mogu biti okidač   samo kada politička elita odluči da je će to biti iskorišteno za početak rata.

Sarajevski svatovi ne bi bili okidač rata da je elita kazala da se stane. Elita je i tijekom pregovora u Daytonu zaustavila rat. Mir je u BIH došao prije sporazuma o miru.

Ne postoji kod hrvatske a niti srpske elite u BIH želja da se ratuje. Ona realno ne postoji niti kod Bošnjaka.

Dok kod bošnjačke elite postoji samo kao spin. Budući da cijela njihova politika jeste jedna velika Potemkinova fasa. Spin. Življenje jedne autarkije. Udvaranje samom sebi. Samoobmana. Uvjeravanje naroda da je normalno sve što se događa s iseljavanjem, bijedom, propadanjem, respiratorima.

Ne postoji na svjetskoj sceni kao 90-ih potreba da se na Balkanu testiraju neki novi tipovi oružja. Europa je ojačala. BIH se tretira kao europsko tlo, koje više nije na njenom obodu nego kao unutarnja zemlja. SAD neće od BIH praviti Siriju. Cilj im je da projekt Kosovo uspije i da BIH mirnom tranzicijom uđe u EU. Na zadovoljstvo svih svojih građana. Okvir za dijalog je postavljen. Zove se Dayton. I SAD će braniti taj mir daleko jače nego što bi pristala kao 90-ih nekog od tri strane nagovoriti da povuče potpis s mira. Svjesni su da je taj Zimmermanov potez odvukao zemlju u kaos kakav modernoj europskoj povijesti nije trebao. Svjesni su i da joj je to Europa oprostila ali da drugi put neće.

Prijetnjom ratom, bošnjačka elita tek priprema teren , koristi ga kao emotivnu ucjenu za eventualni kolaps sistema, kako bi na nekim novim pregovorima mogla izvući što više.

“Pazite gospodo , mi smo se odrekli rata,. ne možete od nas tražiti da sad pristanemo samo na ovo”.

Istu tu vrstu emotivne ucjene koristili su kad su dočekali Inzka, isto to čine potencijalno novom visokom predstavniku Shmitu. Baždare ga kuknjavom.

I uvijek iz pozicije najveće žrtve. Kao da su u BIH samo oni bili žrtve.

Jer kad im kažete da nisu prepolovljen narod kao Hrvati, oni šute, ili odgovore “sami ste si krivi”. I tu prestaje bošnjačka empatija za tragediju drugih građana BIH. A sve redom “građanski orijentisani”.

Spinovanje su usavršili do krajnjih granica. Na sreću svjetska politika shvaća ono što hrvatski i srpski političari u BIH baš i ne. Jer Srbi i Hrvati, gandijevski mirno, realno mogu potpuno lockdownizirati zemlju, i kazati Bošnjacima eto vam sad pa vladajte, evo vam ključevi Bosne.

Time bi Bošnjaci postali svjesni da ne mogu provesti niti jednu jedinu odluku s nekom krnjom vladom na većem dijelu BIH i da se ne mogu kretati bez NATO aviona na 70% BIH.

Srbi i Hrvati takvim mirnodopskim potezom mogu okrenuti zemlju u smjeru u kojem žele jer su politička i građanska većina.

No i oni  su izbaždareni. I  već 25 godina igraju po bošnjačkim emotivnim ucjenjivačkim notama pomalo im popuštajući.

Srbi nešto manje, Hrvati kukavički redovno.

No stvar je došla do kraja.

Hrvati ne mogu dati više nego što su dali. Srbima, narodu koji je obranio ovu zemlju od fašizma 40-ih je dosta  da im lekcije o antifašizmu drži sin polaznika Handžar divizije i vojska koja je u svom sastavu imala ustaški HOS i Handžar 1992.

Ukratko 2022 se bliži. Izbornog zakona nema. Na jednoj strani je gladni narod, bošnjački, narod na respiratorima, kojem si obećao sve, slagao ga da si obranio zemlju, da si veličanstven baš kako je i taj narod veličanstven, da mu se divi cijeli svijet, baš kao što se i tebi divi, da svijet svaki dan izučava Bošnjake i Bosnu s pitanjem – kako su samo uspjeli.

Bliži se taj katarzični trenutak kad treba stati ispred naroda i kazati mu da si ga cijelo vrijeme patološki lagao:

Jebi ga, lagao sam vas. Evo me kako sam rekao stojim ispred vas. I radije ću umrijeti nego dopustiti da genocidaši vladaju nekim dijelom BIH, ali mi moramo biti mudri, oni žele sukobe, ako mi pristanemo na sukobe, nema Bosne. Zato mirno i zamnom. I da moram vam reći, nema zlatnih kašika, Srbi i Hrvati su realnost, kakvi su da su naši su. Ubijali su nas, al nismo ni mi bez mane. Ubijali smo i mi njih, i djecu smo im ubijali, i sustavno protjerivali, ne lažimo se. Morat ćemo pristati na neki oblik federalizma ili će oni otići. Europa nas više ne može čekati, dali su nama Bošnjacima 30 godina, da napravimo nacionalnu državu.  Više ne žele. Uostalom svima će nam biti bolje. A i vrijeme je da neke mlađe generacije u Bošnjaka, neke koje nisu na crnim listama, i nisu plaćale Osamu Bin Ladena preuzmu kormilo. VI odlučite,  ili ćemo praviti etničku državu za Bošnjake, onoliku koliku uspijemo ispregovarati ili idemo na federalnu BIH pa šta bude.

Bakirovu izjavu “spreman sam stati pred narod” za koju godinu možda on bude tumačio baš tako. Baš kako je naknadno paradigmirao izjavu vlastitog oca “ovo nije naš rat” davši joj potpuno drugi kontekst.