Snajperom po Sarajevu 2013.

Kupci igre moći će, među ostalim lokacijama, uživati i virtualno sudjelovati u snajperskom ratu u Sarajevu 1993. godine. Izdavač, poljska kompanija “City Interactive”, kao najavu igre prošlog mjeseca je objavila trailer pod naslovom “Brutalni ratni zločini – Bosna”.
Piše: Nino Raspudić/Nezavisne novine
Budući da je prvi dio igre, objavljen prije tri godine, prodan u više od dva milijuna primjeraka, nema sumnje kako će milijuni “snajperista” rokati po “Sarajevu” u 2013. Ali bolje da pucaju po virtualnom gradu, nego po stvarnom razredu u vlastitoj školi ili sugrađanima od krvi i mesa u šoping-centru, rekli bi cinici.
Ogorčene reakcije ljudi kojima ta virtualna zabava dokona svijeta budi bolna sjećanja su razumljive. Ono što je Sarajlijama prije dvadeset godina bila tragedija, danas u virtualnom svijetu postaje farsa. Za autore igre “Sarajevo” je ime, slika, asocijacija s TV-a, dakle nešto virtualno što bez problema mogu obrtati i koristiti u jednako tako virtualnom svijetu kako bi ostvarili stvarnu zaradu. Većina igrača je vjerojatno rođena nakon 1993. i potpuno im je svejedno je li kulisa na čijoj pozadini “pucaju” Sarajevo, Burma, Staljingrad ili bilo koji drugi topos koji im pojačava privid realnosti.

Sličan primjer sraza dva svijeta, u kojem onaj sretniji, moćniji, uzima drugi samo kao puku sliku koja može dati dašak krvave stvarnosti nabijene emocijama, a sve u svrhu zarade, je sramotna “Benettonova” reklamna kampanja iz 1994. Oliviero Toscani, beskrupulozni marketinški vuk, napravio je tada reklamu za tekstilnu industriju koristeći krvavu odjeću poginulog vojnika HVO-a Marinka Gagre. Fotografija krvlju natopljenih maskirnih hlača i majice mladog vojnika uz “Benettonov” logo oblijepljena je po čitavom svijetu. Ne u svrhu pacifističke kampanje, kako su obmanuli roditelje nesretnog vojnika, već za izazivanje emocije u svrhu bolje prodaje majica i gaća dotične kompanije.
No Toscani i “Benetton” su u svojoj beskrupuloznosti barem bili izravni. Slično parazitiranje na tuđoj muci, ovaj put ne s primarnom svrhom zarade, već zadovoljavanja vlastitih umjetničkih poriva, u potpunom neskladu s redateljskim talentom i kapacitetom, predstavlja lanjski film Angeline Jolie “U zemlji krvi i meda”. Snimanje tog očajno lošeg filma moglo se barem dijelom opravdati aktivističkim, humanitarnim porivima da je bio napravljen za vrijeme trajanja rata pa time ukazao na njegove strahote. Ovako, rat i zločini poslužili su samo kao izlika za realiziranje vlastitih umjetničkih aspiracija, koje su rezultirale otužnom poluamaterskom egzibicijom.
Golema većina ljudi u drugim zemljama o onome što smo mi proživljavali ne zna ništa niti ih to pretjerano zanima. Nešto što je za nas teška trauma i doživotni ožiljak, njima je zgodna kulisa za projiciranje vlastitih fantazija.
Angelina Jolie, slavna glumica i netalentirana redateljica, tražila je (ne tvrdim svjesno) emocionalno silno nabijene događaje (rat, silovanja, krv) na čijoj bi pozadini napravila nešto. Ona nije redatelj kalibra npr. Michaela Hanekea pa da može iz gotovo ničega napraviti sve, no zato je uspjela iz puno toga napraviti ništa. Oliviero Toscani tijekom cijele karijere u svojim je kampanjama tražio šokantne stvari. Stvarna smrt i tragedija, od umirućeg od side do krvave vojničke odjeće trebali su mu kao poticaj za stvaranje emocionalnog efekta kod potrošača, koji će rezultirati boljom prodajom majica, poturajući svu tu pompu oko prodaje tekstila kao tobože nekakav politički stav i silnu umjetnost.
 
Pri tome se koristio uglavnom istim postupkom koji se svodi na pretpotopne antitetičke fore poput raznih varijanti sparivanja crnog i bijelog ili stavljanja u isti kadar svetog i svetogrdnog (poput prvoloptaškog “humora” novog filma Vinka Brešana, koji misli da je dovoljno svećeniku staviti kurton u ruku pa je to za krepat od smijeha…). Igra “SniperGhostWarrior” na sličan način traži sve što će “wannabe” pucaču pojačati dojam realnosti, pa će po potrebi, kao i u prethodna dva slučaja, parazitirati na simboličkom kapitalu ratne BiH.
Što iz svega toga možemo zaključiti? Golema većina ljudi u drugim zemljama o onome što smo mi proživljavali ne zna ništa niti ih to pretjerano zanima. Nešto što je za nas teška trauma i doživotni ožiljak, njima je zgodna kulisa za projiciranje vlastitih fantazija. No jesmo li se i mi igrali kauboja i Indijanaca, čitali stripove i gledali filmove o Divljem zapadu, koji su potpuno krivotvorili i romantizirali nešto što je u osnovi bio genocid nad starosjedilačkim stanovništvom, a čije nas stvarne povijesne osnove nisu zanimale, već smo se zadovoljavali prostorom u koji smo mogli učitavati svoje avanturističke fantazije?
Ali lako ćemo za video-igru, “Benetton” i Angelinu. Što s Inzkom? Bi li njegov lik i djelo mogli biti iskorišteni za stvaranje neke igre, recimo matematičke, u kojoj bi dokaziva kako je pet trećina od sedamnaest? Mogla bi se napraviti i jedna igra, kombinacija pucačke i monopola, u kojoj igrač u tenku razvaljuje Hercegovačku banku, a onda svojim bankama poklapa tržište. Možda bi se dobro prodavala i igra u kojoj tražite ratne zločince pa na temelju lažne dojave upadnete u parohijski dom i zaštićeni imunitetom krvnički premlatite popa Starovlaha i njegovog sina?
Ili jedna pod nazivom “Alžirska skupina”, u kojoj skupinu vlastitih državljana bez ikakvog dokaza i kršeći Ustav i zakone hvatate i izručujete drugoj zemlji, koja se onda s njima zabavlja u Guantanamu? A možda je i cijela stvarnost BiH jedna velika video-igra, koja kao da se zamrznula – nikako da pređe na viši nivo ili da se okonča?